Prati nas

Aktivno starenje

Džudo Jack (94): Dignite dupe i napravite nešto!

Uživajte u životu. Svaki trenutak činite nešto korisno sebi i drugima. Bez obzira na dob, dignite dupe i učinite nešto. Volim svoj život, to je sretan život.

Objavljeno

|

najstariji trener borilačkih vještina
Judo jack (screenshot: BBC)

Džudo Jack, naziv je kojim je BBC predstavio vremešnog sportaša i učitelja borilačkih vještina koji usprkos svojim godinama i dalje prenosi znanje mlađim generacijama. Evo što je Jack Hern ispričao novinarima:

„Počeo sam trenirati džudo 1951. godine. Imam 94 godine i džudom se bavim 67 godina. Najstariji sam džudo sensei (istaknuti trener japanskih borilačkih vještina) u Velikoj Britaniji. Nisam nikada mislio da ću u ovoj dobi moći raditi bilo što. Mislio sam da ću sjediti u invalidskim kolicima. Ali ovdje sam i nadam se da ću nastaviti, jer imam puno toga za napraviti.



Džudo je sport. U isto vrijeme je i način života. Nije potpuno fizički, ima i mentalnu komponentu. Moji japanski učitelji su me naučili karate, džudo i aikido. Ljudi mi prilaze i pitaju me sjećam li ih se. Nažalost ne sjećam ih se pa mi kažu da sam ih učio džudu dok su bili mali, imali samo šest godina. A sada su u šezdesetima.

Djevojčice i dječaci se ne razlikuju. Najvažnije što mogu naučiti u džudu je poštovanje; prema učitelju i prema partneru kojeg bacaju na strunjaču. Dobio sam pojas 9. dana 2010. godine, a prema pravilima mora proći 10 godina do ispita za 10. dan. To je životno postignuće. Sada učim i vježbam za taj ispit koji bih trebao položiti 2020. godine.

Uživajte u životu. Svaki trenutak činite nešto korisno sebi i drugima. Bez obzira na dob, dignite dupe i učinite nešto. Volim svoj život, to je sretan život. Stalno mislim na džudo. Prestat ću se bavit s njim kada zakucaju zadnji čavao u mom lijesu.”

 

.

Aktivno starenje

‘Za 80. rođendan darovala sam si – tetovažu!’

Ova tetovaža je dar koji sam sama sebi poklonila za 80. rođendan. Namjeravam tu novu tetovažu iskoristiti u razgovorima o toma kako su žene u osamdesetim godinama tretirane i kako se na njih gleda. Brine me to što mnoge žene mojih godina skrivaju svoju dob. Zašto misle da moraju sakriti taj podatak? I zašto misle da moraju skrivati i mijenjati kako izgledaju? Što to zapravo govori o nama?

Objavljeno

|

Gdje se tetovirati?

Elaine Soloway nagrađivana je autorica blogova i kazališnih predstava koje je producirala zajedno s kćerima. Nedavno je proslavila 80. rođendan i tom si je prilikom darovala – tetovažu. Evo što o tome kaže:

“Graciela spokojno sjedi na mom desnom ramenu. To je tetovaža morskog konjica veličine dlana. Ima prelijepe oči s dugačkim trepavicama, dugačak ružičasti rep i krunu. Tri puta dnevno pažljivo perem svoju novu tetovažu antibakterijskim sapunom i sušim ručnikom. Vrlo sam pažljiva prilikom tog procesa, baš kao nova mama koja njeguje svoje dijete.



Ova tetovaža je dar koji sam sama sebi poklonila za 80. rođendan. To je također podsjetnik na dar koji sam sama sebi poklonila prošle godine kad sam napokon naučila plivati.

Netko bi mogao pomisliti da sam umjesto na tetoviranje trebala odvesti svoje naborano lice estetskom kirurgu, no nakon jednog propalog braka i drugog koji je završio smrću supruga, odlučila sam da to ipak nije za mene. Sretna sam sama i ne zanimaju me nove veze. Nikad nisam zavidjela prijateljicama koje su bile na faceliftingu i tretmanu protiv bora. To je njihova stvar. Meni se činilo nepotrebnim dobrovoljno odlaziti u bolnicu. Ja kod doktora idem samo u prijekoj nuždi.

Graciela je moja druga tetovaža. Prvu sam napravila kad mi je bilo 60 godina i ona je moja posveta dvjema kćerima. Na lijevoj nadlaktici imam srce, glazbene note i imena svojih kćeri Faith i Jill. Mnogi su me čudno gledali kad sam se prvi put odlučila tetovirati. Iako sam uvijek gajila stav ‘baš me briga što ljudi misle’, sad imam spremne još neke odgovore u slučaju da netko odluči zabadati nos.

Sa svojih tek nešto više od 1,50 centimetara lako se izgubim u gužvi. A kad i nisam skrivena, moja veličina u kombinaciji s mojim godinama često izazove komentare poput: ‘Joj, baš ste slatki!’ I dok su oni koji mi to govore uvjereni da mi daju kompliment, ja čujem nešto posve drugo. Te me riječi još više umanjuju. Kao da sam nekakva mala životinjica, mačkica ili psić. A ja sam zapravo pametna, sposobna i samostalna žena.

Zato sam odlučila da sada, sa svojih 80 godina, napravim novu tetovažu kojom neću slaviti svoje divne kćeri, već sebe. Namjeravam tu novu tetovažu iskoristiti u razgovorima o toma kako su žene u osamdesetim godinama tretirane i kako se na njih gleda. Brine me to što mnoge žene mojih godina skrivaju svoju dob. Zašto misle da moraju sakriti taj podatak? I zašto misle da moraju skrivati i mijenjati kako izgledaju? Što to zapravo govori o nama? Zašto se imaju potrebu mijenjati umjesto da budu ponosne na to što jesu?

Naravno, razumijem da će u mnogim slučajevima mlađe osobe imati prednost, no umjesto da se prilagođavamo stereotipima, zašto ih jednostavno ne bismo razbili?

Možda moja nova tetovaža pomaže otkriti pravu priču o mom životu. Kad me pitaju što ta slika znači, ja im objasnim da znači da nikad nije kasno za ostvariti ciljeve. Mislim da je to ključna poruka za sve starije ljude. Vidite, plivanje je bila moja dugogodišnja želja. I naučila sam plivati. Također, naučila sam nešto španjolskog i naučila svirati omiljenu pjesmu na klaviru. Priznajem da mi ne ide najbolje, ali u ovom sam slučaju zadovoljna s osrednjim. Nikad se neću natjecati na olimpijskim igrama za starije, ali plivati znam. Neću nikada pisati poeziju na španjolskom, ali mogu voditi jednostavan razgovor. Nikad neću imati solistički koncert, ali najdražu pjesmu znam odsvirati.

Ono što je najvažnije je to da me moj bazen, moj klavir i moji prijatelji govornici španjolskog prihvaćaju onakvom kakva jesam – stara, naborana, sjedokosa, tetovirana i – sretna!”

Nastavi čitati