Što svojoj djeci nikad ne bismo rekli – a istina je!

Roditeljstvo je ispunjeno srećom, brigom, strepnjom, smijehom i – pokojom laži. Ili bar prešućenom istinom. Jer istina ponekad boli, a svaki roditelj svoje dijete želi poštedjeti boli i patnje. Pa makar to značilo ponekad ‘zaobići’ istinu. Pitali smo nekoliko roditelja sad već odrasle djece što im nikada ne bi priznali (imena su radi zaštite privatnosti promijenjena)

Vjekoslav (60)

Ja ne volim jesti tvoje ostatke od večere. Nikad nisam volio. Ali pojedem da se ne baci i da tvoja mama ne pita zašto ti nisi pojeo. Također, više volim pečeni batak i zabatak nego bijelo meso. Ali najbolje dijelove mesa uvijek ostavljam tebi, a ja pojedem ono što ostane.

Nataša (53)

Tvoj je dečko, draga moja kćeri, izgubljen slučaj! Nit radi, nit uči, nit je zgodan, nit ima nešto pametno za reći. Kosu nije oprao mjesecima, razvijen je kao stalak za infuziju i uopće ne znam što vidiš u njemu. Ali nadam se da je to samo faza i da ćeš ubrzo progledati. Tek ti je 18 godina i imaš još vremena. Ali ako ovo stvorenje postane moj zet – skočit ću pod vlak!

Biserka (58)

Ne odgajaš dobro svoju djecu! Znam da ih voliš najviše na svijetu. Ali ne možeš im zato dopuštati da ti skaču po glavu. Vaša je kuća uvijek u kaosu: roba razbacana na sve strane, pod se lijepi od razlivenih sokova, svi su zidovi zašarani… Jedna je stvar imati strpljena i razumijevanja za dječji nestašluk, a nešto sasvim drugo dopuštati djeci da te maltretiraju. Nikad nisam vidjela takav šou pred uspavljivanje. To nije odlazak u krevet, to je pravi rat! Ne promijeniš li nešto, izgorjet ćeš.

Stjepan (63)

Nije mi drago što nećeš nastaviti obiteljski obrt, sine. Ja sam naslijedio svoga oca, on svoga. Ne radi se samo o obiteljskoj tradiciji već i o tome što smo uspjeli izgraditi respektabilan posao od kojega se može dobro živjeti, prebrodili smo svakakve nedaće, pa i ovu recesiju, a ti sad nešto mudruješ o glazbenoj karijeri, glupiraš se po kojekakvim opskurnim klubovima, gubiš dane i noći, a mogao bi lijepo raditi sa mnom. Nadam se da ćeš se dozvati k pameti i pustiti te lude i nerealne snove.

Vera (57)

Pa jesi! Prilično si se udebljala u trudnoći, kćeri moja. A kako je od poroda prošlo već skoro godinu dana, mislim da si se mogla već malo dovesti u red. Znam da nije lako – imam ja vas troje – ali nisam se zapustila. Nisi baš nikad bila sportski nastrojena i uvijek si s podsmjehom gledala kako ja i tata planinarimo, a vidiš sad da tijelo zaista pamti. Uvijek si se opirala svakom sportu i jasno da ti je sada teško pokrenuti se. Ali morat ćeš nešto poduzeti. Ne toliko zbog izgleda, već zbog zdravlja. Ja se i u uoim godinama bez problema popnem na Sljeme, a ti ne možeš potrčati ni za tramvajem. Nije to dobro.