Prati nas

Show

Alma Prica: Pitam sebe – Što to radiš, ludo?

Ja sam plaću počela dobivati tek prije nekoliko mjeseci, a iznosi tek nešto iznad sedam starih milijuna. Zasad živim s roditeljima i tek ću okusiti neke stvari na svojim leđima. Zasigurno neće biti lako.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Je li Alma prica udana?
Alma Prica 80-ih godina 20. stoljeća

Akademska glumica Alma Prica ima 24 godine: način na koji se odijeva, ponaša i govori odaje smirenu i modernu mladu ženu. Dobro vozi automobil, sluša Chopina, Bacha i Mahlera, talijanske canzone i francuske šansone, pisao je 1986. godine zagrebački Polet.

Obožava šetati Ribnjakom (obnavljanje uspomena iz djetinjstva), u posljednje vrijeme čita Singera, obnavlja znanje engleskog i njemačkog, ima dečka već nekoliko godina, a najčešće izlazi u kazalište i kino.


Novo lice

Još za studiranja postala je – kako sama kaže – “novo lice” poput mnogih, a povremeno je davala interviewe. Sudjelovala je u predstavama DK “Gavella” i HNK. Smatra da za sve mora postojati razlog, kako za razgovore, tako i za predstave, dodjeljivanje nagrada itd.

Zašto?

„Vjerujem da je onda rezultat bolji. Ništa se ne bi smjelo raditi bez motivacije, bez nekih potreba ili iz pogrešnih pobuda. Osjeća se kad se stvari rade formalno, reda radi. Bez motiva je teško i živjeti, a kamoli raditi. Nisam dugo u ovom poslu, no vjerujem da mora proći mnogo vremena da bi se steklo iskustvo. Tek tada čovjek postaje sigurniji i jednostavniji.“

Alma – što na mađarskom znači jabuka – upravo je dobila i svoju jabuku, zlatnu jabuku. Radi se, naime, o nagradi “Sedam sekretara SKOJ-a”.

„Ja ustvari nisam ni znala da me netko predložio za tu nagradu. Kasnije sam saznala da su to bili sami članovi komisije, a ne moja matična kuća, HNK. Doduše, HNK me nije imao ni na temelju čega predložiti.

Nekoliko dana prije zvanična objavljivanja imena dobitnika, preko nekih sam prijatelja saznala za to, što me istodobno iznenadilo i pričinilo mi zadovoljstvo. Pa ipak je to mladi – mladima. To nešto znači.“

Ova kazališna godina i nagrade koje nosi sa sobom protekla je u Alminu znaku. Na Dubrovačkim ljetnim igrama dobila je nagradu “Orlando” za toliko hvaljenu ulogu Giuliette u Shakespeareovoj drami “Romeo i Giulietta”. O tome je već toliko toga napisano i rečeno da se Almi čini suvišan svaki razgovor na tu temu. Stoga je preskačemo.

No, voli li Alma sebe?

„Teško je to reći. Ionako često, na vlastitu štetu, uspijem promatrati sebe nekako sa strane, mimo sebe. Događa se da se ponekad na sceni jednostavno odvojim od sebe, od lika koji igram. Gledam se kako glumim i pitam: “Što to radiš, ludo?”

Kad gledam sebe na televiziji, moram bar na trenutak izaći iz sobe. Bojim se na neki način: bojim se čitati svoje izjave u novinama; nije to pravi strah, već neka neugoda, iznevjerena očekivanja, izdaja samoga sebe… Bojim se i onoga što dolazi, što prolazi mimo mene i svih nas.

Htjela bih uhvatiti svaki trenutak i osmisliti ga, a to je, naravno, nemoguće. Ipak, ima i mnogo čara i uzbuđenja u neodređenosti.“

Kakva je bila uloga tvoga oca u svemu tome, u odabiru zanimanja, te primanju u stalni radni odnos u HNK?

“Od malena sam živjela u tom krugu ljudi. Moj je otac (Čedo Prica) u svom intimnom opredjeljenju izabrao kazalište, premda nije u radnom odnosu ni u jednom od njih.

Igram u očevu komadu “Ostavka”, no moram reći da sam u predstavu naprosto “uletjela” mjesec dana prije premijere, i to zato što se glumica Katja Zubčić razboljela. Znaš, kad staneš na scenu, tu ti ne pomaže ni tata ni mama, tu si samo ti i još nešto veće, nešto iznad i izvan nas.”

Kakav je status mladih glumaca, materijalna nadoknada za njihov rad?

“Ja sam plaću počela dobivati tek prije nekoliko mjeseci, a iznosi tek nešto iznad sedam starih milijuna. Zasad živim s roditeljima i tek ću okusiti neke stvari na svojim leđima. Zasigurno neće biti lako…”

Koliko cijela ta statična, da ne kažemo loša situacija, u kojoj je teško napraviti neki bum, potencira pesimizam u mladu čovjeku i odvlači ga na razne strane?

“Situacija je idealna za pesimizam. Jednostavno se nemaš otkud pokrenuti. Pitanje je samo koliko to čovjek može izdržati, koliko ima snage za to. No, s druge strane, takvo je stanje idealno da se probudimo, trgnemo i krenemo. Ostaje pitanje u kojem pravcu, s kim?”

Tvoj stav prema filmu?

“Znali su me pitati da li sam se opredijelila samo za kazalište. Kazalište je moja najveća, ali ne i jedina ljubav.

O filmu ne mogu odlučivati. Mogu samo biti “izabrana” i tek onda reći da i ne. Tako je dosad i bilo. Odbijala sam neke uloge. Nevjerojatno je, međutim, kako glumci nemaju pravo odbijati. Odmah se netko nađe uvrijeđen. Nama bi vjerojatno takav poziv trebao biti čast, a takvi su slučajevi zaista rijetki.”

/autor: Mislav Donaj, Polet, rujan 1986. / Yugopapir/

.

Show

Preživjet ćemo i ovo: Poruka generaciji koju život nije mazio

‘Nije nas život mazio generacijo moja, ali znaš li što je zajedničko svakom od tih grubih udaraca? Sve smo ih preživjeli! Neki su nas bacili na koljena, ali opet smo znali kako ustati. Generacijo moja, baš ovih dana kad je teško sjetiti se lijepog…’

Silvija Novak

Objavljeno

|

Doista, nije ovoj našoj generaciji bilo lako. Prvo rat, pa financijska kriza, pa krediti u švicarcima, pa bolesti, razvodi, otkazi, a onda još i pandemija i potres. Naša poznata pjevačica Ivana Plechinger (46) putem društvenih mreža poslala je poruku svojoj generaciji i na kraju zaključila: “Preživjeli smo sve, pa ćemo i ovo!” Pročitajte i glavu gore!

“Nije nas život mazio generacijo… Servirao nam je i rat i financijsku krizu, kredite u švicarcima, a i ‘klasike’ otkaza, razvoda, bolesti i odlazaka najmilijih. A sad? Na meniju je nešto što još nijedna generacija prije nas nije doživjela – virus koji prijeti da će ugroziti više ljudi no mnoge nedaće o kojima smo učili iz udžbenika povijesti. Ali to nije sve! Neki od nas koji Zagreb zovu svojim domom, potresom su u trenutku ostali bez njega, a svima se to nedjeljno buđenje upisalo u sjećanje najgoreg buđenja koje pamtimo.


Nije nas život mazio generacijo moja, ali znaš li što je zajedničko svakom od tih grubih udaraca? Sve smo ih preživjeli! Neki su nas bacili na koljena, ali opet smo znali kako ustati. Generacijo moja, baš ovih dana kad je teško sjetiti se lijepog, sjeti se svih izlazaka i plesanja dok te noge više ne služe i pjevanja dok ne ostaneš bez glasa na svim tulumima uz “Dva dinara druže” i “Ja ti pišem pismo stari prijatelju moj”.

Sjeti se svih kultnih koncerata, položenih ispita i slavlja u njihovo ime. Sjeti se svih izleta i roštiljanja i svih smijanja s onima koje najviše voliš. Sjeti se svakog putovanja i svakog novog okusa i mirisa u zemljama koje vidiš prvi puta. Sjeti se svih zagrljaja. Baš svih. Svih poljubaca u suton i u zoru, u podne i u ponoć, svih dodira od jutra do sutra. Sjeti se generacijo. Sad kada nam sve to najviše nedostaje, sjetimo se najvažnijeg – svaku smo svoju nedaću preživjeli! I ovu ćemo.

Ništa više neće biti isto, čitav će svijet i svi u njemu biti drugačiji jer svaki će zagrljaj značiti toliko više, svaka kava s društvom i romantična večera, svaki koncert veselit će te jače, svaki novi grad i nova šetnja, svaki susret, svaka neočekivana dobrota dublje će te dotaći… Zanimljivo je da nas prijetnja smrću tjera da život cijenimo više i postanemo stvarno svjesni svih ljepota koje smo proživjeli i koje živimo. Smrt naš život stavlja u pravu perspektivu. Hvala joj na tome.

Generacijo moja, pametni smo mi, ali nismo znali kako mudro živjeti. Hoćemo li sada konačno naučiti? E, ajde da hoćemo.” Pogledajte Ivanin video:

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP