Prati nas

Mozaik

Mali program

Ovo su naše dječje emisije – tv kao prijatelj i odgajatelj

“Prisjetite se samo nedjeljnih jutara kada ste još u pidžamama gledali udarne dječje minute kakve današnje televizije, u vlastitoj produkciji, nisu više sposobne proizvesti. I da, nismo imali ribokice, ugsice, plejku i gedžete, ali smo imali Branka Kockicu, Vajtu, Ejti i poštara Duju kojima dobrim dijelom dugujemo ono što danas jesmo.

Objavljeno

|

Kako je nekad izgledao program za djecu? Smogovci
foto: BigStock/MojeVrijeme.hr

Je li manje zaista više? Najvjerojatnije je. Ali sigurno jest kada se radi o televizijskom programu namijenjenom djeci. U vrijeme kada na izboru imamo na stotine kanala, a ne znamo koji ponuditi najmlađima, s čežnjom se prisjećamo godina kada smo ih imali samo dva; prvi i drugi. I nije to samo staračka nostalgija, već osjećaj da djeci ne možemo dati ono što smo nekada imali.

Tadašnje klince, televizija nije samo zabavljala, već ih je pripremala za život. Umjesto gledanja kilometarskih sapunica s besmislenim zapletima, raznoraznih big brothera, farmi i crvenih ćilima, djeca su pred televizorom stjecala praktična znanja koja su bila prava nadogradnja školskom programu. Prisjetite se samo nedjeljnih jutara kada se u pidžamama gledalo udarne dječje minute kakve današnje televizije, u vlastitoj produkciji, nisu više sposobne proizvesti. I da, djeca nisu imala ribokice, ugsice, plejku i gedžete, ali su imala Branka Kockicu, Vajtu, Ejti i poštara Duju kojima makar malim dijelom i mi dugujemo ono što danas jesmo.


Neven

Kao i mnoge genijalne emisije dječjeg programa Televizije Beograd, i ova je izašla iz radionice “britanskog Jugoslavena” redatelja Timotija Džona Bajforda. Da,da,tada se je to tako pisalo. Ili ako baš hoćete Тимоти Џон Бајфорд!  Neven je začet 1974. godine po pjesmama i pričama za djecu Čika Jove Zmaja. Ili Jove Jovanovića Zmaja, kako god vam drago. Ova komično-edukativna serija, popularna sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stojeća, je ne samo obrazovala djecu, već je bila izvor znanja i mnogim domaćicama.

“Pitam se, pitam…”

Nakon taglinea „pitam se, pitam“ saznavali smo brojne životne mudrosti pa tako 4 desetljeća kasnije pamtimo da je nakon napornog čitanja najbolje oči odmoriti gledajući u šumu ili livadu; kao i da se svježina jaja najbolje provjerava slanom vodom. U emisiji su briljirali Ivan Aleksandrov, Milutin Butković i Dejan Đurović, iako je po ulozi kuharice najzapamćenija ostala nenadmašna Olivera Marković.

 

 

Kocka, kocka, kockica

Malo tko ne zna za Branka Kockicu, glumca kojega ponekad zovu i njegovim pravim imenom Branko Miličević. Branko je prijatelj i drug, skoro pa stariji brat svakom djetetu koje je odrastalo u bivšoj Jugi. On je veliki uzor za male ljude. E, taj Branko je 1974. godine počeo raditi emisiju za djecu koja se je održala do 1993. godine. Kockica je bio neškodljivi apaurin s kojim su tete u vrtićima smirivale djecu, a bilo je i onih koji su namjerno propuštali školu kako bi s ekrana upijali najzanimljivi televizijski sat iz predmeta „priroda i društvo“.

“Ta-ta-ta-tira! Idemo, drugari!”

Uvijek nasmijan i jednostavan Branko je neumorno s grupom vrtićkih klinaca razglabao i istraživao brojne teme, od toga kako prati prati zube, preko prometnih pravila pa do filozofskih promišljanja o prijateljstvu i ljubavi. Uvijek bez dociranja i na djeci prihvatljiv način. Jer znate i sami; u svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo…

 

Poletarac

Ovo remek djelo dječjeg programa bivše države je razlog zbog kojega su su svi jugoslavenski klinci krajem sedamdesetih (1979.) i početkom osamdesetih godina budili nedjeljom. Otac tog televizijskog čuda je također Timoti Džon Bajford.

“Cipela, cucla, car… Poletarac, prava stvar!”

Osim fanatastične animirane špice za koju je glazba potekla iz Laboratorije zvuka legendarne braće Vranešević, Poletarac je nudio cijelu paletu edukativnih sadržaja. To je bila prva emisija u kojoj su klinci bez mistificiranja mogli vidjeti kako izgleda porođaj, i to sve u terminu koji je danas rezerviran za prijenos nedjeljne mise ili maratonsko repriziranje sapunica. Emisiju je vodio jedan najomiljenijih komičara bivše države Miodrag Petrović Čkalja, a u skečevima su sudjelovala imena poput Nele Eržišnik, Đorđa Balaševića ili Branka Cvejića. Glavni tagline emisije je bilo pitanje „Koliko je sati?“ nakon kojega je slijedio odgovor pa gotovo da i nije bilo djeteta koje nije znalo na sat. Poletarac je 1980. godine u Munchenu osvojio Prix Jeunesse.

 

Poštanski sandučić

Iako nikada nije ozbiljno konkurirala statusu kojega je Televizija Beograd imala u kategoriji dječjeg programa, i Televizija Zagreb je osamdesetih imala pravu dječju uspješnicu. S ekrana su 41 tisuću poljubaca slali Slavica Knežević, Sreten Mokrović i njihov emisijski kompić, tragična figura hrvatskog glumišta 90-ih godina, pokojni Đorđe Rapaić, zapamćen kao Nosonja iz Smogovaca.

“41 tisuća poljubaca od Ejti, Pere i poštara Duje što voli vas i štuje. Cmok! Cmok! Zagreb.”

Emisiju je od 1982. do 1988. godine režirala, a povremeno i „scenirala“ Snježana Tribuson, autorica filma Tri muškarca Melite Žganjer (1998.). U emisiji je predstavljeno nebrojeno mnogo crteža koje su djeca slala iz svih krajeva SFRJ pa se čini da nema čovjeka koji je odrastao osamdesetih, a da nije pisao svojim omiljenim frendićima i čekao da baš svoje pismo vidi na katodnoj kutiji. I dakako, pitate se zašto su tadašnji klinci bili pristojniji? Odgovor je PILJP – Pauza/pravila iz lijepog ponašanja. Oni malo mlađi bi se mogli zapitati u čemu je kvaka s tih 41 tisuća poljubaca. Eh, prije 30 godina nije bilo e-maila, a poštanski broj Zagreba je bio 41 000.

 

Nedjeljni zabavnik

Iako nam je već neugodno hvaliti Timotija Džona Bajforda, Nedjeljni zabavnik nikako ne možemo preskočiti. Dakle, priča ide ovako; stari Timoti je 1984. godine počeo režirati emisiju za koju je scenarij napisao Duško Trifunović, a pred kameru Televizije Sarajevo su postavljeni u dječjem svemiru najveći kuleri tog vremena: Zijah Sokolović, Seid Memić Vajta, Rusmir Agačević i Slavko Štimac. I glazba za animiranu špicu je bila čisti zicer; braća Vranešević aka Laboratorija zvuka. Sve ću ti reći, i što i kako, i gde i zašto, odakle, dokle, koliko, kuda i tristo čuda! I tristo čuda!

“Nedjeljni zabavnik. Hip, hip! Hip, hip!”

Emisija je, uz goste na kojima bi danas zavidjeli svi talk showovi domaćih televizija, nudila cijeli niz obrazovnih sadržaja, moralne poruke, ali i praktične zaje… ovaj, zezancije. Poput one „kako odglumiti bolest i ne ići u školu“ ili „kako nasamariti frenda i navesti ga da si čađom zamaže lice, a da to ni ne primjeti“. Stotine tisuća tadašnjih klinaca znanje iz primitivne telefonije duguju upravo Nedjeljnom zabavniku koji ih je poučio kako od konca i dvije čaše od jogurta napraviti igračku koja podsjeća na spravu koju tada još nije imala svaka kuća.

 


A vi? Koje su vaše omiljene stare emisije za djecu?

.

Mozaik

Vrijeme koje provedemo sami sa sobom je jako dobro utrošeno vrijeme

Ustanite prije svih. Vrijeme kad svi još spavaju može biti jako dragocjeno. Iskoristite to vrijeme za razmišljanje, stvaranje, meditaciju ili se samo opustite iz šalicu kave ili čaja.

Objavljeno

|

Nema nikakve dvojbe da je u starosti jako važno imati oko sebe ljude na koje se možemo osloniti, bili to članovi obitelji, prijatelji ili šira zajednica. Druženje s dragim ljudima itekako je važno. Jedna studija za drugom potvrđuju da bogat društveni život osigurava tjelesno i mentalno zdravlje te dugovječnost.

No vrijeme koje provedemo sami također je vrlo važno, piše portal Sixty and Me. Živimo u naelektriziranom svijetu u kojem nas neprekidno ometa zvonjava telefona, razne poruke i e-mailovi, a elektronički mediji naprosto nas prisiljavaju da komuniciramo s drugima. Svatko je od nas udaljen tek jednu poruku na Facebooku. Uvijek nekamo idemo, nešto radimo ili s nekim razgovaramo. Čini se da živimo u svijetu koji ne mari baš previše za samoću i često nas obeshrabruje u namjeri da provedemo nešto vremena sami sa sobom. Kad ste zadnji put uživali isključivo u vlastitom društvu i kad je samoća došla na tako zao glas?


Biti sam nije isto što i biti usmaljen

Stalno čitamo o “epidemiji usamljenosti” jer doista jako puno ljudi provodi jako puno vremena – samo. Naravno, to može biti velik problem pogotovo među starijom populacijom. No biti sam i biti usamljen nije jedno te isto. Usamljenost može dovesti do osjećaja izoliranosti i odvojenosti od društva što pak povećava osjećaj tjeskobe i može uzrokovati depresiju. Nasuprot tome, samoća nam pruža osjećaj slobode i zadovoljstva koje proizlazi iz vlastitog društva.

Desetljeća istraživanja pokazala su da previše usamljenosti nije dobro za nikoga. Dugotrajna usamljenost donosi mnogobrojne zdravstvene rizike. Međutim, mnogo toga ovisi o tipu osobe, odnosno o tome jeste li introvert ili ekstrovert.

Povremeno biti sam je jako dobro. To je zapravo nužno, pa čak i zdravo. Samoća nam daje vremena da razmislimo o sebi i svojem životu te da procesuiramo stvari koje su nam se dogodile. Čak i najdruštvenije osobe moraju imati nešto vremena samo za sebe.

Vrijeme koje provedete sami, jako je dobro utrošeno vrijeme

Samoća donosi mnogo dobrih stvari. Na primjer, kad ste sami vaša se kreativnost može razmahati. Istraživanja su pokazala da osobe koje rade same imaju više kretivnih ideja. Također, osjećat ćete se poletnije. Vrlo je važno i to što vam samoća omogućuje da ponovno napunite baterije.

Neobično, ali samoća vam može pomoći da upoznate nove ljude. Naime, bit ćete otvoreniji ako niste zakukuljeni samo sa svojim prijateljima i obitelji. Pokušajte se zato povremeno pozabaviti omiljenom aktivnošću posve sami. Uživat ćete u njoj iz posve druge perspektive. Dobar primjer za to je odlazak u kino. Tako se možete u potpunosti posvetiti filmu i ne morate razgovarati s drugima niti ih pitati za mišljenje. Vaša pažnja može u potpunosti biti usmjerena na radnju filma.

Brojne su studije pokazale da ćemo se podjednako dobro zabaviti radeći omiljenu aktivnost sami, kao i kad je radimo udruštvu. Tad radimo ono što želimo raditi i nisu potrebni nikakvi kompromisi. Samoća nas oslobađa da radimo što želimo, kad želimo i na način na koji želimo.

Prestanite brinuti o tome što ljudi misle

Zašto se toliko bojimo doći na neki događaj sami ili da će nas drugi vidjeti da smo sami? Odgovor je: Zato što ne želimo da drugi ljudi misle da nemamo prijatelja i da se nemamo s kime družiti.

Previše se opterećujemo tuđim mišljenjem, a premalo time što mi zaista trebamo. Počnite praviti planove sami sa sobom i prestanite brinuti o tome kako će drugi ljudi protumačiti vašu samoću. Ako doista uživamo u vlastitom društvu, imat ćemo sasvim dovoljno samopouzdanja da to pokažemo i ostalima.

Valja pronaći ravnotežu

Pronaći vrijeme u kojemu se možemo posvetiti doista samo sebi, može u današnjem užurbanom svijetu biti pravi izazov. No možete pokušati nešto od sljedećeg:

Isključite se. Pod tim mislimo da se doslovno – isključite. Spremite mobitel i ugasite televiziju i kompjuter. Koncentrirajte se na vlastite misli i na ono što osjećate i što vas usrećuje.

Ustanite prije svih. Vrijeme kad svi još spavaju može biti jako dragocjeno. Iskoristite to vrijeme za razmišljanje, stvaranje, meditaciju ili se samo opustite iz šalicu kave ili čaja.

Unesite samoću u raspored. Odredite jedan dio dana i raščistite si raspored kako biste mogli barem neko kratko vrijeme provesti sami sa sobom pa čak i ako to značilo da ćete samo prošetati ili popiti kavu. Vaše osobno vrijeme vrlo je važno.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP