Prati nas

Život

Pred smrt je imao samo jednu želju: Vidjeti svoga psa

Da je pas čovjeku doista najbolji prijatelj, zorno prikazuje priča o Peteru i Shepu. Naime, kad je Peter završio u bolnici zbog raka pluća, jedino što je želio pred smrt jest vidjeti još jednom svog najboljeg druga. Njegova obitelj i osoblje bolnice to su mu i omogućili.

Objavljeno

|

Peter Robson i Shep (Ashley Stevens/Facebook)

Peter Robson već neko vrijeme nije vidio svoga psa. Smrtno bolestan 70-godišnjak prikovan je uz krevet u bolnici u Škotskoj i razdvojen od svojeg obožavanog border colliea Shepa. Peter se već godinama borio s rakom pluća.  No u posljednjim satima svojega života, Peter nije želio nikakve utjehe od prijatelja, obitelji, kolega. Samo je želio još jednom vidjeti svoga vjernog psa.

Emotivan video koji prikazuje ponovni i ujedno posljednji susret Petera i Shepa, rasplakao je već tisuće ljudi na Youtubeu. Dok su članovi Peterove obitelji tiho jecali u pozadini, Shep je došao do kreveta, a Peter je načas maknuo s lica masku za kisik i nagnuo se kako bi ga pas mogao liznuti. “Kad je pas došao, jednostavno sam se slomila”, rekla je jedna od Petereovih unuka. Samo nekoliko sati nakon susreta, Peter je izdahnuo.



Brojni komentatori ispod videa slažu se kako je od osoblja bolnice bilo izuzetno lijepo i plemenito što su ispunili umirućem čovjeku posljednju želju i doveli mu njegovog najboljeg prijatelja, iako su time prekršili propise bolnice. Inače, Shepa su Peteru prije osam godina poklonili članovi njegove obitelji nakon što mu je preminula žena. Otad su njih dvojica bili nerazdvojni, a išli su u šetnju i tri do četiri puta dnevno.

Peteru je u siječnju dijagnosticiran rak pluća. Liječnici su mu dali tri do pet godine života, a njihova se prognoza na kraju pokazala točnom. “Djedu se stanje pogoršalo prije nekoliko mjeseci, a kad su ga primili u bolnicu, mislio je da više nikada neće vidjeti Shepa. Kad smo mu rekli da smo sve dogovorili s bolnicom i da idemo po psa, počeo je plakati”, rekla je Peterova unuka. “Taj trenutak kad su se njih dvojica ponovno susreli,bio je predivan.” Sad kad Petera višenema, za Shepa će se brinuti njegov sin, također Peter.

Pogledajte dirljivi susret Petera i Shepa:

.

Život

Višnja(50): Otišla sam zbog neimaštine, primitivizma, korupcije, nepotizma…

Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.

Objavljeno

|

Autor

50-godišnja Šibenčanka Višnja Drmić, majka triju kćeri, spakirala je kofere i s obitelji se preselila u Veliku Britaniju. Zašto je odlučila drugo poluvrijeme života započeti u stranoj zemlji, objasnila je za Slobodnu Dalmaciju.

„Tri godine smo izdržale, radila sam i tri posla, obiteljski i još dodatna dva, najstarija kćer je pomagala u obiteljskom biznisu, njih dvije su predano učile a ljeti radile, srednja čak i tijekom nastave na faksu i pri polaganju ispita je konobarila. Početkom četvrte, zadnje godine školovanja, pokušala sam napraviti financijski plan za cijelu godinu. Svladao me očaj. Naš mali biznis bio je dovoljan za jednu osobu s obzirom na prihode, ali nipošto za sve nas.“ Višnja se u Šibeniku bavila izradom dekoracija od balona za sve prigode, događanja, rođendane i vjenčanja.



„Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.“

A onda joj se kći prijavila na britansko sveučilište i dobila pozitivan odgovor. „To pismo i način na koji su se oni obraćali mom djetetu, bio je fascinantan. Pomislila sam da je država s takvim šansama, s takvim poštovanjem prema obrazovanju, mladim ljudima i talentu, mjesto gdje sam možda trebala živjeti? To je bilo to. A ostalo se samo od sebe posložilo.“

U Veliko Britaniji Višnja radi posao njegovatelja. Naravno, nakon stručnog osposobljavanja. Sada živi u Salisburyju, gradiću s 40 tisuća stanovnika. Kaže, došla je s predrasudama o skupoći. „Hrana je ista, cijena, čak i jeftinija nego u Hrvatskoj. Ponuda velika. Ako kuhate sami, u svom stanu, manje potrošite nego u Hrvatskoj. Stanovi jesu skupi, no u manjim gradovima cijene su niže.“

Na pitanje što joj je smetalo u Hrvatskoj odgovara: „Mržnja, rasizam, primitivizam, nasilje, netolerancija, korupcija, nepotizam, osuđivanje drukčijih i slabijih, institucije koje ne rade svoj posao, uhljebi, nepravda, kvazi poduzetnici, visoka davanja, male plaće, truli sustav, politički usmjerene institucije, manjak građanske hrabrosti, intelektualci u svojoj zoni komfora, netolerantni akademici, siromaštvo, turizam baziran na prijevari, “fake news”… jesam li nešto zaboravila?“

Planira li se vratiti? „Ovaj posao ne planiram dugo raditi. Ne radi toga što mi se ne sviđa ili ga ne cijenim, već što mislim da je cijela životna istina stala u rečenicu, koju je moj tata meni govorio a ja mojoj djeci: ako želiš biti sretna, radi posao koji voliš. Kada moja drugorođena završi faks, a trećerođena srednju, pokušat ću ostvariti svoj san i raditi opet s balonima. Do mirovine. Ovdje. U zemlji u kojoj vrijedi biti čovjek. “I hope” (nadam se)“, kaže Višnja u opširnom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Nastavi čitati