Prati nas

Mozaik

Vesna je bez padobrana pala s neba i preživjela!

Cijepao sam drva u šupi kad sam začuo eksploziju. Istrčao sam van i vidio kako ljudi lete kroz zrak. Cestom su već trčali ljudi i usplahireno vikali kako je tu negdje pao avion. Nekako sam izmakao i trčao cestom. Odjednom sam iz šume, s lijeve strane, čuo ženski glas koji je dozivao. Potrčao sam još brže vođen tim glasom. Počeo je da se hvata sumrak, snijeg je padao i teren je bio klizav.

Objavljeno

|

Zašto padaju avioni?

Vesna Vulović (3. siječnja 1950. – 23. prosinca 2016.) JAT-ova stjuardesa preživjela je nemoguće i postala jedno od najpoznatijih imena bivše države. Ušla je u Guiennessovu knjigu rekorda kao jedina osoba koja je u siječnju 1972. godine preživjela pad sa visine 10.160 metara bez padobrana. Prenosimo njen intervju iz RTV revije objavljen daleke 1979. godine. 

Pre sedam godina, stjuardesa Vesna Vulović je sedam puta izbegla smrt. Zbunila je vrhunske medicinske stručnjake i šokirala svet. Pala je sa 10.000 metara i ostala živa. Čudo nije bila prava reč. Trebalo je smisliti novu. Vesti o Vesni su mesecima bile u centru pažnje svetske javnosti. Konačno, novinari su digli opsadu. Ali, ne sasvim.

Stranci još ne daju mira bivšoj stjuardesi koja je prekršila sve zakone medicine. Jedan švedski list je nedavno tražio intervju preko Saveznog sekretarijata za informacije, a onda je objavio razgovor uz fotomontažu na kojoj ona drži ispod ruke maketu aviona “DC-10”. Aluzija na nedavnu katastrofu kod Čikaga je bila više nego jasna. Pre toga, italijanski “Oggi” je objavio da će “devojka s neba postati majka”.

“Zar je onda čudo što izbegavam novinare”, kaže Vesna. “Udala sam se pre četiri godine. Volim muža i lepo mi je. Kažite sami, šta se beli svet tiče da li ću postati majka? ‘Oggi’ je, rekli su mi, to raspalio na dve stranice. Svašta.”

Dok brzo govori, Vesna maše rukama, često se osmehne, a velike sjajne oči su iste kao pre sedam godina, kad je njena fotografija i čudna priča obišla svet. Trudeći se da nas ne uvredi, videlo se da želi da izbegne razgovor. “Nema sa mnom više ničeg neobičnog. Sve je normalno. Nije mi jasno šta vas interesuje.”

Delimično, Vesna je bila u pravu. Zaista ništa nije podsećalo na 26. januar 1972. godine i nesreću koja se dogodila nad Čehoslovačkom. Ali, zar to nije neobično? Ne samo da je pobedila smrt, nego je postala sasvim normalna žena. Obična, na žalost, nikad neće biti. Bila je i ostala junakinja dramatične priče kakva se dogodila samo jednom u istoriji dobrog starog globusa. Zbog toga joj je, čini se, suđeno da bije bitke sa novinarima.

Bila je sreda

Takva vest još nikad nije obišla svet: “U sredu, 26. januara u 17.03 časova, avion Jugoslovenskog aerotransporta na liniji Kopenhagen – Zagreb – Beograd, sa 22 putnika i šest članova posade, eksplodirao je nad Čehoslovačkom, na visini od deset hiljada metara, neposredno posle preletanja Demokratske Republike Nemačke. Udes je preživela jedna žena. Tela putnika i ostaci aviona pali su u atar sela Srpske Kamenice”.

Šumar Bruno Henke je ispričao: “Cepao sam drva u šupi kad sam začuo eksploziju. Istrčao sam napolje i video kako ljudi lete kroz vazduh. Uto su drumom već trčali ljudi i usplahireno vikali kako je tu negde pao avion. Nekako sam izmakao i trčao drumom. Odjednom sam iz šume, s leve strane, čuo ženski glas koji je dozivao. Potrčao sam još brže vođen tim glasom. Počeo je da se hvata sumrak, sneg je padao i teren je bio klizav.

Uspuzao sam se četvoronoške do mesta odakle se glas već sasvim dobro čuo. Ispod jednog dela aviona, kao iz oklopa, virile su dve ženske noge. Nagnuo sam se i video plavokosu devojku koja ne samo da je bila živa već je imala snage i da viče. S teškom mukom sam je oslobodio metalnih delova, pazeći dobro da je što manje pomeram. U vojsci sam naučio šta znači prva pomoć unesrećenima i koliko ona može i da odmogne ako se ne ukaže stručno. Kad su stigla bolnička kola, položili smo devojku na nosila i predali je u ruke stručnjaka. Naš posao je bio završen.”

“Ej, ljudi. Oj, svete, svi sa planete Zemlje, čujte i verujte: devojka pala sa visine od 10.000 metara, iz aviona koji je eksplodirao, i ostala u životu. Živa je stigla na Zemlju! I još živi i živeće”, napisao je, u feljtonu, specijalni izveštač “Ekspresa” Stevan Šević. Tih dana, iz Srpske Kamenice svi novinari su javljali isto.

Preživjela pad iz aviona

Neću u Nigeriju

Vesna se već četiri godine ne preziva Vulović, nego Breka. “Mog Nikolu sam upoznala kad sam imala 18 godina. Stariji je od mene tri godine. Družila sam se sa njegovom sestrom Natašom. Dugo je bio samo brat moje drugarice. Onda smo počeli da se zabavljamo. Posle godinu dana, rešili smo da se venčamo.”

Vesna i Nikola stanuju u Beogradu, u Bulevaru revolucije, u stanu od 36 kvadratnih metara, koji je Vesna dobila od JAT-a. “Malo je. Jedna soba. Ali, imamo svoje, a to je najvažnije. Jednog dana ćemo se valjda proširiti. Moj brat je malo požurio. U dvadesetoj godini je postao otac. Ima već dva klinca. I nas svi teraju. Naročito Nikolini roditelji. Ispričala sam to jednoj našoj ženi koja živi u Italiji, a ona odmah u novine: Vesna će biti mama!”

Vesna voli Nikolu, ali Nikola ne voli novinare. Mladi mašinski inženjer nema mnogo razumevanja za “sedmu silu”. “Nemojte ni da pokušavate da razgovarate sa njim. Zajednička fotografija? Ni govora. Na službenom je putu, a i da je kod kuće ne bi pristao. Takav je on”, smeška se Vesna, a onda saznajemo da je Nikola upravo konkurisao za posao u Africi.

“Rekla sam mu da neću u Nigeriju”, kaže Vesna. “Volim ovoj posao. Radimo sa putničkim agencijama na teritoriji Beograda i uže Srbije. Primamo zahteve za rezervacije mesta i za odobravanje “IT” tura. Onda okrenemo knjižurine, damo im šifru. Lepo je i dinamično. Kontakti su poslovni, ali i prijateljski. Ne bih menjala posao ni za šta na svetu. Šta ću u Nigeriju – da budem domaćica? Nikola kaže da će biti zadovoljan ako dolazim u posete. Uostalom, videćemo šta će biti.”

Za trenutak smo zastali. U Nigeriju se ne ide vozom. Znači, ponovo u avion. Leti li Vesna? – hteli smo da pitamo. Kako se oseća kad je čelična ptica ponovo digne na visinu od deset kilometara? Pogodila je šta mislimo

“Koliko sam puta dosad letela? Nemam pojma. Posle sto letova prestala sam da brojim”, smeje se Vesna našem ustezanju. “Da, letela sam i sa DC-9. Po celoj Evropi. Avioni su ne samo najsigurnije, najkomfornije i najbrže prevozno sredstvo, nego za mene i najjeftinije. Pošto radim u JAT-u, Nikola i ja dobijemo besplatne karte za godišnji odmor. Pre dvadesetak dana bili smo u Rimu. Leteli smo, naravno. Da li me je strah? Ni govora! Sad planiramo put malo dalje. U Južnu Ameriku, ako nam se želje ostvare.”

Sedam života

“Neverovatna sreća u nesreći jugoslovenske sjuardese Vesne Vulović više je u području fantastične romantike, nego egzaktne medicinske nauke. Za savremenu medicinu to predstavlja čudesan događaj”, izjavio je pre sedam godina ugledni nemački profesor hirurgije dr Heinz Weischedel. “To je, otprilike, isto kao kad bi neka osoba nepromišljeno odlučila da telom zaustavi kompoziciju brzog voza, pa u tome uspela. Nemojte misliti da preterujem.”

“Duboko sam uveren da je to veoma redak slučaj, čak jedinstven”, rekao je novinarima dopisni član Akademije nauka SSSRa, dr Anatol I. Zemjanski. “Bilo je mnogo sličnih slučajeva za vreme rata. Ali, biološka i klinička smrt su, najkasnije u vojnim bolnicama, poklapale kazaljke pre nego što su žrtve imale priliku da poslednji put otvore oči. Vest je zaista fantastična za medicinsku nauku.”

Slično su izjavljivali i jugoslovenski medicinski autoriteti. A kako i ne bi. Po našoj računici, Vesna je sedam puta izbegla smrt. Prvi put je mogla da umre zbog nedostatka kiseonika na visini od deset kilometara i smrzavanja na temperaturi od oko minus 50 stepeni Celzijusovih. Drugi put, Vesna je mogla da izgubi život zbog nagle dekompresije, kad je bila izložena iznenadnoj velikoj promeni pritiska.

Kad se pojavi rupa na avionu, momentalno se stvori džinovska vazdušna mašina za mlevenje koja ne bira žrtve. Vrtlog sve povuče kroz rupu. Vesna je izbegla i tu pogibiju. Četvrti put smrt je izbegla padajući sa te ogromne visine. Po pravilu sva krv se slije u donji deo tela i srce, obavezno, prepukne. A pad na zemlju? Udarac posle propadanja sa 10.000 metara? Zar to nije smrtna opasnost? Šesti put Vesna je mogla da umre na zemlji. Teško povređena i lako obučena, na snegu, svakako bi podlegla da je spasioci nisu tako brzo pronašli.

Najzad, čak i kad su je pronašli, mlada stjuardesa je imala sreće. Da lugar Bruno Henke nije bio bivši vojnik koji zna kako se ukazuje pomoć, da nije postupio stručno, Vesna bi ipak bila na spisku žrtava.

Ali, sudbina je htela drugačije. Vesna je padala u repu aviona, bila je mlada i izuzetno zdrava i snažna, rep je udario na padinu obraslu gustom šumom. Odbio se kao metak kad rikošetira, a Vesna je tek tada izletela i brzinom od oko sto kilometara udarila o debelu naslagu snega. Posle svega, u agoniji imala je volje i snage da zove u pomoć. Tako je, te hladne januarske večeri, u blizini granice između Čehoslovačke i DR Nemačke, kod malog mesta u kome su nekad živeli Lužički Srbi, sreća poklonila Vesni sedam života.

Ipak, nesreća

Pre godinu i po dana, sreća je, ipak, Vesni okrenula leđa. Umrla joj je majka, energična, uporna i požrtvovana nastavnica fiskulture, koja je mesecima bdela nad ćerkom pomažući joj da se vrati u život. Vesna kaže da joj je tad bilo mnogo teže nego posle udesa nad Srpskom Kamenicom. Još joj se događa da, kad vidi nekog poznatog, pređe na drugu stranu ulice. Zna da će je pitati za majku, a nema snage da odgovori. Od tad nije dala nijedan ispit na Višoj školi za spoljnu trgovinu, koju je odavno upisala. Jednostavno, ne drži je mesto.

A medicina? Dok se oporavljala, rekla je da će se upisati na medicinski fakultet. “To je bila moja velika želja. Ali…”

Ozdravili ste, nastavili sa normalnim životom, realnost je pobedila osećanja? “Pa, možda bi i tako moglo da se kaže.” Da li ste baš sasvim ozdravili? “Malopre sam srela na stepenicama tetka Daru, sekretaricu generalnog direktora. Zamolila me je da joj pomognem. ‘Boli me noga’, kaže. ‘Imala sam prelom’. Uvek je boli na promenu vremena. Ja sam slomila levu ruku i nogu, tri desna rebra, dva lumbalna pršljena u kičmi, nekoliko prstiju desne ruke. I nikad me ništa ne boli. Tačnije, pred neku veliku promenu vremena, svrbi me desna ruka. Ona koju nisam lomila. Čudno, zar ne?”

Mesecima posle nesreće ničeg se niste sećali. Kad vam se vratilo pamćenje? “Još se ničeg ne sećam. Još imam retrogardnu amneziju. Ne sećam se šta je bilo jedan čas pre nesreće i više od 20 dana posle. Kažu da ću se jednog dana možda setiti. Sad ću to, naravno, mnogo lakše podneti. Kad čitam o nekom avionskom udesu, kao sad, recimo, o ovom kod Čikaga, pomislim: Da li sam ja zaista bila u tom avionu? Ničeg se ne sećam, pa mi je neshvatljivo ne samo da nisam poginula, nego da normalno živim, radim. Videla sam fotografije, čitala sam izveštaje lekara. Svima su se rasprsla pluća. Sve mi je to neverovatno. Zaista neverovatno.”

Nema mesta za uspomene

U Srpskoj Kamenici, Vesni su svojevremeno poklonili grumen zemlje. Dobijala je pisma iz celog sveta. 2Sve je to kod tate, u Birčaninovoj. Rekoh vam, Nikola i ja živimo u 36 kvadrata. Šta da vam pričam? Dogovarali smo se da li da u kuhinju stavimo sto, ili mašinu za suđe. I za sto i za mašinu, jednostavno, nema mesta. Pre dve godine, kad sam jedini put u životu bila bolesna – imala sam virusno zapaljenje pluća. Nikola je nekoliko puta oprao suđe. I pobedila je mašina. Tako nemamo sto u kuhinji. Kod tate je kofer pun pisama. Tamo je, valjda, i taj grumen zemlje.”

Vesna odavno nema vremena za uspomene. Ne lista isečke iz novina, ne čita pisma.

Čuvate li još belu bluzu u kojoj su vas našli? Novine su pisale da su vam čehoslovački lekari sačuvali i vratili taj deo uniforme. “To nije bluza. To su isečeni delovi bluze. Jedino su tako mogli da je skinu. Pretpostavljam da je i to kod tate.”

Da li ste dobili novac od osiguranja? “Odavno. Petnaest miliona od JAT-a i četiri od socijalnog. I sve sam potrošila. Prvih godinu dana posle udesa dobijala sam 80.000 starih dinara mesečno. To mi nije bilo dovoljno ni za taksi do Banjice, gde sam morala da idem na rehabilitaciju. Druge godine su mi povećali na sto hiljada. Da nisam imala roditelje, ne znam šta bih radila.

Koliko ste puta dosad bili u Čehoslovačkoj? “Prvi put devet meseci posle udesa, kao gost njihove omladine. Postala sam počasni građanin Češke Kamenice, mesta u kome je bolnica i gde me je dr. Randa povratio iz kliničke smrti. Posle toga sam bila još dva puta. Pre tri godine sam išla sa Nikolom.”

Divno je što su me zaboravili

Nekad, kad je išla u kafanu, ili izišla na ulicu, svi su je zagledali. Bila je poznatija od mnogih glumica. Danas više nije tako. “Baš je divno što su me zaboravili”, kaže Vesna.  “I zbog toga ne volim susrete sa novinarima. Valjda me razumete i ne ljutite se?”

Bili smo, u stvari, zahvalni. Hteli smo da saznamo šta se zbilo sa Vesnom Vulović i ona nam je ispunila želju. Rastali smo se kao stari znanci. Vesna je bila i ostala vesela, srdačna, iskrena, puna života.

“Pre neki dan sam izvadila krajnike. Već prvog dana posle operacije sam jela. Svi se čude da mi se ništa nije dogodilo, a ja sam znala da neće. Takva sam”, pohvalila se na rastanku. Otišla je kući da skuva spanać. Obožava to jelo, koje Nikola ne voli. Sad je muž na putu, pa eto prilike za ručak u kome uživa.

A u Srpskoj Kamenici? Šumar Bruno Henke verovatno ponekad uzme na krilo unuku Vesnu, plavokosu devojčicu rođenu šest nedelja posle udesa, i priča kako je u olupini aviona, na snegu, našao devojku po kojoj je ona dobila ime. Devojku koja živi daleko, u Jugoslaviji …

/autor: Dušan Krajčinović / RTV revija, lipanj 1979./ Yugopapir/

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.