Prati nas

Život

Manjak njegovatelja

U njemačkim domovima bespomoćni starci umiru od žeđi

Ti bespomoćni stari ljudi često i nemaju nekih većih želja više. Zdravstveno osiguranje plaća 2000 eura za jedno mjesto u domu, usto dolazi još gotovo 2300 eura koje plaća svaki stanovnik osobno, bilo da je to iz vlastite ušteđevine, mirovine ili iz džepa obitelji.

Objavljeno

|

Briga za dementne
foto: Pixabay

“Kad stariji ljudi postanu bespomoćni poput male djece potrebna im je posebno dobra njega. Frank Schulz svaki dan obilazi svoju majku u domu za starije i nemoćne osobe. Plaši se da bi opet mogla dehidrirati.” Početak je to priloga Deutsche Wellea koji opisuje nezavidno stanje i u njemačkim domovima za stare i nemoćne.

“Popij još malo.” Frank Schulz svojoj majci Inge Schulz (ime izmijenjeno) stavlja ruku preko ramena. Drži joj čašu čaja na usta, ona pije. “Odlično, to si super uradila”, hvali ju sin. Frank Schulz se naginje na uho svoje majke koja je slijepa i skoro gluha, zabavlja ju s pjesmicama iz dječjih dana. Ta 86-godišnjakinja je dementna, ali je pjesmicu ipak prepoznala. Lupa rukama u ritmu i smiješi se od uha do uha. “Danas je dobre volje”, kaže njezin sin: “To znači da su se dobro brinuli o njoj.”


Međutim, dobra briga o nemoćnima, nažalost, nije samorazumljiva, kako pokazuju istraživanja Deutsche Wellea na osnovu liječničkih izvješća i protokola u koje smo imali uvid, a u kojima obitelj Schulz dokumentira što su doživjeli u jednom bavarskom domu za starije i nemoćne. U kolovozu 2016. godine Frank Schulz svoju majku sreće pognutu u kolicima, ne reagira na njega, “kao da je mrtva”. Njegovatelj ne želi alarmirati hitnu službu napominjući: “Vaša majka se želi oprostiti.” Frank Schulz inzistira na tome da se pozovu hitna kola. Inge Schulz biva smještena u kliniku. Tamo joj intravenozno daju tekućinu. Liječnik daje dijagnozu dehidracije zbog manjka konzumiranja tekućine, “izrazita eksikoza“, navodi se u nalazu hitne službe. Usto napomena: “Izričito molimo da se pazi na to da se osigura dovoljno ponude za uzimanje tekućine (pacijentica je slijepa!).”

Dovoljno tekućine? Samo na papiru

No, to nije bila iznimka, kaže Frank Schulz. Prisjeća se kako je jedne nedjelje u travnju 2018. ponovno bila potpuno apatična. Njegovatelji ponovno ne žele zvati liječnika uz obrazloženje: “Vaša majka je umorna.” Tek nakon nekoliko sati je pozvana hitna služba. Liječnik ponovno dijagnosticira izrazitu dehidraciju. Prema onome što piše u protokolu konzumacije tekućine njegovateljske službe, Inge Schulz je dovoljno pila. No, to ni u kojem slučaju ne može biti, kazao je liječnik, kako navodi Frank Schulz. U liječničkom nalazu, naime, piše: “Mokraćni mjehur je bio gotovo prazan.”

Schulz i njegova braća su više puta pisali nadležnoj službi u čijem vlasništvu je dom za starije i nemoćne osobe u kojem je smještena njihova majka. A žalili su se i drugim državnim i zdravstvenim organima zaduženima za kontrolu tih domova. Na dan kad je jedna takva kontrola provedena, o njihovoj majci je vođena uzorita briga – puko “insceniranje”, kaže Frank Schulz. Zdravstvena služba zadužena za kontrolu tih domova Deutsche Welleu, međutim, nije htjela dati informacije o tome koliko prijavljenih slučajeva nebrige o oko 150 stanovnika toga doma ima – iz “razloga zaštite podataka”. Na Internetu se za taj dom može naći jako dobra ocjena. Međutim, te recenzije su sporne, jer se mnoge temelje na dokumentacijama domova i odgovorima onih stanovnika koji su još u stanju izražavati se. 2020. godine bi se taj recenzijski sustav trebao promijeniti.

No, teško je dobiti konkretne podatke o nasilju na području njege starijih i nemoćnih, a u koje pored tjelesnih i psihičkih zlostavljanja spada i nebriga. U ispitivanjima provedenima među njegovateljicama i njegovateljima u domovima za stalnu skrb je 40 do 70 posto njih priznalo da je u roku od jedne godine izvršilo najmanje jednu vrstu zlostavljanja ili nebrige.

“Ne toleriram ispriku ‘nemamo osoblja”

Sinovi Inge Schulz su računali s tim da će uprava doma htjeti razgovarati s njima te se možda ispričati za sve što je njihovoj majci učinjeno. Umjesto toga su dobili napomenu da bi obitelj trebala tražiti drugi dom ako nemaju povjerenja u njih. Deutsche Welle nažalost nije moglo izravno ispitati upravu doma i vlasnike, jer Schulz strahuje da bi njegova majka mogla pretrpjeti posljedice. No, ono što smo saznali iz jednog službenog pisma je da je odbijena izrazita želja obitelji za razgovorom s jednom neutralnom trećom stranom. Obitelj Schulz ne želi majku premjestiti u drugi dom. Naime, ni u drugim domovima u okolici situacija nije bolja, kaže u izjavi za DW najpoznatiji njemački kritičar institucija za njegu Claus Fussek. Ima i vrlo dobrih domova, kaže on, ali se njemu uvijek javljaju obitelji čiji roditelji nemaju dovoljnu njegu.

Predsjedatelj radničkog vijeća jedne službe u čijem je vlasništvu veliki broj domova, koji je dugo radio kao njegovatelj, ali želi ostati anoniman, poziva njegovatelje da “u protokolima o konzumaciji tekućine upišu doista samo ono što je konzumirano”. Nije dovoljno, kaže on, da se bespomoćnim stanovnicima doma piće ostavi, mora im se ono i dati. On je svjestan manjka osoblja u toj branši u kojoj aktualno nedostaje više od 22.000 njegovateljica i njegovatelja. Ipak ističe: “Isprike poput ‘nema vremena’ ili ‘nemam dovoljno osoblja’ ne toleriram više, jer je valjda najvažnije u životu dobiti dovoljno tekućine.” U oko jednoj četvrtini prijavljenih slučajeva u Bavarskoj 2017. godine se radilo o nebrizi na području opskrbe hranom i pićem.

“Nekim njegovateljicama i njegovateljima ne mogu vjerovati”

Obitelj Schulz je ovisna o tome da svoju slijepu i gluhu majku smjesti u neki dom u blizini mjesta stanovanja kako bi ju mogli svaki dan posjetiti. U domu u kojem je smještena njegova majka, Frank Schulz poznaje neke njegovateljice i njegovatelje kojima, kako kaže, vjeruje. Njima uvijek zahvaljuje za njihov posao. Ali na kritiku je upravitelj doma reagirao vrlo agresivno, navodi Schulz. U sobi njegove majke je vikao na njega, izdao mu zabranu ulaska u dom i pozvao policiju. Zabrana ulaska u dom je odmah povučena. Policija je ispitala pripadnike obitelji Schulz i pokrenula istrage protiv doma. Državno odvjetništvo se sada bavi tim slučajem, ali je ono potpuno preopterećeno, kaže Frank Schulz.

On svaki dan čita protokole o skrbi za njegovu majku, ali tome ne vjeruje: “Nekim njegovateljicama i njegovateljima jednostavno ne mogu vjerovati.” Svaki dan majci daje kašu s hranjivim tvarima koju sam pravi. Daje joj dovoljno za piti, brižno se brine o njoj. Danas je bilo potrebno pola sata da majka popije čašu čaja, katkad to uspije za desetak minuta. Osoblje doma nema neograničeno puno vremena za svakog stanovnika doma, i to Frank Schulz razumije. Ali ipak očekuje njegu dostojnu čovjeka, u okviru koje se barem ispunjavaju temeljne potrebe za hranom, pićem i odlaskom u toalet: “Ti bespomoćni stari ljudi često i nemaju nekih većih želja više.” Zdravstveno osiguranje plaća 2000 eura za jedno mjesto u domu, usto dolazi još gotovo 2300 eura koje plaća svaki stanovnik osobno, bilo da je to iz vlastite ušteđevine, mirovine ili iz džepa obitelji.

Nužda na podu

Frank Schulz grli majku i pita ju toplim glasom mora li u toalet. Ona jasno odgovara “da”. Podiže ju i pomaže do kupaonice. Njegova majka nije inkontinentna, kaže, ali mora često koristiti uloške za nuždu jer ju se prerijetko odvodi do toaleta: “Kako li je to samo sramotno za naše društvo što se ljude pravi inkontinentnima jer ih se prisiljava na to da moraju vršiti nuždu na taj način!”

Ispočetka je Inge Schulz u domu mogla još sama ustati, ali nije mogla sama otići do toaleta. “Zato što nitko nije dolazio, nuždu je izvršila ispred svih stanovnika doma – na podu”, s užasom se prisjeća Frank Schulz. Kaže da je slične scene mogao vidjeti i kod drugih stanovnika doma. Preklinjali su da ih se odvede do toaleta – često uzalud. Jednom je vidio jednog njegovatelja kako se približio jednoj stanovnici doma koja je sjedila u hodniku i zaudarala na izmet i mokraću. Oko nje je, priča Schulz, samo posprejao osvježivač za prostor i otišao, umjesto da tu ženu očisti.

Zato što se njegova majka više ne može sama izražavati, Frank Schulz je iznad njezinog kreveta objesio cedulju: “Molim Vas da mi pristupite mirno i strpljivo. Ja sam nažalost gluha i slijepa i teško dementna, bespomoćna, dakle ovisna o Vašoj pomoći. Hvala Vam puno za razumijevanje i za posao koji činite!” (Andrea Grunau, Deutsche Welle)

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP