Prati nas

Život

Teška odluka

Odabrala je eutanaziju prije no što demencija preuzme sve

Sinoć sam sve još jednom promislila, od početka do kraja. Ovo želim. Želim to isključivo zbog sebe. Ovo je najbolje za mene, potvrdila je svoju odluku. Iskapila je čašu, žaleći se kako ima gorak okus. I zaspala.

Objavljeno

|

Annie Zwijnenberg (screenshot: Voor het te laat is)

Što učiniti kada liječnik priopći dijagnozu demencije? I kada kaže da će stanje biti samo gore? Mnogi takvi pacijenti pomisle kako će završiti ovozemaljske poslove i pribjeći eutanaziji, tamo gdje se ona može izvršiti. No onda, kada bolest uzme maha, u trenutku kada su planirali odlazak, više nisu u stanju potvrditi svoju odluku. A liječnik tada ne može obaviti dogovoreno. Ili može, ako se želi izložiti kaznenom progonu.

Jedna od onih koja nije dvojila o svojoj odluci jest Nizozemka Annie Zwijnenberg. Znala je odmah čim joj je liječnik rekao da je siguran kako boluje od Alzheimera. I znala je da to mora učiniti dok je još pri punoj svijesti. Njena je priča prikazana u filmu “Prije no što, bude prekasno”. Ovaj dokumentarac nizozemskog redatelja Geralda van Bronkhorsta prati njeno putovanje kroz bolest do eutanazije u dobi od 81 godine.


Kako prenosi BBC, Annie je bila ponosna žena koja je odgojila troje djece posve sama, uživala je u planinarenju, imala snažna vjerska uvjerenja, sve dok nije oboljela od demencije. Željela je da ljudi razumiju odluku pa je dopustila snimanje i na dan odlaska. Sjedila je opušteno na kauču, okružena svojom djecom, šalila se s liječnikom koji ju je došao otpraviti na onaj svijet.

“Odveo sam je na večeru u skupi restoran, smijali smo se i plakali. Bilo je posebno”, ispričao je sin Frank. “Pronašla sam njeno pismo Bogu. Zamolila ga je da se brine o njenoj djeci. Znala je da ako Bog postoji, to mora biti topao Bog pun opraštanja”, dodala je kći Anneke.

Dokumentarac pokazuje da je Annie bila potpuno svjesna svoga kraja. Liječnik ju je nekoliko puta pitao želi li popiti pripremljeni lijek koji će je zauvijek uspavati. “Sinoć sam sve još jednom promislila, od početka do kraja. Ovo želim. Želim to isključivo zbog sebe. Ovo je najbolje za mene”, potvrdila je svoju odluku. “Želim vam siguran put”, kazao je liječnik dok se posljednji put rukovao s nasmijanom pacijenticom.

Iskapila je čašu bistre tekućine, žaleći se kako ima gorak okus. Trebalo joj je neko vrijeme. “Tonula je u sve dublji i dublji san. Bilo je to nježno”, prisjetila se Anneke. Obitelj se zagrlila dok je Annie odlazila.

Nekoliko sati kasnije, Annie je još uvijek spavala. A onda je počela hrkati. Obitelj je ogladnjela pa su čak oko njene postelje jeli sendviče. To pokazuje kako se život nastavlja, čak i u ovakvim situacijama, objasnio je redatelj. Bojeći se da će se Annie na kraju probuditi, liječnik joj je dao smrtonosnu injekciju. 20 sekundi nakon toga umrla je.

“Dobar prijatelj mi je rekao da je moram odgovoriti od eutanazije. Rekao sam da neću, da ću je poduprijeti. Govorili su mi da ubijam vlastitu majku. To je teško slušati”, prisjetio se Frank.

“Bilo je teško, ali to nije bila naša odluka. Ona je odlučila”, kazala je kći. “Tu nema lošeg ili dobrog odabira. Mrzila je kad bi joj ljudi rekli da je hrabra zbog odluke. Ali ona je mislila da bi hrabrost bila živjeti s demencijom.”

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP