Mozaik
Zbogom, Žuži! O muževima, ljubavnicima, ljubavi i ratu
Tijekom Drugog svjetskog rata saznala je da i ustaše i njene roditelje žele deportirati u Jasenovac. Kako bi ih spasila, zavela je talijanskog časnika, a poslije je to komentirala: ‘Život svojih roditelja platila sam seksom i nije mi žao. A kaj će te vi misliti o meni, baš me briga.
U 96. godini u Zagrebu preminula je Žuži Jelinek, legendarna zagrebačka dizajnerica, stilistica, kolumnistica. Pune 22 godine, Žuži je pisala poznatu kolumnu o seksu za hrvatski tjednik Gloria. Uz više od 1000 članaka, objavila je i brojne knjige, javlja Telegram.hr. Od čitatelja se oprostila u studenom 2015. godine.
Rođena Suzana Faber u Budimpešti 1920. godine kao najmlađe od troje djece, legendarna Žuži odrastala je u siromašnoj židovskoj obitelji. Njeni roditelji, oboje gluhi, upoznali su se Budimpešti gdje su ih roditelji poslali u jedinu školu specijaliziranu za rad s gluhima.
Sa samo 17 godina počela je raditi u pariškoj tvornici Nine Ricci kao krojačica. Jedno kraće vrijeme radila je za poznatu modnu dizajnericu Coco Chanel.
O siromaštvu
Kad si mlad, ne smeta ti siromaštvo. Kad ostariš, stvari se mijenjaju i novac postaje vrlo potreban. Plaćam dva domara i kuharicu i oni se brinu o mojim i potrebama moga supruga. Sada nam je važno imati poslugu, a za to treba raditi i brinuti se dok si još mlad. Starost ne smije nikoga zateći bez imetka, jer onda je sve još teže. Kako bismo mi sada? (Slobodna Dalmacija, 2011.)
O ljubavnicima
Imala sam mnogo ljubavnika, ali nikada nisam varala muževe. Meni je to previše komplicirano. Velik je to posao organizirati život s mužem i ljubavnikom. Danas mi je samo žao što ih nisam imala i više. Žao mi je zbog svakog kojeg sam odbila. Priuštite si svakog muškarca kojeg poželite da se ne biste poslije kajali. (Slobodna Dalmacija, 2011.)
O nevjeri
Muškarcima je to kao da puste vodu u WC školjci. Nema tu osjećaja. To je samo tehnika. Zato žene budite pametne. Sumnjate li u muževu vjernost, nemojte ga ostaviti. Nađite i vi nekoga, ali to mu nikad ne smijete priznati. Brak će vam sigurno uspjeti. (24 sata, 2014.)
O ljubavi
Nisam stručnjak, i ne bih se ni usudila govoriti o pravnim normama, ali znam da je ljubav pravo svakoga, da je može i treba iskazivati onako kako tko to želi, da nikome ne bi trebala smetati, da bi je trebalo čak i poticati jer kad se voli i gdje se voli – nesporazumi se lako rješavaju. U mom okruženju, unatoč svemu, to se činilo tako jednostavnim. Sve dok se nije u sve uplela politika, pa i vjerske zajednice, meni se činilo da nikoga ne bi trebalo ništa zabrinjavati, da je normalno u demokraciji da svatko iznosi svoje mišljenje, ali ovo je sve poprimilo neke drugačije tokove. (Gloria, 2013.)
O ratu
Ne volim nijednu vrstu agresije, rata se užasavam. Ni na slici ne volim vidjeti oružje, a stresem se svaki put čak i kad čujem pucanj topa s Griča koji navješćuje Zagrepčanima da je podne. Jer ja sam jedna od onih koji tvrde da dok god postoji oružje, nitko nije siguran. I kako je rekao glavni tajnik UN-a, mora se sve učiniti da se zemlje i narodi razoružaju. (Gloria, 2015.)
O prijateljstvu
Uopće, i prijateljstvo ima neke granice koje bi svaka žena morala znati i dokle mogu sezati i dokle se može koristiti. Ja sam u životu imala mnogo znanaca, ali na prst jedne ruke mogla bih nabrojiti prave prijatelje. A svako malo sam slušala, te moj prijatelj ovo, te moj prijatelj ono. Ništa od toga! Pametna žena zna dokle može ići, kome se može obratiti za pomoć, i kome se uopće može povjeriti. Jednom sam jednu svoju avanturu, a ni sama ne znam zašto, ispričala jednoj svojoj nazovi prijateljici. I prije nego sam došla doma, grad je brujao od “novosti”. Sreća je moja što sam ja bila snalažljiva, što sam znala sve dovesti u red, ali i što sam u red dovela ženu kojoj sam povjerila nešto što nije bilo ni za koga osim za nju. (Gloria, 2008.)
O sebi
Drage žene, budite mudre. Sve sam postigla ovim rukama. Ja sam obična šnajderica. Moja najbolja prijateljica je igla, a muškarci su konac koji provlačim kroz nju. (Jutarnji list, 2011.)
1941. godine udala se za svog prvog supruga, zagrebačkog zubara dr.Eriha Jelineka. S njim je imala dvoje djece, sina Ivicu i kćer Dijanu. “Prvi put je to bilo 1941. godine za doktora Ericha Jelineka. Bila sam tak mlada i zaljubljena, neiskusna… Nisam znala paziti na njega. Puno sam putovala i jednom sam bila u Japanu čak dva mjeseca”, izjavila je Žuži 2012. godine u velikom razgovoru za Večernjak.
Vihor Drugog svjetskog rata nije poštedio ni židove u Hrvatskoj, pa je tako Žuži izgubila obojicu braće. “Obojicu moje braće zbog židovskog podrijetla strijeljali su ustaše, a roditelji, iako gluhonijemi, bili su dodatno kažnjeni. Morali su gledati pogubljenje svoje djece. Jedan od moje braće prije strijeljanja skinuo je sat i dao ga majci. Zamislite koju je bol doživjela ta žena”, ispričala je Žuži.
Tijekom Drugog svjetskog rata saznala je da i ustaše i njene roditelje žele deportirati u Jasenovac. Kako bi ih spasila, zavela je talijanskog časnika, a poslije je to komentirala: “Život svojih roditelja platila sam seksom i nije mi žao. A kaj će te vi misliti o meni, baš me briga”.
1943. godine pridružila se partizanima gdje je bila bolničarka. Završetkom rata, Žuži se vratila svojoj ljubavi, modi i postala krojačica.
