Prati nas

Život

20 stvari koje želim reći svome unuku

John M. Simmons, kolumnist Huffington Posta, upravo je navršio pedeset godina i po prvi puta postao djed. Iako je dobroga zdravlja i zna da će još dugo biti ovdje i gledati unuka kako odrasta, sastavio je popis od dvadeset stvari koje bi mu želio reći. Za svaki slučaj.

Objavljeno

|

foto: BigStock

John M. Simmons, kolumnist Huffington Posta, upravo je navršio pedeset godina i po prvi puta postao djed. Iako je dobroga zdravlja i zna da će još dugo biti ovdje i gledati unuka kako odrasta, sastavio je popis od dvadeset stvari koje bi mu želio reći. Za svaki slučaj.

1.

Svijet nije fer. I nitko, niti ja, niti tvoji roditelji, ne možemo to promijeniti. Nadam se da ćeš se naći u nepravednoj situaciji dovoljno često da shvatiš koliko je pravda važna i koliko se trebaš truditi da prema ljudima oko sebe budeš pravedan. Bori se za prava onih koji su izloženi nepravdi više od tebe. I premda svijet nikada neće biti potpuno pravedan, pobrini se da su barem stvari koje ti činiš pravedne i fer.


2.

Nijedna od političkih opcija ne uništava zemlju. Otkako postoje, političke stranke nastoje svoje političke suparnike prikazati kao one koji uništavaju zemlju. Državom se upravlja ponajprije glasovima njezinih građana. Ako je država neuspješna, to je zbog ljudi, ne zbog stranaka uz koje se ti ljudi vežu. Zato – povedi! Nije važno kojoj političkoj opciji pripadaš dokle god tražiš pravdu i pravednost. Traži isto i od onih kojima daješ svoj glas na izborima.

3.

Postoji zlo u svijetu. A ljudi kažu i da svijet postaje sve gori. Možda su u pravu. Ali svijet također postaje i bolji. Nikad, kroz čitavu povijest, nije se toliko novca izdvajalo za pomoć siromašnima. Vjerujem da dobru u svijetu ide sve bolje, a zlu sve gore. Zato budi s najboljim ljudima koje poznaješ  i bit ćeš najizuzetnijim ljudima koje su ikad živjeli. Odaberi drugačije društvo, i bit ćeš s najgorim ljudima koje je svijet ikad proizveo.

4.

Svijet je prepun alata. Bio sam vrlo uspješan služeći se njima u svojoj profesionalnoj karijeri. Donijeli su mi financijsko blagostanje. Ne želim reći da je važno biti bogat, već samo naglasiti  da su alati korisni. Upoznaj alate i iskoristi ih da poboljšaš svoj i život svoje obitelj i svijet općenito.

5.

Religija je jedan od najučinkovitijih alata za činiti dobro ali i zlo. Nisam još upoznao religiju koja nije bila korištena za obje svrhe, od strane mnogih ljudi.

6.

Vlade i politika. Vidi pod religija.

7.

Novac. Vidi pod političke opcije.

8.

Usredotoči se najprije na svoju obitelj. Nađi vremena za stvari koje su važne tvojoj obitelji i neka te stvari budu važne i tebi. Čak i ako ti nisu važne, učini ih zbog svoje obitelji.

9.

Plati najboljeg profesionalca da te savjetuje i zatim slijedi taj savjet. Ne trebaš plaćati da nepromišljeno učiniš što god ti padne na pamet. Greške možeš raditi i besplatno.

10.

Uvijek odaberi put na kojem se tvoje znanje, trud i rad najviše cijene. Zatim uči i radi više od ljudi koji te okružuju.

11.

‘Nećeš naučiti ništa s otvorenim ustima’, govorio mi je moj djed. I još uvijek pokušavam poslušati taj savjet. Također, naučio me je da postoji i posao kopanja kanala i da ja nisam iznad toga. Nisi niti ti.

12.

Iako ne možeš kontrolirati što će ti se dogoditi, do neke mjere možeš odlučiti kakvog će to utjecaja imati na tebe. A ako ne možeš biti sretan ma koliko to želio ili se trudio, potraži stručnu pomoć. I toga se ne trebaš sramiti.

13.

O političkoj korektnosti. Pazi da ne povrijediš druge nepromišljeno izgovorenim riječima. Ali nemoj se ni uspaničiti ako čuješ da to netko drugi čini. Ne moraš biti učitelj političke korektnosti. Takvih ionako ima previše.

14.

Moraš voljeti ono što radiš. No možeš i naučiti kako voljeti ono što radiš. Gotovo u svakom poslu postoji nešto dobro. Usredotoči se na to dobro i voli ono što radiš, čak i ako taj posao nije tvoj prvi izbor.

15.

Slušaj i slijedi dobre savjete. Čak i ako si ti taj koji savjete daje.

16.

Imaš savjest. Koristi je. Ne dopusti da ti drugi određuju što je dobro a što loše. Neka više sila će obaviti taj posao.

17.

Nikad nije prekasno da počneš ispočetka. Nadam se da ćeš u životu imati mnogo početaka.

18.

Nikad nećeš postati dobar vođa ako prije toga nisi bio dobar sljedbenik. Nauči taj posao dobro i ne žuri se promijeniti ga.

19.

Stoj na ramenima divova i uvijek pokaži zahvalnost kad je potrebno.

20.

Nikad ne prestaj s učenjem.

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP