Prati nas

Mozaik

Podstanari iz pakla

Jako mi je žao što podstanari teško pronalaze stanove, ali moji su bili iz pakla

Iako je i s tom stanarkom na početku sve bilo u redu i bila je vrlo simpatična, počela je kasniti sa stanarinom. Dogovorili smo se da bude 15. u mjesecu, a ona je počela uplaćivati po 10 i 15 dana kasnije i to nakon što bismo je mi više puta upozorili. Pomislila sam da možda jednako aljkavo plaća i račune i – bila sam u pravu.

Ksenija Habunek

Objavljeno

|

foto: Patrick Perkins/Unsplash

Imam jedan mali stančić u centru Zagreba. Dobila sam ga od roditelja još kao studentica nakon što su oni prodali kuću od pokojne bake u Slavoniji. Dakle, za imanje koje je uključivalo kuću s dva stana, gospodarsku kuću i poljoprivredno zemljište veličine gotovo jednog hektara, dobili smo dovoljno novca tek za jednu malu garsonijeru površine nekih 16 četvornih metara u Zagrebu. Tako je to bilo tada, a ništa bolje nije niti sada, koliko vidim. No to je jedna sasvim druga tema.

Moj mali stančić u suterenu meni je bio sve: moje malo gnijezdo, mala oaza, samo mojih nekoliko kvadrata. Tamo sam naučila kako je to živjeti sam. Naučila sam da se računi moraju plaćati na vrijeme, inače ti iskopčaju struju. Naučila sam da se brašno, šećer i jaja ne materijaliziraju sami od sebe u kuhinji, već ih netko mora kupiti. Naučila sam kako odabirom boja i namještaja učiniti vrlo mali prostor vizualno većim i ugodnim za život, kako odabrati majstora za sitne popravke, kako s njim pregovarati o cijeni i kako sljedeći put popravak obaviti sam.


Kad sam upoznala muža i preselila k njemu, moj mali stan smo iznajmili i on nam je zapravo plaćao račune što je bilo jako zgodno jer smo oboje imali male plaće i svaka nam je kuna dobro došla. Kad smo prvi put stavili stan u oglasnik, iznenadili smo se kako smo ga brzo uspjeli iznajmiti. Odmah se javila jedna studentica i rekla nam da su ovako mali i povoljni stanovi (tražili smo samo 1.000 kuna) prava rijetkost te da je ona prije stanovala u većem stanu s još nekoliko studenata, ali da je shvatila da u takvoj komuni nikad neće uspjeti diplomirati. Rekla sam joj da sam u tom malom stanu i ja, nakon višegodišnjeg otezanja, uspjela diplomirati tako da stan ima “dobru vibru za učenje”.

Ta prva stanarka je bila vrlo simpatična, stanarinu i režije je plaćala redovito i bilo mi je žao što je nakon par mjeseci otišla. No ubrzo smo dobili novu stanarku. Samo što su zajedno s njom došli i prvi problemi…

Simpatična, ali…

Iako je i s njom na početku sve bilo u redu i bila je vrlo simpatična, počela je kasniti sa stanarinom. Dogovorili smo se da bude 15. u mjesecu, a ona je počela uplaćivati po 10 i 15 dana kasnije i to nakon što bismo je mi više puta upozorili. Pomislila sam da možda jednako aljkavo plaća i račune i – bila sam u pravu. Struju je još koliko-toliko redovito plaćala jer bi joj je u protivnom isključili, ali komunalije je platila možda dva puta. Za otkazni rok smo se dogovorili da bude barem mjesec dana, no ona nam jednoga dana samo najavila da odlazi krajem tjedna. Nismo se previše bunili jer nam je bilo drago da je se riješimo. Poplaćali smo sve njezine zaostatke (naravno da ih ona nije podmirila, nego je samo dala petama vjetra!) i stan ponovno stavili u oglas.

Plaćala je, ali…

Sljedeća studentica koja se doselila u moj mali stančić uredno je plaćala račune internet bankarstvom kao i stanarinu. Nadali smo se da je to sad to i da smo našli poštenu podstanarku. Sve je to bilo u redu dok nismo vidjeli u kakvom je stanju stan nakon što je iselila. Dakle – užas! Zidovi su bili pljesnivi jer je gotovo svakodnevno sušila rublje u stanu – što smo je izričito zamolili da ne radi jer će se to u podrumskim i potencijalno vlažnim stanovima nikako ne smije raditi. U ostalom, i njoj će samoj biti daleko manje ugodno živjeti u takvom prostoru. Nadalje, vrata od ormara bila su razvaljena, umivaonik u kupaonici napukao, a priličan broj tanjura i čaša porazbijan. Niti ona se nakon što je iselila nije više javljala na telefon.

Stan je održavao, ali..

Ništa. Uredili smo stan i ponovno ga dali u oglas. Sljedeći stanar bilo je muškarac, također student. Stanarinu i račune plaćao je redovito jer smo mi to, nakon što smo se opekli nekoliko puta, počeli redovito kontrolirati, a i stan je držao u dosta dobrom stanju. Ali! Naš je novi stanar bio valjda jedini u društvu s vlastitom gajbom i svaki drugi dan je radio tulume radi kojih su nas zvali ostali stanari ponekad i usred noći, a pozive policiji nismo mogli niti izbrojati. Upozoravali smo ga da se stiša, objašnjavali mu da ga mi razumijemo, da smo i mi bili mladi, ali i da drugi ljudi imaju pravo na miran san, no nije se dogodilo ništa. I taj je otišao nakon nekog vremena, no srećom, za njim bar nisu ostali neplaćeni računi.

Bila je ugodna, ali…

Nakon još niza raznih manje ili više problematičnih stanara, došla je djevojka koja će postati naša posljednja stanarka, neka buduća medicinska sestra. Ona je bila ok i sve plaćala na vrijeme. Bila je doista vrlo ugodna i zadobila je naše povjerenje pa smo malo popustili s redovitim provjerama računa. Otišla je početkom jednoga ljeta i sve se činilo u redu. No tad je uslijedio šok! Stigla je razlika za struju od skoro 2.000 kuna! I opet smo je zvali, pitali zašto nije redovito plaćala, no ona nam je rekla da joj se čini (pazite: čini joj se!) da je taj račun za struju prevelik i da ga ona nema namjeru platiti. Čak niti zakonske mjere koje smo kasnije poduzeli (bila je uredno prijavljeni stanar kao i svi ostali) nisu urodile plodom. Zapravo, vi ste kao stanodavac posve nezaštićeni i podstanaru koji nije platio račun ili stanarinu ili je napravio neku štetu u stanu, možete samo staviti soli na rep.

Osim neplaćenih računa, šokirala nas je plijesan po zidovima zbog neprovjetravanja i sušenja robe u stanu, oštećen laminat i elementi od kuhinje. Ukratko, stan je ponovno trebao obnovu. Kad sam je u jednom razgovoru – u vrijeme dok mi se još javljala na telefon – pitala kad će podmiriti račune, ona mi je odbrusila da je još “dosta i platila s obzirom da je stan tako mali i vlažan”. Na to sam ju pitala zašto nije odselila kad joj nije bilo dobro te kakav ona stan očekuje za 1.000 kuna i je li svjesna da je to najjeftiniji stan u čitavom Zagrebu, malo se smela, nije znala što bi mi rekla.

“Ma da, cijena je ok, na to se ne žalim…”
“Pa da. Mi smo svjesni svih problema tog stana i zato smo stavili najnižu moguću cijenu. Što se nas tiče, mogli ste odseliti u neki šesterosobni penthouse na Pantovčaku.”
“Ali to bi mi bilo preskupo!”
“Ma dajte?? Nego što će sad biti s tom strujom?”
“Ja ipak mislim da je to previše za platiti. Ja nisam toliko potrošila!”
“Ali VI ste jedini živjeli u tom stanu! Tko je onda potrošio nego vi?”
“Ne znam. To je previše.”

I spustila mi je slušalicu. To je zadnji put da smo razgovarale. Zapravo, to je zadnji put da sam razgovarala s bilo kojim stanarom o bilo čemu. Ovo s njom i tom ogromnom razlikom struje otvorilo mi je oči.

Opet smo preuredili stan i sad ga iznajmljujemo preko Airbnba, internetskog servisa za iznajmljivanje apartmana. Zarađujemo dovoljno više da nam se to isplati, iako mi sad plaćamo račune u tom stanu. No nitko više ne kasni sa stanarinama, s računima… Nitko više ne suši robu u stanu, niti pravi neobuzdane tulume. Nikoga više ne moljakamo da ispoštuje ono što smo se dogovorili. Ako se što i ošteti, Airbnb automatski sjedne na račun gosta. Točno, imamo nešto više posla jer stalno mijenjamo posteljinu i čistimo, ali isplati se.

Tako da za kraj mogu reći – razumijem i suosjećam sa svima onima koji ne mogu naći stan za unajmiti ili su im stanovi preskupi, ALI…

.

Aktivno starenje

Andrija Zelmanović: Ne žalim za mladošću i prošlim vremenima

Poznati zagrebački fotograf Andrija Zelmanović govori o vitalnom starenju, Photoshopu, aktivnoj mirovini i svojim životnim veseljima.

Petra Švarc

Objavljeno

|

Autor

“Sve me boli: kralježnica – to rješava kiropraktičar, za sad neuspješno, a onda i koljeno – to sam operirao, ali…” Kaže mi to Andrija Zelmanović, za prijatelje Zelma, u kišno subotnje prijepodne dok sjedamo na kavu u njegovoj (a i mojoj) gradskoj bazi – malom kafiću s jako finom kavom u Preradovićevoj ulici u Zagrebu.

Zelmu namjerno nisam pobliže opisala odmah u prvoj rečenici jer jedna rečenica za to naprosto nije dovoljna. Poznati zagrebački fotograf koji je svoje prve radove napravio za vrijeme “Novog vala”, strastveni biciklist, otac i dvostruki djed, u isto vrijeme je i mangup i pravi fini zagrebački dečko – i dan danas, sa 66 godina.


Nepresušni izvor zanimljivih priča i anegdota, duhovit, uvijek okružen ljudima (i lijepim ženama), prepoznatljivoga dubokog, “rašpavog” glasa. Velika je vjerojatnost da ste ga i sami zamijetili kako opušteno na biciklu kruži ulicama centra ili negdje na potezu od Cvjetnog trga do Preradovićeve, gdje se nalazi njegov studio. 

Mislili su da ima servis za bicikle

“Bicikliram i danas, ali ne više kao prije. Sada mi je bicikl uglavnom prijevozno sredstvo, a prije sam ga sasvim drugačije koristio. Išlo se na vožnje, na Sljeme… a sad mi služi da dođem od točke A do točke B i za održavanje koljena. Auto imam, ali ga baš ne vozim često pa sam  dao sinu da ga vozi. Imam i električni bicikl, nabavio sam ga kad sam operirao koljeno. Dobio sam lijepo novo koljeno koje fino radi, ali u prvo vrijeme nisam mogao voziti bicikl pa sam si kupio električni. Iako, moram reći da nisam preveliki poklonik te vrste bicikala. Prava stvar je ipak prava stvar. Nekad sam znao kupovati stare bicikle – vintage kak’ bi se reklo – pa ih ‘zrihtati’. Onda su to doznali novinari pa bi o tome pisali. A onda su na vrata mog studija dolazili ljudi jer su mislili da je to servis za popravak bicikala.”

Mirovina nije za mirovanje

A u tom, već legendarnom studiju, stvarala se i još se uvijek stvara ljepota. Magija. Umjetnost. Zelma o svome radu nikada ne govori na taj način. A ne voli ni komplimente. Iako je u mirovini, ne miruje.

“Imam sreću da stanujem u istoj kući u kojoj mi je i studio pa se ujutro samo spustim kat niže. Studio sam napravio i on postoji zato da bih ja u njemu fotkao. Međutim, sada ga i iznajmljujem – to je sporedna djelatnost u kriznim vremenima. Dugo sam se tome odupirao – kako će netko drugi fotkati u mojem studiju?! S mojim lampama?!? Ali, prilagodio sam se. Fotkam puno manje nego prije, ali imam sina koji također krenuo ovim putem – završio  je studij kamere na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, a potom i poslijediplomski studij na londonskoj Royal Academy of Art. Uz njega imam osjećaj da se stalno nešto događa u studiju.”

Zajedno s Nikolom i starijim sinom Jašom, Zelma je pokrenuo i projekt portreti.hr, posvećen, pogađate, fotografiranju svih vrsta portreta – od obiteljskih, poslovnih, individualnih, portreta kućnih ljubimaca, prijatelja ili djece. 

U ovom poslu, kaže, ne postoje dva jednaka dana: “Ponekad zbog posla moram ustati u 7 sati, a nekad ne moram pa mogu malo dulje odspavati. Sad kad me bole križa, budim se u 6 i to mi je koma. Onda ide prvo kavica – jedno sat, dva pa tek onda radne obaveze. Tko me ne zna, lako može pomisliti da po cijeli dan samo sjedim i pijem kavu. Ali to nije tako – ja naprosto lovim svaku rupu u rasporedu da malo sjednem među ljude, da popričamo i podružimo se. Jako volim ljude, druženja, razgovore. Slobodno vrijeme? Pa meni je svo vrijeme slobodno vrijeme, ne dijelim dane na radno i slobodno vrijeme jer i kad radim, zabavno mi je. Najbolje mi je kad me pitaju kad ću na godišnji odmor – ja im kažem da sam ja stalno na godišnjem, samo da ponekad nešto malo radim (smijeh). Posljednjih godina ljetujem na Visu. Prije je moje ljetno odredište bio Hvar, sada je to Vis. Nije mi to neki značajan odmak od Zagreba jer tamo ljeti ima toliko Zagrepčana da je to onda zapravo samo produžetak gradskog đira, ali na moru.

Svako životno doba je lijepo

Iako se rado prisjeća mladosti, ne slaže se da je, kako mnogi vole reći “prije bilo bolje”. “Ne žalim za prošlim vremenima, i ovo životno doba mi je lijepo i ima jako puno zanimljivih događaja, situacija, momenata. Tu prije svega mislim na glazbu – potpuno sam se maknuo iz onih vremena kad smo slušali, kajaznam, Beatlese i Rolling Stonese. Moji prijatelji i dan danas slušaju ono što su slušali pred 20 godina i ne priznaju da postoji išta drugo osim toga. Ako me pitaš što slušam, reći ću da nemam pojma jer toga toliko ima – ja to slušam, ali ne trudim se više uopće pamtiti kako se što zove i tko to izvodi”, kaže.

“Evo, noćas sam na TV programu Arte pronašao jedan sjajan koncert, pustio si ga na zvučnike i uživao. Super mi je što sve ono što znam da više neću imati prilike uživo vidjeti i obići, mogu slušati doma. Odem još uvijek i na poneki koncert. Prošle sam godine bio na Exitu, u Novom Sadu – zanimalo me kako izgleda tako veliki spektakl. Super je to, samo bi bilo bolje da sam to napravio prije 10, 15 godina jer Exit znači lijeganje u 4, 5 ujutro pa onda idući dan lutanje gradom pa opet sve ispočetka… zahtjevno je to, ali drago mi je da sam bio. Odem rado i na InMusic na Jarun.”

Andrija Zelmanović (foto: Petra Švarc)

Urbani drvosječa

Kao fotograf, čitavog je života okružen ljepotom i skladom pa i sam njeguje prepoznatljiv stil. Tu su uvijek upečatljive naočale – kako one za vid, tako i sunčane, a njegov je stil odijevanja jedan modni portal svojevremeno definirao kao stil “urbanog drvosječe”.

“Volim odjeću, kupim kad nađem nekaj zgodno. Uvijek mi je žao što nemam više love da si mogu priuštiti i bolje komade. Ali, evo, snalazim se i s low budget firmama” (smijeh).

Prije nekoliko godina, Zelma je postao djed. “Nisam ja deda. Ja kažem da je moj sin dobio sina (smijeh). A onda pretpostavljam da sam ja u toj priči nekakav djed. Nemam baš puno prilike živjeti tu ulogu jer jedno dijete živi u Njemačkoj, a drugo mi dođe svaki tjedan na sat dva. Ali simpa mi je to.” 

Pitam ga za neki tajni recept, eliksir mladosti. Kaže kako nastoji jesti zdravo i raznoliko. “Hrana mi je baš gušt. Imam faze kad svaki dan kuham – sad nisam u toj fazi, ali uvijek doma imam nešto što mogu na brzinu pripremiti, neku dobru salatu ili tjesteninu. Obožavam maslac na svježem kruhu, ali to si priuštim samo tu i tamo. Uglavnom sve što pojedem jest zdravo, ali onda to malo ‘pokvarim’ nekim slatkišem – lud sam za slatkim. Volio bih u život uključiti više fizičke aktivnosti. Prije sam bio puno aktivniji, ali stalno me nešto koči. Ili si možda samo nalazim dobra opravdanja, hahahaha… Nakon operacije koljena, vježbao sam ustrajno, svaki dan, sad sam malo manje redovit. Doktor me špota jer su mi oslabili mišići. U glavi mi se ništa nije promijenilo, ali neću više krenuti pješke na Sljeme, kužim da mi to ne bi bilo pametno“. 

Muško i žensko starenje

Fotografirajući ljude, uvjerio se da muškarci i žene drugačije stare. “Starenje ljudskog tijela i lica u velikoj mjeri ovisi o fizičkoj aktivnosti i o stanju u glavi. Rekao bih da muškarci s godinama, fizički dobiju neku novu, drugačiju konotaciju. Promjene su prisutne i kod žena, ali se manifestiraju na drugačiji način. Kod nekih se muškaraca taj fizički dio uspije bolje sačuvati pa dobije neke linije, koža i crte lica dobiju neki dodatni efekt, a kod žena je teže reći jer nerijetko posežu i za estetskim zahvatima. Razlike su prirodne, dobro je da postoje i protiv njih se nema smisla boriti. U mom poslu ima puno različitih trikova kojima se stvari prividno mogu popraviti.”

Osobno, kaže, nije pobornik Photoshopa i sličnih alata, ali ljudi to često traže: “Onda ja diskretno uredim fotografije, napravim to s mjerom, pristojno, pa mi kažu – ma joooj, mogli ste to malo bolje popeglati, da se ne vide bore, podočnjaci… Ili pak s druge strane, kažu mi da žele fotografije bez Photoshopa, sasvim prirodne. Onda kada ih vide, nastupi tajac – pa kaj sam ovo ja?!? Kaj ja fakat tako izgledam?!?! A jel’ me možete bar malo popraviti? Uglavnom, nitko se ne buni kada na fotografijama ispadne mlađe i ljepše.” 

Mirne dane u Preradovićevoj poremetio mu je potres. “Mogu reći da sam ipak imao dosta sreće. Centar je jako nastradao, mnogi moji susjedi morali su iseliti jer stanovi više nisu bili sigurni, neki nisu ni upotrebljivi. Moj je studio dobro prošao. Korona? Čudna stvar – imam stalno osjećaj  kao da se borim protiv nečeg nepoznatog i nevidljivog. Bolest definitivno jest tu, prisutna je i nije mi svejedno. Čuvam se, nosim masku, dezinficiram ruke, a i prestao sam pušiti, dobrim dijelom upravo zato što sam pročitao da pušači koji dobiju koronu, gotovo u pravilu lošije prolaze od nepušača. Eto, bar neka korist od te boleštine.”

Andrija Zelmanović

Samostalni umjetnik-fotograf (član ULUPUH-a I HZSU-a) sa dugogodišnjim iskustvom u svim vidovima fotografije te suradnik u vodećim relevantnim modnim (i ostalim) magazinima i agencijama. Suradnik je poznatih klijenata i poduzeća. Neke od referenci su Polet, Start, Svijet, Playboy, Globus, Cosmopolitan, Sensa, Elle dekor, Elle, Grey, Unex, Digitel. Dok nije u studiju možete ga vidjeti po gradu kako ekološki osviješteno pedalira. 

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP