Prati nas

Život

Kako žive riječki penzići?

Prije deset godina pogodio ga je moždani udar. Iako je jedva preživio, najteže mu je palo što možda nikad više neće moći svirati. Cijela jedna strana tijela, lijeva, bila mu je oduzeta. No postupno se oporavio. I ponovno zasvirao.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

foto: BigStock

Prvo što nam pada na pamet kada se govori o hrvatskim umirovljenicima su siromaštvo i životarenje na margini, socijalna isključenost i nebriga društva. Međutim, u Rijeci smo naišli i na drugačije primjere, piše Deutsche Welle u prilogu nazvanom “Sadržajni život riječkih penzića”.

Za Marijana Štrokača, 64-godišnjeg umirovljenog informatičara iz Rijeke, kojeg mnogi poznaju i po oštrim političkim stavovima koje objavljuje na društvenim mrežama, ljubav prema glazbi životna je konstanta. Iako nikad nije postao zvijezda, ponosan je što je nastupao i na televiziji. Svira žičane instrumente i ne krije da se glazbom želio baviti profesionalnije nego što su mu to životne okolnosti dopustile. Jedno je vrijeme vodio i glazbene radionice, prenoseći svoje glazbeno umijeće na mlade. A onda ga je, prije deset godina, pogodio moždani udar. Iako je jedva preživio, najteže mu je palo što možda nikad više neće moći svirati. Cijela jedna strana tijela, lijeva, bila mu je oduzeta.


No postupno se oporavio. I ponovno zasvirao. Nije bilo jednostavno, refleksi mu možda nisu više onakvi kakvi su bili, pa ni njegovo sviranje nije bilo kao što je bilo prije moždanog udara. Ali Štrokač se i danas ponosi što se bavi glazbom, i to zahvaljujući riječkoj podružnici Matice umirovljenika, “Riječkim penzićima”, kako sebe ova organizacija naziva na internetu i na Facebooku. Već nekoliko godina, naime, Štrokač vodi glazbenu sekciju u klubu “Riječkih penzića” u živopisnoj riječkoj Kružnoj ulici, točno preko puta legendarnog omladinskog kluba Palach.

Sumorna socijalna svakodnevica

Broj članova glazbene sekcije varira jer, jasno je, godine prolaze, kaže za DW Štrokač, objašnjavajući da glazbena sekcija zapravo funkcionira kao bend “Riječkih penzića”, koji redovito svira na raznim umirovljeničkim zabavama. “Znam da to zvuči pomalo smiješno, no jedno smo vrijeme imali fanove penziće koji su za nama išli s veselice na veselicu”, kaže Štrokač, ne skrivajući osmijeh. Njegova supruga ipak ponekad misli da je njegovo sviranje sada samo “gubitak vremena”, no on se ne slaže. “Znate zašto se ljudi bave glazbom? Zato što to vole. Tako je i u mom slučaju”, uvjerava ovaj vitalni umirovljenik, nazivajući svoje sviranje “psihološkim sidrom”: “Ovim aktivnostima ispunjavamo našu prilično sumornu socijalnu i životnu svakodnevicu”.

Štrokačev slučaj samo je jedan od brojnih sličnih primjera u riječkoj Matici umirovljenika. Ta jedinstvena udruga okuplja skoro pet tisuća riječkih umirovljenika, koji djeluju u 20-tak podružnica i klubova u raznim riječkim kvartovima. U njima umirovljenici sudjeluju u brojnim programima, aktivnostima i sekcijama, koje u pravilu vode članovi volonteri poput Štrokača. U popularnije sekcije i programe spadaju planinarenje, zborno pjevanje, kreativne radionice i preferans, ali daleko najpopularniji i najmasovniji su tečajevi stranih jezika, koje je od 2010. godine, zahvaljujući entuzijazmu vodstva ove udruge, završilo na stotine umirovljenika. Psiholog Petar Nikolić, koordinator u riječkoj Matici umirovljenika i inicijator ovog programa, objašnjava da svake godine oko 150 umirovljenika završi tečaj, uz volontiranje 14 studenata koji nastupaju kao predavači. Riječ je o tromjesečnom tečaju engleskog, njemačkog i talijanskog, dakle pravoj maloj školi stranih jezika, što je, priznaje Nikolić, “za našu udrugu velik izazov”.

Umirovljenici u Rijeci

Rijeka (foto: Pixabay)

Druženje i održavanje mentalne vitalnosti

“Ideja je bila okupiti studente i umirovljenike, jer smo smatrali da će i jedni i drugi imati koristi od ovog programa. Studenti koji volontiraju kao predavači u ovom programu tako stječu prva radna iskustva s polaznicima. Neki se studenti i nakon završetka studija vraćaju i nastavljaju volontirati, jer im je to ugodno i zanimljivo iskustvo”, ističe Nikolić dodajući da umirovljenici, s druge strane, dobivaju priliku za učenje i stjecanje novih znanja. “No najvažnije je kvalitetno korištenje slobodnog vremena, druženje i upoznavanje novih ljudi, što je višestruko korisno za starije osobe i održavanje mentalne vitalnosti, s obzirom na to da su depresija i usamljenost jedan od najvećih problema riječkih umirovljenika. Učenje stranih jezika ovdje je samo lajtmotiv”, podvlači naš sugovornik, 35-godišnjak koji je uz pravnicu Rosanu Stanić jedini zaposlenik ove udruge.

Riječka Matica umirovljenika sa svojim članstvom komunicira i putem svoje internetske “Penzići Rijeka” i Facebook stranice, po čemu je također jedinstven primjer u Hrvatskoj, i to zahvaljujući besplatnim tečajevima za digitalno obrazovanje umirovljenika koje je, uz financiranje gradskih vlasti, dosad završilo skoro 10 tisuća riječkih umirovljenika.

Riječka podružnica Matice umirovljenika po svojim aktivnostima i programima prednjači u odnosu na ostale podružnice u drugim hrvatskim gradovima, pa i u zagrebačku. To je vidljivo i iz brojnih nagrada što su ih dobili za volontiranje, i na gradskoj i na državnoj razini, s obzirom na to da cjelokupna aktivnost udruge i svi njezini klubovi počivaju na radu volontera. “Naša najveća nagrada su naši programi. Najviše nas veseli kad uspijemo dobiti dodatna sredstva za nove programe, pa smo tako imali i besplatno pravno savjetovalište, jer smo uspjeli zaposliti pravnicu koja je pružala besplatne pravne savjete. U praksi su umirovljenici pokazali veliki interes za taj program, jer mnogi od njih imaju neriješene ostavinske i slične probleme, a riječ je o usluzi koja im je, s obzirom na njihove financijske mogućnosti, inače teško dostupna”, zaključuje Nikolić.

Sveučilište za treću dob

U Rijeci djeluje i “Sveučilište za treću dob”, poseban program što ga provodi riječko Sveučilište u suradnji s Rijekom i Opatijom, a namijenjen je građanima starijim od 55 godina. Kako doznajemo od Zorana Baljka s riječkog Sveučilišta, cilj ovog projekta je upoznavanje osoba treće životne dobi s najnovijim znanstvenim spoznajama i stjecanje novih znanja, kao i povezivanje znanstvenih spoznaja i životnih iskustava kako bi se promoviralo cjeloživotno učenje i kultura učenja. Dosad su obrađivane raznovrsne teme: od brige za vlastito zdravlje i prehrane, znanosti o mozgu, socijalne psihologije i emocija, preko osobnih financija i hortikulture, pa sve do fizike, kulturologije, povijesti umjetnosti, slikarstva… Dosad je održano ukupno 60 predavanja, a edukaciju je prošlo preko 700 polaznika, od kojih su čak 85 posto žene, što svjedoči o velikom interesu riječkih umirovljenika, a osobito umirovljenica, koji dokazuju da cjeloživotno učenje – barem u Rijeci – nije floskula.

/autor: Denis Romac, Deutsche Welle/

.

Nema predaje

Umirovljenica Marija: ‘Udomljeni Toto spasio mi je život’

Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Mene je moj Toto spasio, to je sve što ću vam reći”, kaže gospođa Marija Topić (73), umirovljenica iz Zagreba govoreći o svom psiću, manjem mješancu smeđe-crne boje koji je u njezinu kuću stigao prije četiri godine.

“Na proljeće 2016. mi je umro muž. Bio je bolestan i pred kraj se dosta mučio. Doživio je moždani udar nakon kojega je ostao nepokretan pa sam se ja brinula o njemu. No kad je umro, svejedno sam doživjela šok. Pa zajedno smo bili čitav život! Udala sam se za njega kad sam imala 20 godina i čitavo smo vrijeme bili zajedno. I u dobru i u zlo, što se kaže. Trebali smo proslaviti 50 godina braka, no on to, nažalost nije doživio”, govori nam dalje gospođa Marija opisujući jedan od najtežih događaja u svojem životu.


“Pala sam u neku vrstu depresije. Nisam imala volje nizašto. Jedna sam izlazila iz stana, nisam se ni sa kime družila. Zbog svega toga djeca su se zabrinula i kao rješenje smislila Tota. Donijeli su mi kći i sin jednog dana tu malenu mrvicu i rekli mi da je to sad moj pas. Isprva sam bila ljuta i nisam ga htjela uzeti jer nisam planirala kućnog ljubimca. Bilo mi je dosta mene same. Ali, malo po malo, navikla sam se na Tota i na mene. Kad imaš psa, htio ne htio, moraš barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako su zaredale svakodnevne šetnje, pa onda u parku upoznaš druge vlasnike pasa, malo porazgovarate, družite se. Onda, Toto mi se silno veseli kad se vratim odnekud kući. Pa tako ti se ne veseli ni čovjek! Ta ljubav stvarno se ne da opisati. Na kraju sam se počela osjećati se bolje i bolje i evo, sad mogu reći da me Toto spasio. I ja sam spasila njega jer su mi ga djeca dovela iz nekog azila, ali još je više on spasio mene”, kaže gospođa Marija.

Tijekom proljetnog lockdowna, Toto je postao prava mala zvijezda jer ga je još jedna Marijina susjeda znala tu i tamo izvesti u šetnju.

“Sjećate se kako je to bilo na proljeće. Nitko nije nikud mogao ići, pa su oni koji su imali psa bili pravi sretnici jer su imali zašto barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako je mene zamolila moja susjeda Vera da bi prošetala Tota oko kuće. Naravno da sam pristala jer Toto obožava ići van i susjedu Veru dobro poznaje. Tako je opet bilo dobro i njemu i meni, ali i našoj Veri”, kaže gospođa Marija.

Ovakvih i sličnih priča ima mnogo, a svatko tko je ikada imao psa, potvrdit će vam da se ta ljubav doista može usporediti s ljubavlju prema drugom čovjeku.

foto: Mabel Amber, still incognito/ Pixabay

Karantena je potaknula na udomljavanja

Upravo tijekom karantene mnogi su odlučili nabaviti psa jer su osjećali da bi im baš taj potez mogao donijeti duševni mir u tako neizvjesnim vremenima. Potvrdili su nam to i iz Skloništa za životinje Dumovec.

“Od početka ožujka do danas iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba udomljeno je 411 pasa i 86 mačaka. Trenutačno je u Skloništu 67 pasa i 25 mačaka. Pasa je sada tri puta manje nego prošle godine u isto vrijeme. Takvom stanju najviše su pridonijeli građani među kojima vlada veliko zanimanje za udomljavanje te pad broja pasa koje terenska ekipa Skloništa pronalazi na zagrebačkim ulicama”, kaže Krešimira Rendulić iz Dumovca i potvrđuje da se doista nešto neobično događalo tijekom lockdowna.

“Posebno je zanimljivo bilo razdoblje karantene uvedene zbog epidemije novog koronavirusa u Hrvatskoj. Tada su građani gotovo svakodnevno dolazili u Dumovec i udomljavali pse. Na to su se odlučivali ljudi raznih dobi i životnih stilova. Bilo je tu od samaca i parova umirovljenika do obitelji s malom djecom, onih koji žive u stanovima te onih iz kuća, onih koji žele psa za maženje pred televizorom te onih koji preferiraju aktivniji život. Mnogi su pritom isticali da će im boravak kod kuće omogućiti opušteno zbližavanje sa psom, ali i kako ih veseli što će imati društvo za šetnju”, kaže Rendulić.

Prednosti odraslih pasa

Inače, u Dumovcu znaju završiti psi o kojima se Zagrepčani treće dobi više ne mogu brinuti, a neki umirovljenici u Dumovec dolaze kako bi pronašli psa koji će im uljepšati godine koje su pred njima. Većina od njih odlučuje se za odrasle pse. Riječ je o odgojenim psima koji ne traže pažnju kakva je potrebna štencima. Ako žele psa koji nije preaktivan, odabiru seniore, pse koji su, poput njih, treće dobi. Riječ je o mirnim psima zahvalnima za sve što im njihov čovjek pruža – u prvom redu ljubav i pažnju, pojašnjavaju nam iz Dumovca.

Tko ne može udomiti, može volontirati

No ima i onih koji, iz raznih razloga, pse ne mogu udomiti, ali se rado s njima druže pa dolaze u Dumovec volontirati. Jedan od takvih je i Bruno Ogorelec (70) koji nam je opisao svoje iskustvo iz Dumovca.

“Volontirao sam do pred godinu dana. A nakon toga sam uletio u posao – prevoditelj sam pa sam dobio jedan roman za prevoditi, a nakon toga i drugi – pa nisam više imao vremena. No u Dumovcu sam volontirao dosta dugo”, kaže nam gospodin Ogorelec.

“Odlučio sam se na to jer me uhvatila depresija s odlaskom u mirovinu. To je bilo više-manje prisilno, morao sam otići u mirovinu i nije mi to leglo. Prestanak posla, loše imovinsko stanje i sve me to pogodilo. Ulovila me depresija, doduše ne u onom kliničkom smislu, ali jednostavno nisam bio ni za što. Imam jednog prijatelja koji je psihijatar i koji me ponukao da pokušam volontirati u Domovcu jer je znao da ja jako volim pse. I tako sam prvi put došao”, govori nam gospodin Ogorelec te nam opiusuje kako to izgleda:

“Uglavnom šećemo pse i igramo se s njima. Ja sam tamo bio po, recimo, dva sata i za to vrijeme prošetam četiri ili pet. Prioritet su ovi, kako da kažem, malo problematični psi, ovi koji su malo svadljivi. Toga sam se u početku malo bojao, nisam znao što i kako. Ali na kraju mi je postalo jasno da ako su ti psi uopće problematični, onda su problematični samo sa s drugim psima, a s ljudima su divni. Tu imate pse koji strašno izgledaju, ogromni su, pa onda ovi razni stafordi… Nelagodno bude čovjeku koji ih ne poznaje, ali to su sve divni psi nakon što malo naučite što i kako s njima”, navodi Ogorelec pa nastavlja:

“I tako sam ja počeo dolaziti uglavnom srijedom, kad nije bilo nikoga drugoga. Zanimljivo, u Dumovcu uglavnom volontira sve sama omladina, a to što nije bilo više ljudi mojih godina me malo iznenadilo jer je to upravo idealna zanimacija za umirovljenike. Vi se jako povežete s tim pesima. Nije svaka šetnja ista, nego se vi prilagodite svakom psi i razvijete s njim poseban odnos.”

Pas Bik iz Dumovca (foto: Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba)

“Bolje u Dumovcu, nego na lancu ili na ulici”

“Imate svoje ljubimce o kojima sam pisao i na Facebooku. Znate, ja sam se toga pomalo i bojao. Dosta sam emotivan pa sam se bojao kako ću se osjećati kad vidim tamo te pse kojima ne mogu pomoći. Jer ne mogu ja sad udomiti deset pasa. Imam doma jednu ljubomornu kuju koja ne bi dobro reagirala da nekoga još dovedem. Ali kasnije sam shvatio da tim psima u Dumovcu uopće nije loše. Neki od njih su bili na ulici ili su negdje bili na lancu i vlasnici se nisu o njima dobro brinuli, tako da im je u Dumovcu zaista dobro”, govori naš sugovornik kojemu su se neki štićenici Dumovca zavukli pod kožu.

Možda to nekome može na početku djelovati malo kaotično kad prvi put dođe i vidi toliko pasa i čuje tu kakofoniju, no psima je, ponavlja Ogorelec, ondje dobro. Za mnoge od njih to je pravi Disneyland, a nas sugovornik tvrdi da je svaki od njih posebna ličnost. “Nakon prvih nekoliko odrađenih srijeda, moji su mi prijatelji rekli da mi se dive zbog toga što se tako nesebično dajem. Ali to je totalna glupost. Pa više iz toga dobivam ja! Ja sam tamo išao kao u lunapark. Puno više su ti pesi meni dali nego što sam ja dao njima.”

Lijek za depresiju

I što se depresije tiče, odlasci u Dumovec su pomogli. “Nisam ja ni psiholog, ni psihijatar, tako da ne mogu reći što je tu konkretno pomoglo, jer mijenjao sam i druge svari u životu, ali ovo je bio sigurno jedan od pozitivnijih faktora. Mislim da mi je dosta pomoglo. Ja sam se silno veselio tim srijedama, pisao sam o tim psima i na Facebooku što su moji prijatelji jako dobro prihvatili. Osim toga, to mi je bila i jako dobra vježba jer ste vi s tim psima i jako aktivni čime održavate kondiciju. Moji prijatelji ipak nisu počeli volontirati, iako sam im ja svima preporučio. No ono što jesam uspio je to da je na moj nagovor desetak ljudi udomilo psa”, kaže Bruno Ogorelec.

“Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje. Velika je to blagodat za starije ljude, pogotovo one koji žive sami. Njima kad dođu u Sklonište pridajemo posebnu pozornost. Naime, pas kojeg odabiru, ne smije im biti opterećenje, nego treba pozitivno pridonijeti kvaliteti njihova života”, kaže i Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba.

U sklopu kampanje Hrvatska volontira Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba organizira akciju Out of the Box. Akcija će se u Dumovcu održati u subotu 26. rujna od 10 do 14 sati.

“Sklonište poziva građane da pse koji u Dumovcu čekaju udomljenje, izvedu u šetnju. Naime, ti psi odlaze u šetnje, ali nikada u isto vrijeme. U subotu se tako otvara prilika da se dogodi nešto neviđeno – da se, bar nakratko, isprazne svi boksovi.

U Skloništu za nezbrinute životinje Grada Zagreba trenutačno je sedamdesetak pasa. Dakle, za uspjeh akcije potrebno je jednako toliko volontera.

Inače, rad volontera u Skloništu izuzetno je vrijedan. Pse češljaju i šeću, igraju se s njima i maze ih. To je posebno važno za pse koji se tek socijaliziraju s drugim životinjama te ljudima. Upravo volonteri olakšavaju psima iz Dumovca čekanje na odlazak u novi dom”, poručuju iz Dumovca.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP