Prati nas

Život

Majčin dan

Kada prava majka ne želi zagrliti, tu je Sarah – majka za gej vjenčanja

Parovi su pričali o tome kako su im roditelji dali do znanja da neće doći na vjenčanje. I zato je ona odlučila biti zamjenska majka onima čije majke nisu željele doći.

Objavljeno

|

Sarah i Parker Cunningham (screenshot: Aaron Cardenas/Youtube)

Povodom Majčinog dana Now This objavio je sjajnu video priču o svojevrsnoj surogat majci. Sarah Cunningham “uskače” na vjenčanje istospolnim parovima u slučaju kada njihove biološke majke ne žele nazočiti obredu.

“Ja sam kršćanka, majka gej klinca koja živi u Oklahomi i kažem vam – dosta je. Ako se ja neću boriti za svoje dijete i njegova prava kao da mi život ovisi o tome, tko će? I neću prestati dok ne prestanu sve te horor priče LGBTQ zajednice i njihovih majki”, kaže Sarah.


Ova nadomjesna majka pomaže oko svega; odabira vjenčanice, organiziranja ceremonije ili jednostavno stoji uz djevojke i momke dok izriču sudbonosno da. “Ni sama ne bi mogla odabrati bolju vjenčanicu. Prekrasna je”, govori dok namješta slojeve čipke na mladenki.

“Ako tvoja biološka majka ne želi doći na istospolno vjenčanje, nazovi me, doći ću”, govori u kameru, iako je i sama imala problem s prihvaćanjem vlastitog sina. “Nije bila sigurna hoće li doći na moje vjenčanje”, kaže Parker.

“Kada je Parker napunio 21, rekao mi je da je upoznao nekoga. Pala sam u depresiju. Loše sam to podnijela. Pitao me je hoću li biti u redu. Rekla sam da hoću, ali da mi treba neko vrijeme. Rekao je da razumije, ali i da je on trpio 21 godinu i bio moj sin. I da je sad vrijeme da ja stisnem zube i budem njegova majka. To me je suočilo s mojim vrijednostima, strahovima, shvatila sam koliko sam neuka”, prisjetila se ova praktična baptistica.

Sarah Cunningham (screenshot: Aaron Cardenas/Youtube)

2014. godine otišla je na prvu Povorku ponosa: “Osjetila sam ljubav u toj zajednici, ali sam došla doma sa svim tim groznim pričama o obiteljima koje su se raspale i otuđile.” Cunningham je postala i službena  matičarka koja sklapa LGBTQ brakove. Što je sretala više parova, to je čula više sličnih priča. “Parovi su pričali o tome kako su im roditelji dali do znanja da neće doći na vjenčanje.” I zato je ona odlučila biti zamjenska majka onima čije majke nisu željele doći.

“Te male stvari, pomoć oko odabira buketa, šminke i frizure – to je ona preuzela. Baš kao što bi bilo koja majka učinila za kći koja se udaje”, govori jedna od “kćeri” kojoj je ta ljubav i pomoć bila potrebna. Kao i savjet da se svaki dan okruži ljudima koji će je voljeti i cijeniti.

“To je pokazivanje bezuvjetne ljubavi za drugo ljudsko biće, to slavljenje para i dana koji bi trebala slaviti cijela obitelj”, kazala je Sarah koja je osnovala i mrežu pomoći parovima diljem Amerike pod nazivom “Besplatan mamin zagrljaj”.

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP