Prati nas

Život

Obiteljsko nasilje: Što kada dijete krene na roditelje?

Teško je reći pravu brojku jer se mnogi roditelji srame uopće ikome reći što se dešava. A istovremeno misle i da su jedini na čitavom svijetu koje muči taj problem. Zato je rijetkost, ali i izuzetno dobro da je Martina i javno spremna o tome govoriti – makar i pod izmišljenim imenom.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Agresivna djeca
foto: Pixabay

Kad se kaže “nasilje u obitelji” obično se misli na agresivne roditelje i dijete kao žrtvu. Ali upravo zastrašujući je broj obrnutih slučajeva: kad djeca maltretiraju svoje roditelje koji obično o tome šute – iz srama, piše Deutsche Welle.

Martina zapravo više ne želi niti vidjeti taj SMS, ali ga jednostavno ne može obrisati. Jer konačno, poslao joj ga je njen vlastiti sin. Makar je prepun psovki i prijetnji: “Kad to čitam, istovremeno me oblijeva hladnoća i vrućica”, kaže 50-godišnjakinja sa zapada Njemačke. Niti ona, niti bilo tko u ovim obiteljskim dramama ne želi da im se objavi pravo ime: previše je srama. Njen sin sad živi u popravnom domu nakon što je na vlastitu majku krenuo i s palicom za bejzbol. Ali ni iz doma je ne ostavlja na miru.


Mediji su puni napisa o roditeljima koji zlostavljaju svoju djecu. Ali jedva da ima napisa o djeci koja i psihički i fizički zlostavljaju svoje vlastite roditelje i to daleko prije nego što postanu punoljetna. Makar je broj takvih slučajeva zastrašujući broj takvih slučajeva: stručnjaci procjenjuju da u oko 10 do 16% obitelji u ovoj zemlji ima slučajeva gdje djeca maltretiraju svoje roditelje. Ponegdje samo ponekad, ponegdje redovito. I tu se ne radi samo o djeci koji u pubertetu “otkrivaju” inat i protive se svemu što im se kaže, nego i o starijoj djeci.

Četiri dobre kćerke i on…

Teško je reći pravu brojku jer se mnogi roditelji srame uopće ikome reći što se dešava. A istovremeno misle i da su jedini na čitavom svijetu koje muči taj problem. Zato je rijetkost, ali i izuzetno dobro da je Martina i javno spremna o tome govoriti – makar i pod izmišljenim imenom.

S njenim sinom, nazovimo ga Nedim, je već i prije bilo problema. Markirao je u školi, počelo je i sa drogama. Već sa 16 je i kod kuće zahtijevao da svi slijede pravila koje će on postavljati. Na zidu dnevne sobe vise slike obitelji sa odmora i sa vjenčanja jedne od četiri starije kćerke – s njima nikada nije bilo problema. Zato se i majka uvijek iznova pitala, što je ona učinila krivo sa Nedimom. Tri puta je čvrsto odlučila obratiti se uredu za skrb djece i omladine i tek onda je konačno i otišla.

Kako majka kaže, to nije bila velika pomoć. Savjetovali su joj da, na primjer, ako se ne želi ujutro ustati za školu, da mu prolije čašu vode po licu. Ili da ga “puste”, da mu ne daju niti ništa za jesti niti novac niti da spava pod njihovim krovom. “Pa kako da to učinim? On je još uvijek moje dijete”, kaže Martina.

Vrhunac se dogodio jedne večeri kad je sin došao kući pod utjecajem nekakve droge, majka nema pojma kakve. Kod kuće je bio i službenik ureda za skrb djece i omladine, ali kad je vidio da se sa sinom te večeri neće moći uopće razgovarati, otišao je. Ali sin to nije mogao oprostiti: ocu je poručio neka crkne i odnekuda je izvukao palicu za bejzbol kojom je krenuo na majku.

Nikad nisu roditelji sami krivi

“Ne znam odakle mu to uopće”, kaže majka. No i otac je stao pred sina tako da je sve završilo samo s još mnogo psovki i prijetnji, a Nedim je otišao iz kuće. Dan kasnije ga je uhitila policija, sad je to već konkretno kazneno djelo hladnim oružjem. Od onda ga više nije vidjela, nego samo ponekad prima SMS-ove. Pune prijetnji i uvreda.

“Možda sam zakazala kod njega”, kaže majka dok sa mukom guši svoje suze. “Ostali su svi dobro odgojeni. Ali kod njega… Nemam pojma, što sam tu učinila pogrešno.” “Oboje smo zakazali”, tješi je otac.

Psihijatar za djecu i omladinu Wilhelm Rotthaus tvrdi: “Roditelji nikad nisu jedini i jednostrani problem za njihovu djecu. Ali moguće je da stvaraju nepovoljne okolnosti za njihov razvoj”, kaže stručnjak koji je vodio odjel dječje psihijatrije u Viersenu.

Njemačka ima upravo drastične zakone za zaštitu djece i malodobnika. Niti strancima nije pametno u ovoj zemlji svojeg mališana “lupiti malo po stražnjici” makar i radio gluposti – velika je mogućnost da netko od prolaznika u tom slučaju čak pozove policiju. Zato je i ovaj psihijatar bio zatečen upravo gomilom slučajeva – engleski je termin Parent Batternig, maltretiranja roditelja.

“Ima mnogo više slučajeva nego što je poznato. Ali i međunarodne procjene govore kako u oko 10% obitelji dolazi do takvih ponašanja”, kaže Rotthaus. Ako se uzme da u ovoj zemlji ima oko 8 milijuna obitelji sa malodobnom djecom, onda možda ima i na stotine tisuća takvih slučajeva.

Kod bogatih i siromašnih, obrazovanih i neobrazovanih…

Stručnjaci isto tako tvrde da se takvo ponašanje može zateći među svim socijalnim skupinama, kod bogatih i siromašnih, obrazovanih i neobrazovanih. Do nekih 14. godina tome su skloni i dječaci i djevojčice, nakon toga je ipak više dječaka. “Posebno se dobro sjećam jedne majke koja mi je rekla za svoju kćerku kako nije lijepo da ponekad digne ruku na nju, ali kako je ‘upravo užasno s kakvim prijezirom se odnosi prema meni’.

Nasilnost djece često je iznenađenje i za roditelje i za djecu jer toliko krše postojeće norme u obitelji. Ali to se osobito događa u obiteljima gdje i sami roditelji imaju neke slabosti – psihičke ili fizičke i to onda vodi do preokreta u hijerarhiji. “Dijete postaje šef u obitelji”, kaže psihijatar i dodaje da je to zapravo previše odgovornosti i zadaća i za samo dijete. “Ali ta uloga je previše privlačna tako da se je nerado odriču.”

S druge strane su dječaci kao što je Tobias. I to je izmišljeno ime za četrnaestogodišnjaka koji sada sjedi u svojoj sobi u kući za život pod posebnom skrbi na istoku Njemačke. Soba je uređena vrlo skromno: jedan plavi krevet i jedan crveni ormarić pored njega. I stol na kojem je fotografija Tobiasa sa svojom majkom i mlađom sestrom. “Stalno smo se svađali, poludio sam i rekao sam joj da više nemam volje stalno slušati ono što mi govori. Rekao sam joj da mi više nema što naređivati”, kaže Tobias. Tvrdi kako je nikad nije tukao, ali joj jest prijetio. “Moja majka je bila nemoćna pred mnom.”

Bolja je “čvrsta ruka”?

Od početka godine sad živi ovdje sa mladima slične sudbine. Njihove priče zvuče gotovo identično: loše društvo, droge, nisu imali volje nizašto, problemi i s policijom. 13-godišnji Marcel se potukao s novim dečkom svoje majke koja ga je odgajala bez oca. Sad i on živi u ovom domu gdje vladaju stroga pravila, gotovo kao u vojsci. Škola, učenje i u slobodno vrijeme je nagrada ako uopće smiju ići na pecanje, raditi u vrtu ili gledati filmove.

Što je bilo krivo u njihovim obiteljima? Mladima je to veoma teško reći. Premalo pravila? “Pa moram reći da sam radio mnogo gluposti za koje nikad nisam bio kažnjen”, priznaje Tobias. Ali i pedagog koji prati njihov razvoj nam objašnjava da to nije tako jednostavno i pitanje previše ili premalo pravila: “To često nije nikakvo ciljano nasilje, nego prije čin dvojbe i očaja”.

Ima li nade? Ako se vide suze majke, gotovo je apsurdno što nam i psihijatar Rotthaus objašnjava da su i djeca u pravilu podjednako nesretna – i Tobias ima sliku svoje mame na stolu. “Na primjer, imao sam jednu djevojčicu koja mi je stalno govorila kako je nesretna što se svađa sa mamom i kako bi voljela da to promjeni.” Ali kad su onda roditelji doista došli na zajedničku terapiju, u tren oka su se svi “vratili u svoje rovove” i kćerka je odmah nastavila sa vrijeđanjem i ponižavanjem roditelja.

Što onda učiniti? Psihijatar jedino može savjetovati kako roditeljima ne pomaže puno “gutati” sve što im se čini i nadati se da će se dijete “opametiti”. Nakon određene mjere, važan prvi korak je svakako potražiti stručnu pomoć. Inače će sukob prije eskalirati nego što će se smiriti. “Jer tek kad se roditelji uspiju natjerati da posjete savjetovalište i da nakon toga kažu kako se ‘moraju postaviti granice’, teko onda se doista počinje razvijati odnos.”

Tako je i kod Martine. Još uvijek roni suze kad se sjeti svog sina, ali u popravnom domu i on još uvijek šalje SMS-ove. Zasad još sa prijetnjama i psovkama, ali i njemu mora biti jasno da tako to – ne ide.

/Amelie Richter/Deutsche Welle/

.

Nema predaje

Umirovljenica Marija: ‘Udomljeni Toto spasio mi je život’

Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Mene je moj Toto spasio, to je sve što ću vam reći”, kaže gospođa Marija Topić (73), umirovljenica iz Zagreba govoreći o svom psiću, manjem mješancu smeđe-crne boje koji je u njezinu kuću stigao prije četiri godine.

“Na proljeće 2016. mi je umro muž. Bio je bolestan i pred kraj se dosta mučio. Doživio je moždani udar nakon kojega je ostao nepokretan pa sam se ja brinula o njemu. No kad je umro, svejedno sam doživjela šok. Pa zajedno smo bili čitav život! Udala sam se za njega kad sam imala 20 godina i čitavo smo vrijeme bili zajedno. I u dobru i u zlo, što se kaže. Trebali smo proslaviti 50 godina braka, no on to, nažalost nije doživio”, govori nam dalje gospođa Marija opisujući jedan od najtežih događaja u svojem životu.


“Pala sam u neku vrstu depresije. Nisam imala volje nizašto. Jedna sam izlazila iz stana, nisam se ni sa kime družila. Zbog svega toga djeca su se zabrinula i kao rješenje smislila Tota. Donijeli su mi kći i sin jednog dana tu malenu mrvicu i rekli mi da je to sad moj pas. Isprva sam bila ljuta i nisam ga htjela uzeti jer nisam planirala kućnog ljubimca. Bilo mi je dosta mene same. Ali, malo po malo, navikla sam se na Tota i na mene. Kad imaš psa, htio ne htio, moraš barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako su zaredale svakodnevne šetnje, pa onda u parku upoznaš druge vlasnike pasa, malo porazgovarate, družite se. Onda, Toto mi se silno veseli kad se vratim odnekud kući. Pa tako ti se ne veseli ni čovjek! Ta ljubav stvarno se ne da opisati. Na kraju sam se počela osjećati se bolje i bolje i evo, sad mogu reći da me Toto spasio. I ja sam spasila njega jer su mi ga djeca dovela iz nekog azila, ali još je više on spasio mene”, kaže gospođa Marija.

Tijekom proljetnog lockdowna, Toto je postao prava mala zvijezda jer ga je još jedna Marijina susjeda znala tu i tamo izvesti u šetnju.

“Sjećate se kako je to bilo na proljeće. Nitko nije nikud mogao ići, pa su oni koji su imali psa bili pravi sretnici jer su imali zašto barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako je mene zamolila moja susjeda Vera da bi prošetala Tota oko kuće. Naravno da sam pristala jer Toto obožava ići van i susjedu Veru dobro poznaje. Tako je opet bilo dobro i njemu i meni, ali i našoj Veri”, kaže gospođa Marija.

Ovakvih i sličnih priča ima mnogo, a svatko tko je ikada imao psa, potvrdit će vam da se ta ljubav doista može usporediti s ljubavlju prema drugom čovjeku.

foto: Mabel Amber, still incognito/ Pixabay

Karantena je potaknula na udomljavanja

Upravo tijekom karantene mnogi su odlučili nabaviti psa jer su osjećali da bi im baš taj potez mogao donijeti duševni mir u tako neizvjesnim vremenima. Potvrdili su nam to i iz Skloništa za životinje Dumovec.

“Od početka ožujka do danas iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba udomljeno je 411 pasa i 86 mačaka. Trenutačno je u Skloništu 67 pasa i 25 mačaka. Pasa je sada tri puta manje nego prošle godine u isto vrijeme. Takvom stanju najviše su pridonijeli građani među kojima vlada veliko zanimanje za udomljavanje te pad broja pasa koje terenska ekipa Skloništa pronalazi na zagrebačkim ulicama”, kaže Tatjana Zajec, voditeljica Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba i potvrđuje da se doista nešto neobično događalo tijekom lockdowna.

“Posebno je zanimljivo bilo razdoblje karantene uvedene zbog epidemije novog koronavirusa u Hrvatskoj. Tada su građani gotovo svakodnevno dolazili u Dumovec i udomljavali pse. Na to su se odlučivali ljudi raznih dobi i životnih stilova. Bilo je tu od samaca i parova umirovljenika do obitelji s malom djecom, onih koji žive u stanovima te onih iz kuća, onih koji žele psa za maženje pred televizorom te onih koji preferiraju aktivniji život. Mnogi su pritom isticali da će im boravak kod kuće omogućiti opušteno zbližavanje sa psom, ali i kako ih veseli što će imati društvo za šetnju”, kaže Zajec.

Prednosti odraslih pasa

Inače, u Dumovcu znaju završiti psi o kojima se Zagrepčani treće dobi više ne mogu brinuti, a neki umirovljenici u Dumovec dolaze kako bi pronašli psa koji će im uljepšati godine koje su pred njima. Većina od njih odlučuje se za odrasle pse. Riječ je o odgojenim psima koji ne traže pažnju kakva je potrebna štencima. Ako žele psa koji nije preaktivan, odabiru seniore, pse koji su, poput njih, treće dobi. Riječ je o mirnim psima zahvalnima za sve što im njihov čovjek pruža – u prvom redu ljubav i pažnju, pojašnjavaju nam iz Dumovca.

Tko ne može udomiti, može volontirati

No ima i onih koji, iz raznih razloga, pse ne mogu udomiti, ali se rado s njima druže pa dolaze u Dumovec volontirati. Jedan od takvih je i Bruno Ogorelec (70) koji nam je opisao svoje iskustvo iz Dumovca.

“Volontirao sam do pred godinu dana. A nakon toga sam uletio u posao – prevoditelj sam pa sam dobio jedan roman za prevoditi, a nakon toga i drugi – pa nisam više imao vremena. No u Dumovcu sam volontirao dosta dugo”, kaže nam gospodin Ogorelec.

“Odlučio sam se na to jer me uhvatila depresija s odlaskom u mirovinu. To je bilo više-manje prisilno, morao sam otići u mirovinu i nije mi to leglo. Prestanak posla, loše imovinsko stanje i sve me to pogodilo. Ulovila me depresija, doduše ne u onom kliničkom smislu, ali jednostavno nisam bio ni za što. Imam jednog prijatelja koji je psihijatar i koji me ponukao da pokušam volontirati u Domovcu jer je znao da ja jako volim pse. I tako sam prvi put došao”, govori nam gospodin Ogorelec te nam opiusuje kako to izgleda:

“Uglavnom šećemo pse i igramo se s njima. Ja sam tamo bio po, recimo, dva sata i za to vrijeme prošetam četiri ili pet. Prioritet su ovi, kako da kažem, malo problematični psi, ovi koji su malo svadljivi. Toga sam se u početku malo bojao, nisam znao što i kako. Ali na kraju mi je postalo jasno da ako su ti psi uopće problematični, onda su problematični samo sa s drugim psima, a s ljudima su divni. Tu imate pse koji strašno izgledaju, ogromni su, pa onda ovi razni stafordi… Nelagodno bude čovjeku koji ih ne poznaje, ali to su sve divni psi nakon što malo naučite što i kako s njima”, navodi Ogorelec pa nastavlja:

“I tako sam ja počeo dolaziti uglavnom srijedom, kad nije bilo nikoga drugoga. Zanimljivo, u Dumovcu uglavnom volontira sve sama omladina, a to što nije bilo više ljudi mojih godina me malo iznenadilo jer je to upravo idealna zanimacija za umirovljenike. Vi se jako povežete s tim pesima. Nije svaka šetnja ista, nego se vi prilagodite svakom psi i razvijete s njim poseban odnos.”

Pas Bik iz Dumovca (foto: Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba)

“Bolje u Dumovcu, nego na lancu ili na ulici”

“Imate svoje ljubimce o kojima sam pisao i na Facebooku. Znate, ja sam se toga pomalo i bojao. Dosta sam emotivan pa sam se bojao kako ću se osjećati kad vidim tamo te pse kojima ne mogu pomoći. Jer ne mogu ja sad udomiti deset pasa. Imam doma jednu ljubomornu kuju koja ne bi dobro reagirala da nekoga još dovedem. Ali kasnije sam shvatio da tim psima u Dumovcu uopće nije loše. Neki od njih su bili na ulici ili su negdje bili na lancu i vlasnici se nisu o njima dobro brinuli, tako da im je u Dumovcu zaista dobro”, govori naš sugovornik kojemu su se neki štićenici Dumovca zavukli pod kožu.

Možda to nekome može na početku djelovati malo kaotično kad prvi put dođe i vidi toliko pasa i čuje tu kakofoniju, no psima je, ponavlja Ogorelec, ondje dobro. Za mnoge od njih to je pravi Disneyland, a nas sugovornik tvrdi da je svaki od njih posebna ličnost. “Nakon prvih nekoliko odrađenih srijeda, moji su mi prijatelji rekli da mi se dive zbog toga što se tako nesebično dajem. Ali to je totalna glupost. Pa više iz toga dobivam ja! Ja sam tamo išao kao u lunapark. Puno više su ti pesi meni dali nego što sam ja dao njima.”

Lijek za depresiju

I što se depresije tiče, odlasci u Dumovec su pomogli. “Nisam ja ni psiholog, ni psihijatar, tako da ne mogu reći što je tu konkretno pomoglo, jer mijenjao sam i druge svari u životu, ali ovo je bio sigurno jedan od pozitivnijih faktora. Mislim da mi je dosta pomoglo. Ja sam se silno veselio tim srijedama, pisao sam o tim psima i na Facebooku što su moji prijatelji jako dobro prihvatili. Osim toga, to mi je bila i jako dobra vježba jer ste vi s tim psima i jako aktivni čime održavate kondiciju. Moji prijatelji ipak nisu počeli volontirati, iako sam im ja svima preporučio. No ono što jesam uspio je to da je na moj nagovor desetak ljudi udomilo psa”, kaže Bruno Ogorelec.

“Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje. Velika je to blagodat za starije ljude, pogotovo one koji žive sami. Njima kad dođu u Sklonište pridajemo posebnu pozornost. Naime, pas kojeg odabiru, ne smije im biti opterećenje, nego treba pozitivno pridonijeti kvaliteti njihova života”, kaže i Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba.

U sklopu kampanje Hrvatska volontira Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba organizira akciju Out of the Box. Akcija će se u Dumovcu održati u subotu 26. rujna od 10 do 14 sati.

“Sklonište poziva građane da pse koji u Dumovcu čekaju udomljenje, izvedu u šetnju. Naime, ti psi odlaze u šetnje, ali nikada u isto vrijeme. U subotu se tako otvara prilika da se dogodi nešto neviđeno – da se, bar nakratko, isprazne svi boksovi.

U Skloništu za nezbrinute životinje Grada Zagreba trenutačno je sedamdesetak pasa. Dakle, za uspjeh akcije potrebno je jednako toliko volontera.

Inače, rad volontera u Skloništu izuzetno je vrijedan. Pse češljaju i šeću, igraju se s njima i maze ih. To je posebno važno za pse koji se tek socijaliziraju s drugim životinjama te ljudima. Upravo volonteri olakšavaju psima iz Dumovca čekanje na odlazak u novi dom”, poručuju iz Dumovca.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP