Prati nas

Mozaik

Hajka na pse i vlasnike

Kad se dogodi tragedija, mrzitelji pasa dođu na svoje

Pod krinkom brige za djecu, neki su tako tragediju jedne obitelji iskoristili za širenje netrpeljivosti prema životinjama i ljudima: Psu je mjesto na dvorištu na lancu. Jeste li vidjeli na što liče stanovi ljudi koji žive s psima? Smrdljivci su jedni i drugi.

Objavljeno

|

Jesu li psi opasni za djecu?
foto: Pixabay

Tragičan slučaj u kojem je pas teško ozlijedio bebu u Repašu kod Đurđevca još je jednom pokrenuo beskrajne rasprave između vlasnika pasa i onih koji te vlasnike, a ni pse, ne podnose.

“To što se danas radi nije normalno! Dijete je ljudima u rangu sa psom, a takva anomalija mora poći po zlu”, tvrdi tako jedan komentator uvjeren da su ljudi koji imaju pse psihički bolesni, dok drugi dodaje: „Psima i djeci nije mjesto u kući zajedno. Saberite se već jednom i dozovite se pameti.“


Štoviše, propituje se i roditeljska kompetencija ljudi koji imaju psa za ljubimca: “Mislim da bi socijalne službe trebale ubuduće gledati i roditelje s djecom i psima. Treba zaštiti tu djecu!” Nije izostao ni antilogički evergreen prema kojem bi domovi za nezbrinutu djecu bili prazni, samo da nije pasa: “Bolje da su umjesto tri psa udomili jedno dijete i o njemu brinuli!”

Pod krinkom brige za djecu, neki su tako tragediju jedne obitelji iskoristili za širenje netrpeljivosti prema životinjama i ljudima: “Psu je mjesto na dvorištu na lancu. Jeste li vidjeli na što liče stanovi ljudi koji žive s psima? Smrdljivci su jedni i drugi.”

Što je s psima koji spašavaju djecu?

“Kada će se tomu stati na kraj?” pitaju se zabrinuti čitatelji koji proglašavaju izvanrednu situaciju, jer, kažu, to se događa prečesto. A zapravo, istina je sasma suprotna. Takvi teški slučajevi ozljeđivanja događaju se rijetko i zato su medijski izdašno popraćeni. Dodatni sloj emotivne reakcije spomenutoj priči daje činjenica da je ozlijeđeno dojenče. Realno, puno je više medijskih objava o psima koji su spasili djecu od požara, utapanja, smrzavanja, zmija i divljih životinja, iz lavina pa čak i od zlostavljanja.

Prema istraživanju GfK, čak 41 posto hrvatskih građana posjeduje psa (Hina 31. kolovoza 2016.). U Hrvatskoj se godišnje dogodi oko 4.000 psećih ugriza, a smrtni ishodi se ne bilježe (Jutarnji list 14. svibnja 2017.) Kako nije objavljena daljnja raščlamba, teško je reći koliko je u ovom broju ozbiljnih ozljeda koje traže ozbiljnu intervenciju, a koliko je lakih ugriza. Analizom medijskih napisa jasno je da većina ozbiljnijih ozljeda nastaje u trenutku kada vlasnici pasa pokušavaju razdvojiti pse u sukobu.

Jesu li ugrizi pasa javnozdravstveni problem? Usporedimo li ih s gripom, koju mnogi proglašavaju bezopasnom bolešću, vidjet ćemo prave razmjere problema. Naime, samo je u ovoj sezoni u Hrvatskoj od posljedica gripe umrlo 107. osoba. Uz to, u prometu je u proteklih 10 godina poginulo više od 4.000 osoba. U 2017. godini dogodilo se čak 51 ubojstvo, zabilježio je Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Je li, onda, za ljude opasniji pas ili čovjek?

Što kaže Svjetska zdravstvena organizacija (SZO)?

Prema objavi SZO-a, ne postoje egzaktni podaci koliko se ugriza pasa dogodi godišnje u svijetu. Neka istraživanja procjenjuju da ih je na desetke milijuna i, srećom, rijetko su fatalni u zemljama koje provode vakcinaciju ljubimaca i efikasno se bore protiv virusa bjesnoće.

U Sjedinjenim Državama dogodi se oko 4,5 milijuna psećih ugriza godišnje. Ozlijeđene osobe u 19,6 posto slučajeva zatraže liječničku pomoć. Među ozlijeđenima, njih je 0,66 posto s ozbiljnim ozljedama koje zahtijevaju neki rekonstruktivni zahvat. Godišnje 10-20 Amerikanaca izgubi život zbog psećeg ugriza.

Za usporedbu kažimo da su u SAD-u 2016. godine čak 106 osoba ubili komarci, prenijevši im virus groznice Zapadnog Nila. U istoj toj državi oko 100.000 ljudi godišnje podlegne gripi. Ostale bogate zemlje, javlja SZO, imaju usporedive statistike što se fatalnih ishoda ugriza pasa tiče.

Djeca imaju koristi od kućnih ljubimaca

Prema SZO-u, najveći dio ugriženih su djeca i to u drugoj polovici djetinjstva. Zbog svoje visine i nekontroliranog ponašanja djeca su u većem riziku od ozljeda glave i vrata koje im mogu nanijeti psi, ali i druge životinje.

No to ne znači da ih trebamo odgajati u okruženju bez ljubavi prema kućnim ljubimcima. Dapače, brojna su istraživanja pokazala da odgovorni odgoj u kućanstvu s kućnim ljubimcima djecu uči empatiji, odgovornom ponašanju te ih čini zdravijim, boljim i sretnijim ljudima.

.

Mozaik

Godinu dana nakon katastrofe: U Černobilu se osjeća život, radnici su sjajno plaćeni

Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima.

Objavljeno

|

Autor

O černobilskoj nesreći i nastavku rada atomske centrale, tj. dva njena reaktora, napisano je mnogo novinskih tekstova. U njima su stručnjaci iznijeli svoja gledišta o tome zašto je do katastrofe došlo. Ipak, mnogo je toga ostalo tajnovito i neobjašnjeno. U tim tekstovima nije bilo izjava onih koji su bili neposredno uz reaktore i koji danas tamo rade.

Zahvaljujući angažmanu Vjesnikova dopisnika iz Moskve, Branka Vlahovića – Studio objavljuje ekskluzivnu reportažu koju su za nas napisali novinari moskovskog radija, Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski. Oni su bili u Černobilu i tamo razgovarali s ljudima koji su bili svjedoci drame… Priču objavljenu 1987. godine prenosimo u cijelosti.


Prvi susret s Černobilom zaista je šokantan. Čovjek se osjeća kao u nekom krajoliku iz znanstvene fantastike. Kamo se god okrene vidi neke čudne znakove. Velikim slovima ispisano je: „Opasno – radijacija“. Malo dalje od tog znaka, opet natpis: „Oprezno, zemlja je kontaminirana!“

U zgradi u kojoj je smještena državna komisija, koja rukovodi radovima na saniranju posljedica černobilske katastrofe, dočekuje nas Aleksandar Kovaljenko. On je načelnik odjela za informiranje. Nitko ne bi pomislio da je taj četrdesetogodišnjak “zaradio” čak 25 rendgena. On je prije bio zamjenik direktora černobilske atomske centrale.

Černobil je udaljen od centrale petnaestak kilometara. Kao što je poznato, svi su stanovnici Černobila evakuirani. Ipak, u Černobilu se osjeća život. Na ulicama je mnogo automobila i različitih strojeva, ljudi se kreću na sve strane, tu su građevinari i radnici ostalih struka, kao i vojne osobe. Svi su oni privremeni stanovnici Černobila. Živjet će ovdje mjesec ili, najviše, dva.

Cestom do atomske centrale kreću se teška vozila. Prolazimo kroz pusta sela. Već cijelu godinu u tim kućama nema domaćina. Kada će se u njih vratiti ljudi? Možda će potkraj slijedećeg stoljeća na ta mjesta dovoditi ekskurzije da bi turistima pokazali kako su izgledala ukrajinska sela u prošlom stoljeću.

Petnaestak kilometara do atomske centrale prešli smo automobilom za pola sata. Što smo se više približavali odredištu, nailazili smo na sve više dalekovoda. Od listopada prošle godine, oni ponovno prenose struju. Prva dva energo-bloka opet rade, osiguravaju struju za potrebe dva milijuna stanovnika.

Stručnjak na krovu

Stigli smo do atomske centrale. Sve su zgrade bijelo-plave, jedino je na kraju – crni sarkofag. „Danas nema apsolutno nikakvog negativnog utjecaja na okolinu, zahvaljujući sarkofagu. Dakle, on ne dopušta da iz oštećenog reaktora izlazi radioaktivna prašina“, priča nam Vladimir Ščerbina, glavni stručnjak za osiguranje od radijacije. Dva dana prije našeg dolaska u Černobil, Ščerbina se popeo na krov sarkofaga i po njemu se “prošetao”. Dakako, popeo se na krov sarkofaga ne zato što je to poželio, nego da provjeri kakvo je stanje.

„Doza radijacije koju sam dobio za vrijeme šetnje po krovu u postocima iznosi 20 posto ili petinu od količine koju može dobiti radnik zaposlen u atomskoj centrali u toku jedne godine“, kaže Ščerbina.

„Odakle ta radijacija, ako je sarkofag potpuno siguran?“ pitamo Ščerbinu. Kaže nam da još nije dokraja provedena deratizacija krova atomske centrale. Sada se radi na “čišćenju” krova susjednog, trećeg reaktora.

Ščerbina kategorički tvrdi da je sa sarkofagom sve u najboljem redu, i da će se zagađenost još više smanjiti kad se očisti krov trećeg reaktora. Na tim se poslovima sada radi. Također se mora posjeći obližnja šuma i očistiti zemlja oko centrale, jer je ona zagađena. No, prije nego što se bude posjekla šuma i skinuo sloj zemlje, moraju se iskopati veliki “grobovi” gdje će se zakopati zagađeno tlo i drveće. Tamo će se zakopati i tehnika koja je korištena u saniranju nesreće.

Trenutno u černobilskoj atomskoj centrali radi oko tri i pol tisuće radnika. Velika većina njih je radila i prije u toj atomskoj centrali. Radi se po pola mjeseca. Dok jedna grupa radi petnaest dana, druga se polovina odmara sa svojim obiteljima u Kijevu.

Dok rade, energetičari žive u selu Zeleni mis (mis – u prijevodu greben). Selo je udaljeno tridesetak kilometara od atomske centrale. I ovdje je stroga kontrola. Prije svega, nitko od nezaposlenih ne može doći bez dozvole u tu zelenu enklavu. I oni koji imaju propusnicu za ulazak u selo energetičara moraju proći dozimetrijsku kontrolu.

Kad smo tamo stigli, dočekali su nas dozimetristi i pregledali od glave do nogu. Upalila se zelena lampica – sve je u redu! Oni kod kojih je prilikom pregleda upalila crvena lampica, morali su se očistiti od radijacije.

Noć otkrila isijavanje

Inače, selo su sagradili Finci. To su dvokatne kuće. Sobe su zaista komforne. Svaka ima televizor u boji, radio, lijep namještaj. U selu je i poliklinika, rehabilitacioni centar. Sve je besplatno. Bili smo u restoranu. Svatko uzima hrane koliko želi, a ona je vrlo ukusna. Mnogo je povrća. Obavezan je i desert. Dobiva se i čokolada.

U selu energetičara susreli smo i razgovarali s Vladimirom Mihajljukom. On je bravar i radi u pogonu energo-blokova. Trideset i četiri su mu godine, i već devet godina radi u černobilskoj atomskoj centrali. Njegovo kazivanje mnogo govori o tome kako su reagirali stanovnici toga kraja kad su saznali za nesreću u atomskoj centrali.

„Bio je petak, kraj radnog tjedna. Pripremao sam se da s obitelji odem na daču kako bih popravio krov. Kasno uvečer, najmlađi me sin zamolio da mu prije spavanja ispričam bajku. Zajedno smo se uspavali. Usred noći probudila me supruga. Rekla mi je: ‘Ustani! Nešto se dogodilo u centrali!’ Naš je stan na devetom katu i s prozora se vidi četvrti energo-blok. Dobro sam vidio dim i manji plamen. Nisam ni pomislio da je oštećen reaktor. Žena se bila probudila od udara koji je bio sličan potresu“, priča Vladimir Mihajljuk.

„Čule su se sirene vatrogasnih kola i Hitne pomoći. Sutradan, grad Pripjat živio je normalnim životom, kao da se katastrofa nije ni dogodila. Neki su otišli u vikendice, drugi da love ribu. Moj stariji sin krenuo je u školu“, priča Vladimir. „Sve je bilo uobičajeno, osim što je na ulicama bilo više milicije. Telefoni u atomskoj centrali nisu radili.“

„Toga dana, 26. travnja, letjelo je mnogo helikoptera nad atomskom centralom. No, u gradu nije bilo nikakave panike. Tek navečer sve je bilo potpuno jasno. I – vidljivo! Naime, danju – dok je bilo sunca – nije se ni moglo vidjeti isijavanje iz reaktora.“

„Noću sam dobro vidio sa svog prozora jaku svjetlost iz reaktora, kao neki komad rastaljenog metala. To je zračilo iz oštećenog reaktora“, nastavlja pričati Volođa. „Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima. Došla je vojska i milicija, te ispred svakog ulaza kontrolirala da netko nije ostao. Nas su evakuirali u selo Zrka.“

Mihajljuk je u svemu tome imao mnogo sreće. Naime, zbog rane na nozi koju je imao, dobio je upalu i vrlo visoku temperaturu, ali liječnici su ga uspjeli spasiti. Kasnije su sve obitelji dobile novčanu pomoć da kupe što im je potrebno za život.

„Glava obitelji, dakle – suprug, dobio je četiri tisuće rubalja, žena tri tisuće, a svaki ostali član obitelji po tisuću i pol rubalja. To je velik novac. No, trebalo se kućiti iz početka“, priča Vladimir.

Sada on kao majstor zarađuje 570 rubalja mjesečno. To je velika plaća, kad se zna da je u Sovjetskom Savezu prosječna plaća nešto manja od 200 rubalja. No, i kirurg ima plaću 200 rubalja, srednjoškolski profesor 140 rubalja. Dakle, Černobilci sada zarađuju više nego dvostruko.

Točno je da su zaposleni u Černobilu stimulirani bolje od ostalih, ali točno je i to da rade u mnogo težim uvjetima. Prije nego što smo otišli, postavili smo im pitanje koje svakoga od nas zanima: može li se nesreća ponovno dogoditi? Ne – kategorički su nam kazali sugovornici – gorka lekcija iz te velike nesreće zauvijek je naučena.

Mrtvi su snimatelji Lev Nikolajev i Aleksandar Krutov

Umrli su autori prvog dokumentarca o katastrofi u černobilskoj atomskoj centrali. Za tužnu vijest nije se još znalo kad je nedavno na našoj TV prikazan taj film u kojem smo čuli panične reakcije pilota koji je helikopterom nadlijetao mjesto nesreće. (Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski, Studio, svibanj 1987. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP