Prati nas

Mozaik

Iz palače pravde

Garešničanka Marica osuđena zbog tračanja

Ivan  Đurđica su također utvrdili i da su početkom 2013. godine svoju susjedu Maricu sreli u jednoj trgovini u trenutku kad su kupovali hranu za psa te da je ona pri izlasku iz trgovine pred dvije žene i jednim muškarcem prstom pokazala na njih i govorila da su ljudi koji jedu pseću hranu

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Što se događa kad umremo
foto: BigStock

U bizarnom sudskom procesu koji se vodio na Općinskom sudu u Bjelovaru jedna je žena (56) iz malenog naselja u sastavu Grada Garešnice, inače umirovljenica koja prima mirovinu u iznosu od 1.516 kuna, nepravomoćno osuđena zbog teškog sramoćenja svojih susjeda.

Kako je već ranije pravomoćno osuđena za klevetanje supružnika, “odrezana” joj je ukupna kazna od 5.000 kuna koju neće morati platiti ako u roku od jedne godine opet ne počini slična kaznena djela. No, morat će podmiriti sve troškove sudskog postupka koji još nisu određeni, što za nju neće biti mali iznos, javlja portal Podravski.hr.


Ivan i Đurđica, koji žive u Njemačkoj, podignli su krajem ožujka 2013. godine tužbu protiv svoje susjede Marice, s kojom već dulje imaju narušene međuljudske odnose zbog neriješenih imovinskopravnih pitanja. Naime, kako su obrazložili, krajem 2012. godine, kad su se vratili kući iz Njemačke, susjedi i rodbina izvijestili su ih da ih njihova susjeda kleveće po mjestu i o njima priča ružne stvari. Sud je obavio je uvid u račune iz dućana koji su akteri ove neobične priče posjećivali, zatražio je brojnu medicinsku dokumentaciju za optuženicu i tužitelje, saslušao sedam svjedoka, pregledao prijašnje parnice i presude.

Govorila da jedu pseću hranu

Svjedoci su potvrdili da je Marica u jednom navratu u kolovozu 2012. godine pred njihovim susjedima i poznanicima izjavila da su Ivan i Đurđica prolupali, da su bijeda i da ne znaju što rade te da je nekoliko mjeseci kasnije, u listopadu iste godine, u jednoj trgovini Marica za njih izjavila da su sve izgubili i da nemaju više što raditi u Hrvatskoj i da se mogu pokupiti i ići živjeti djeci u Njemačku.

Ivan  Đurđica su također utvrdili i da su početkom 2013. godine svoju susjedu Maricu sreli u jednoj trgovini u trenutku kad su kupovali hranu za psa te da je ona pri izlasku iz trgovine pred dvije žene i jednim muškarcem prstom pokazala na njih i govorila da su ljudi koji jedu pseću hranu.

I Marica je tužila supružnike

“Nakon tih uvreda i kleveta, ne možemo više otići u trgovinu jer me je sram nakon što su se pročule te uvrede i klevete, pa su ljudi počeli okretati glavu od nas”, svjedočio je tužitelj Ivan i dometnuo kako je njegov pokojni brat Đuro živio s optuženom Maricom, ali oni već dugo nisu u dobrim odnosima zbog neriješenih imovinskopravnih stvari.

Sud je tijekom dokaznog postupka ustanovio kako je i protiv tužitelja Ivana i Đurđe u tijeku ovršni postupak radi naplate potraživanja optužene Marice u iznosu od 10.000 kuna, i to na ime naknade štete “kada su supružnici zvali TV Novu da snimi što im sve Marica radi u kući i dvorištu”. Marica ih je tužila za klevetanje i pravomoćno dobila spor.

Marica: Nisam kriva

Optužena Marica u svojoj je obrani navela da se ne smatra krivom te je navela da nikada nije rekla to za što je tužitelji optužuju jer te riječi nema u svom rječniku i da ih ne govori nikome, pa čak ni životinjama. Ustvrdila je da su se slučajevi o kojima su svjedočili svjedoci doista dogodili, ali da su svjedoci krivo utvrdili što je ona i na koji način govorila o tužiteljima.

Tu je međutim stala i nije željela dalje iznositi svoju obranu, odnosno odgovarati ni na čija pitanja, pa tako ni na pitanja svoje braniteljice.

.

Mozaik

Kumice s placa: ‘Ma kakva korona! Domaća hrana je čisto zdravlje!’

Na snazi su nove, strože epidemiološke mjere koje su, ovaj put, ipak zaobišle zagrebačke tržnice na otvorenom.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Jutro je naizgled bilo sasvim uobičajeno i činilo se da ni po čemu ne odudara od svih dosadašnjih: trgovci su na kolicima dovozili robu, voće, povrće, sireve i jaja i uredno ih slagali po drvenim tezgama na Trešnjevačkom placu. No ipak, ovo je nedjeljno jutro bilo malo drugačije. To je bila prva nedjelja otkako su zbog upornog i dosadnog virusa SARS-CoV-2 ponovno uvedene stroge epidemiološke mjere za koje smo se svi nadali da više neće biti potrebne.

Tržnica se budila, ali za razliku od inače, bez šalice kave iz obližnjeg kafića. Naime, ugostiteljski objekti zatvoreni su na tri tjedna. “A ne ide bez kave! Prije smo tu uzimali kod mog kolege u kafiću, ali sad moramo ovako… Ovu s kioska u papirnatoj šalici”, kažu nam dobro raspoloženi prodavači povrća na veliko dok uz svoj kamion parkiran uz rub tržnice očekuju prve kupce.


Pitamo ih je li se što promijenilo sad kad su na snazi opet strože mjere. “Ma nije, ne damo se mi koroni!”, odgovara nam jedan prodavač kao da je uspješno odolijevanje virusu stvar junaštva, a ne poštovanja epidemioloških mjera. “Prirodna, zdrava hrana tjera sve viruse! Evo pogledajte kako to lijepo izgleda”, kaže nam drugi pokazujući svoju robu: krumpir, kupus i luk spakiran u velikim vrećama.

“A maske?”, pitamo. “Tu su maske, tu su”, odgovaraju prodavači i pokazuju maske: jednome maska visi na bradi, a drugi ju je upravo izvadio iz džepa. “Sve mjere se poštuju, ne može nitko ništa reći. I distanca i sve”, odgovaraju nam prodavači iako, očito, potrebne distance nema, a ni maske nisu na svome mjestu. Ali dobro, barem su na otvorenom. Čini se kako su neki shvatili da je dovoljno obznaniti da se epidemiološke mjere poštuju pa da onda ispadne da to doista i jest tako.

Turska je turska

Trgovkinje koje prodaju robu, popularne “kumice”, mahom su starije ili žene srednje dobi koje su većinu života provele između poljoprivrednog gospodarstva i tržnice. Zanimalo nas je kako su se sada snašle u tom tzv. “novom normalnom”.

Ulazimo dublje u prostor tržnice. Kupaca je sve više i atmosfera je posve uobičajena. Trgovci hvale svoju robu, mame kupce hvalospjevima o svojim proizvodima ili obećanjem dodatnog popusta. Maske imaju, uglavnom, svi – i trgovci i kupci. No one često vise s uha ili “griju bradu”.

“Pošto vam je grincajg?”, pita jedna gospođa trgovkinju koja je upravo izložila svježe povrće za juhu. “Po osam kuna su vam”, odgovara prodavačica pritom se malo naginjući naprijed i spuštajući masku da je mušterija bolje čuje. Epidemiološke mjere ovdje gube bitku pred pristojnošću i željom za što uspješnijom prodajom.

Prodavačica sira (foto: Silvija Novak)

Na štandovima koji prodaju sir i ostale mliječne proizvode trgovkinje u očekivanju prvih kupaca krate vrijeme kavom i pričom. Pitamo ih odakle im omiljeni napitak za buđenje sad kad kafići ne rade, a one nam odgovaraju da su se snašle s kavama za van iz obližnjeg kioska. “Ja uvijek svoju nosim od kuće, bez obzira na koronu”, kaže jedna pokazujući termosicu. “Turska je turska!”

Jednu od “kumica” pitamo dolazi li i sada jednako često kao i prije ili je ipak zbog epidemije svoje dolaske prorijedila, a ona odgovara da je sve isto kao i prije. “Dolazim isto kao i prije, 2-3 puta tjedno, ovisno kako imam robe. Sir, vrhnje, jaja… sve je domaće. Sir imam ovaj veći i manji kravlji, a kozji su samo ovi ovdje manji. Evo, probajte…”, kaže nam gospođa spremna odrezati jedan komad. Na pitanje kako dolazi do tržnice, otkriva nam da se sama doveze u svojem autu. To je, kaže, najzgodnije, najsigurnije s obzirom na koronavirus, a kako ne ide svaki dan, isplati joj se.

Koke ne znaju da je koronavirus

Odlazimo dalje do štandova s povrćem. Primjećujemo da po klupama nema nikakvih plastičnih folija za odvajanje trgovaca i kupaca koje su tijekom proljeća bile obavezne. Neko vrijeme su te improvizirane pregrade, kazuju nam prodavači, bile obavezne i česte, no tijekom ljeta se na to prestalo paziti, a sada ih nitko nije ponovno stavio. Općenito je mišljenje da to i nije bilo previše korisno, a samo je smetalo. Što se dezinfekcijskih sredstava tiče, stoji po jedna boca nekog dezinficijensa na svakom kraju tržnice, ali ne čini nam se da su baš popularni. Uglavnom ih nitko ne koristi.

Gospođa Ivka već dugo prodaje na tržnici Trešnjevka. Upravo je na klupu složila svježi kupus, salatu i jaja. Sve je iz njezinog vrta. Pitamo je kakvo je stanje sad kad su mjere ponovno postrožene i dolazi li možda zato na tržnicu rjeđe, na što ona odgovara da se malo što promijenilo u odnosu na ljeto.

Gospođa Ivka iz Čeha (foto: Silvija Novak)

“Imam 20 kokica, pa moram donijeti sva ta jaja. Ne znaju koke da je koronavirus. Pa što da ja radim s tim? Moram doći”, kaže nam Ivka. “Imala sam prije i krave i konje. A sada imam samo kokoši. A ovo sve je iz mog vrta.”

Pitamo je kako dolazi na tržnicu, a ona odgovara da ide, kao i inače, javnim gradskim prijevozom. “Ja sam vam iz Čeha. Znate za Čehe?”, pita, na što mi potvrdno kimamo glavom – Čehi su mjesto u Turopolju, desetak kilometara udaljeno od grada. “Na autobus, pa na tramvaj. I tako svaki dan”, kaže nam Ivka.

Korone se, kaže, ne boji. “A imam masku, pa koliko ide – ide”, kaže Ivka i pokazuje nam svijetlo zelenu kiruršku masku koja joj prekriva samo usta. U to do nje dolazi kolegica s obližnjeg štanda i pruža joj novčanicu od pedeset kuna te je moli da joj usitni, na što gospođa Ivka počinje pretraživati džep na svojoj pregači. Dok komuniciraju, žene spuštaju maske da se bolje čuju i razumiju. Dakako, maske time u potpunosti gube svoj smisao, ali ovdje je svima važnije biti pristojan, nego zaštićen od virusa.

Zelje se mora prodati

Na susjednom štandu gospođa Nada prodaje kiselo zelje. Sezona je sarmi, pa se kod njezine klupe zaustavljaju brojni kupci u potrazi za idealnom glavicom. Postavljamo joj isto pitanje kao i ostalima: dolazi li sada rjeđe i kakva je situacija s obzirom na postrožene mjere. “Sada dolazim svaki dan. Pa sezona je kiselog zelja i to se mora prodati”, kaže nam Nada i otkriva da je iz okolice Varaždina odakle dolazi kombijem.

“I inače sam ovdje svaki dan. Sada zbog zelja, a inače zbog drugih stvari, ovisno što je u sezoni. Štitim se maskom, perem ruke, sve što nam kažu”, govori Nada i posvećuje se gospođi koja razgledava vakumirane glavice kiselog kupusa. “Imam tu u kaci još. Evo pogledajte, ova vam nije prevelika.”

Gospođa Nada prodaje kiseli kupus (foto: Silvija Novak)

Kako vrijeme protiče, na tržnici je sve više kupaca, iako ih nema onoliko koliko ih nedjeljom zna biti. Uostalom, ni trgovaca nema kao prije pa sve klupe nisu zauzete. No atmosfera je gotovo redovna. Trgovci mame kupce i hvale svoju robu, kupci pipkaju voće i povrće i raspituju se o cijeni. Maske su, uglavnom, tu, ali razmaka baš i nema. No kao da postoji nekakav zajednički konsenzus da strogo poštovanje epidemioloških mjera i nije toliko važno jer su svi na otvorenom i, eto, kupuju zdravo domaće voće i povrće što, valjda, automatski tjera sve viruse.

Ipak, kontrolira li itko situaciju na tržnicama? “Dolaze inspektori. Provjeravaju nose li se maske, ima li sradstava za dezinfekciju i tako”, kaže nam jedan prodavač voća. “Kad se oni pojave, odmah proradi ‘radio Mileva’ – čim uđu na tržnicu na jednom kraju, oni na drugom kraju već znaju da su stigli, pa se međusobno malo udalje”, kaže nam otkrivajući strategiju širenja informacija među prodavačima.

Zadnja odluka Nacionalnog stožera civilne zaštite o radu tržnica je ona iz mjeseca svibnja i još uvijek je na snazi. Prema toj odluci, dopušta se rad prodajnih mjesta (klupa) koje su zatvoreni objekti ili ograđeni prostori na kojima je moguće kontrolirati ulaz na tržnice, uz pridržavanje stroge mjere fizičkog distanciranja. Također, dopušta se rad zatvorenih objekata u sastavu tržnice (prodavaonice i kiosci) na kojima se, isto tako, može kontrolirati ulaz na tržnicu i uz fizičko distanciranje.

Iako su epidemiološke mjere za tržnicama na snazi, daleko je to od situacije koju smo imali pred Uskrs kad otvorenih štandova nije bilo, a kupci su u dugim redovima čekali da dođu do rijetkih malobrojnih kućica postavljenih na prostoru placa.

Trešnjevački plac (foto: Silvija Novak)

“Treba se čuvati, ali ljudi moraju nešto i jesti. A što ćeš bolje nego svježe voće i povrće! Pa to je čisto zdravlje”, kaže nam prodavač dok polako napuštamo Trešnjevački plac.

Trešnjevački plac

Jedna je od 24 zagrebačke tržnice na otvorenom i jedna od najstarijih. Temelji današnje zagrebačke četvrti Trešnjevka postavljeni su 1889. godine kad je donesena uredba o uređivanju tog dijela grada koji je dotad bio ispunjen neplanski građenim siromašnim kućicama pretežno radničkog sloja gradskog stanovništva. Nedugo nakon toga, otvara se i prva tržnica na prostoru Ozaljske ulice, danas poznata kao Trešnjevački trg, odnosno Trešnjevački plac. No u tridesetim godinama 20. stoljeća sve su češći zahtjevi za proširenjem tržnice u Ozaljskoj jer se njome služilo gotovo kompletno stanovništvo tadašnje Trešnjevke koja broji preko 40.000 ljudi.

Prvi spomen uređenog tržišnog prostora na toj lokaciji je uredba iz 1935. godine, kojom se, između ostalog, propisivalo na koji način trgovci moraju prinuti o čistoći i higijeni, zabranjivalo se pljuvanje ili dovođenje pasa na prostor tržnice. Prodavači su također bili dužni pobrinuti se da se otpatci i pokvarena roba ne bacaju po tržnici, već da se svo smeće ponese sa sobom ili odloži u za to primijenjen prostor.

O tome poštuju li se propisi i dogovoren red na tržnici, računa su vodili tržni nadzornici. Oni su kontrolirali poslovanje svih zagrebačkih tržnica, pa tako i one u Ozaljskoj ulici, odnosno današnjem Trežnjevcačkom placu, i o tome su izvještavali gradsku vlast.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP