Prati nas

Mozaik

Poštenja je više no što mislimo

Što biste učinili da na cesti nađete novčanik?

Sadržaj novčanika je bio uglavnom uvijek isti: u njemu su bile posjetnice vlasnika – gdje se točno mogla vidjeti adresa i kontakt vlasnika, popis za kupovinu, ključ…

Objavljeno

|

foto: @belart84/Unsplash

Što biste Vi učinili kad biste našli novčanik na ulici? Pogledali što je unutra? Uzeli novac, ali vratili novčanik? Ili biste ga odmah dali u ured za nađene stvari i zaboravili na čitavu priču?

Kako javlja Deutsche Welle, znanstvenici sveučilišta u Zürichu i američkih saveznih država Michigan i Utah su proveli istraživanje poštenja nalaznika u raznim zemljama svijeta. Tako je u 40 zemalja “izgubljeno” preko 17.000 novčanika i to na raznim mjestima: u bankama, kazalištima, poštanskim uredima, hotelima, državnim uredima… Čak i u policijskim postajama. Nakon toga su promatrali, što će se dogoditi s tim novčanicima i hoće li navodna vlasnica ili vlasnik ikad biti kontaktirani.


Sadržaj novčanika je bio uglavnom uvijek isti: u njemu su bile posjetnice vlasnika – gdje se točno mogla vidjeti adresa i kontakt vlasnika, popis za kupovinu, ključ… Ali nije bilo novca ili sasvim malo – u pravilu je to bilo 11 eura 88 centi u valuti zemlje gdje je novčanik “izgubljen”.

Glavni zaključak istraživanja je kako je više šansi da će vlasnik biti kontaktiran ako je bilo novca u novčaniku, nego kod novčanika bez novca. Tako je bilo u 38 od 40 zemalja i jedina iznimka su Meksiko i Peru. Naravno, to je iznenadilo i (cinične) istraživače koji su očekivali da će upravo novac navesti nalaznika na “zaborav” da vrati nađeno.

“Ono što je tu najzanimljivije jest da to izgleda neka vrsta globalnog načina razmišljanja”, smatra Christian Zünd, jedan od istraživača u ovom projektu.

“Jesam li ja lopov?”

U tri zemlje su istraživači otišli i korak dalje: u Poljskoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama su u “izgubljenim” novčanicima ostavili i nešto veći iznos novca: preračunato, 83 eura i 14 centi u lokalnoj valuti. Biste li pogodili da su upravo takvi novčanici čak još češće vraćeni vlasnicima nego oni s malo ili bez novca?

Tu su onda i istraživači prekinuli svoju anonimnost i upitali nalaznike, što je bio razlog da su tada požurili kontaktirati vlasnika. U sve tri zemlje je odgovor bio isti: nalaznici su onda imali osjećaj da bi tako ukrali novac od neke nepoznate osobe – koja možda taj novac treba i više nego oni.

Jedna iznimka se pojavila u ovom istraživanju: u slučajevima kad je novčanik “izgubljen” na policijskoj postaji nalaznici su izuzetno rijetko nazvali vlasnika. Ali ne zato što … (kako ste možda i Vi cinično pomislili), nego zato što su policijski službenici bili uvjereni da će vlasnik sigurno i sam doći po njega.

Izvorno, istraživanje je bilo zamišljeno samo za zemlje Europe, ali kasnije se otvorila mogućnost nastaviti ga i u drugim regijama svijeta. To je pak imalo posljedicu i na zaključak istraživanja. Jer, više od polovice zemalja su države Zapada ili Europe. Isto tako, istraživanje se vodilo samo u gradovima, makar bi bilo zanimljivo utvrditi razliku između nalaznika u urbanim i ruralnim područjima.

Poštenje je vezano za blagostanje

Zünd bi svakako želio nastaviti istraživanje, pogotovo u Meksiku i Peruu. Nije mu jasno, zašto je samo tamo novac u novčaniku bio motiv da se novčanik onda ipak ne vrati vlasniku.

“Postoji očito snažna povezanost ‘poštenja’ s prihodima u toj državi”, smatra Zünd. Barem tako bi se onda moglo objasniti kako je u Švicarskoj vraćeno čak 76% “izgubljenih” novčanika, a u Kini – samo 14%. Ali ima i drugih objašnjenja, jer Zünd objašnjava kako postoji direktna korelacija između broja poštenih nalaznika – i mjesta te zemlje na međunarodnoj ljestvici korupcije Transparency International. Jer poštenje možda počinje na ulici, ali u nekim zemljama je i poštenje svake vrste mnogo rastezljiviji pojam nego u drugim.

Ipak, ljudi uglavnom jesu mnogo pošteniji nego što mi mislimo: “Mislim da težimo biti previše cinični prema ponašanju i motivima drugih ljudi”, smatra Zünd.

.

Mozaik

Što god da pisalo, garancija vam vrijedi dvije godine!

‘Često imamo situacije da se potrošače zavarava vezano za trajanje jamstva. Kad se kaže da imaju jamstvo od samo godinu dana, to nije točno jer zakonski vrijedi rok od dvije godine za reklamaciju bilo kojeg uređaja.’

Objavljeno

|

“Taman je istekla garancija i mašina se pokvarila. Evo, pet godina i par mjeseci je prošlo otkako smo je kupili. Majstor je rekao da je crkla elektronika i da se to ne popravlja. Sad kupujemo novu. Ma dobro smo i prošli. Evo susjedu krepala nakon tri godine. U redu, njegova je još bila pod garancijom, ali ipak. Problem je to i nepotrebna komplikacija. A prije – prije si kupio mašinu i imao si je čitav život. Danas mi se čini da su stvari baš tako dizajnirane da se pokvare kad istekne garancija”, govori Branko Šimić (68) umirovljeni grafičar iz Zagreba.

Vjerujemo da su se mnogi susreli s ovakvim problemom, iako nije do kraja jasno radi li se samo o dojmu ili su današnji uređaju doista tako “programirani” da se pokvare taman kad istekne jamstvo. Bilo kako bilo, Europski parlament usvojio je Izvješće o produljenju trajanja uređaja kojim se zabranilo programirano kvarenje, ugradnja vitalnih dijelova koji se nakon kvara više ne mogu zamijeniti, a usvojen je i prijedlog o većoj dostupnost rezervnih dijelova i uvođenja minimalnog trajanja električnih aparata.


No bez obzira na akcije Europskog parlamenta, i u okviru već postojećih propisa, prava potrošača su u nekim slučajevima veća – samo što to mnogi kupci ne znaju. Da – opet se radi o malim slovima na ugovorima i jamstvenim listovima koji, barem u ovom slučaju, nezadovoljnom potrošaču idu na ruku.

Porazgovarali smo s Dunjom Maletić, pravnom savjetnicom iz područja zaštite potrošača koja nam je otkrila neke od dobro čuvanih tajni koje bi kupci morali znati.

Dunja Maletić (foto: privatni album)

“Često imamo situacije da se potrošače zavarava vezano za trajanje jamstva. Kad se kaže da imaju jamstvo od samo godinu dana, to nije točno jer zakonski vrijedi rok od dvije godine za reklamaciju bilo kojeg uređaja da se ostvari pravo na besplatni popravak ili zamjenu uređaja. Znači, to je prvo: zavarava se kupce vezano uz duljinu trajanja roka za reklamaciju”, otkriva nam Maletić.

Važno je znati i da, barem u prvo vrijeme, imate pravo birate želite li pokvareni uređaj popravljati ili uzeti novi. “Drugo je – i to potrošači trebaju znati – ako kupe uređaj i u prvih šest mjeseci dođe do kvara, oni imaju pravo predati u tih prvih šest mjeseci uređaj na servis da bi se ustanovilo postojanje kvara, ali u prvih šest mjeseci mogu birati žele li popravak ili novi uređaj. Nakon protoka tih šest mjeseci, ide se na popravak, ali unutar tih šest mjeseci kupac bira hoće li popravak ili zamjenu. Ako je popravak nemoguć, onda ide zamjena. To vrijedi općenito za sve električne uređaje koje je kupila fizička osoba. Dakle, ne ako je kupljen preko firme ili obrta već ako ga je kupila fizička osoba.”

Otpremanje uređaja na servis također je zadaća trgovca, nastavlja Maletić: “Treba naglasiti još jedan detalj kojeg potrošači često nisu svjesni. Oni ne moraju uređaj slati na servis o svom trošku, nego je trgovac kod kojeg je uređaj kupljen dužan poslati uređaj na servis i vratiti ga nazad potrošaču. Hoće li za to vrijeme potrošač dobiti zamjenski uređaj nije regulirano zakonima i propisima već to ovisi o dobroj volji trgovca. Treba naglasiti i da mnogi trgovci kažu da uređaj može biti na servisu 45 dana, no to ne propisuje ni jedan zakon već smatramo da bi razumni rok za popravak trebao biti mnogo kraći. Tako da kad netko kaže potrošaču da je rok 45 dana, ovaj mora znati da to nije tako propisano već da se radi o subjektivnom tumačenju.”

Oko nekih rokova ipak valja biti oprezan, kaže Maletić: “Kad se neki uređaj, recimo mobitel ili tablet, kupi u poslovnici, trgovac nije dužan odobriti zamjenu u roku od 14 dana ako taj uređaj nema nedostatka. To je također korisno znati. Znači, za uređaje kupljene u poslovnici ne vrijedi onaj rok od 14 dana kao kod ugovora sklopljenih na daljinu, preko telefona ili interneta.”

Za kraj, Maletić savjetuje koji je najbolji način za upućivanje prigovora: “Jedini ispravni način je pisani način. Dakle, prigovor trgovcu se uvijek mora uputiti pisanim putem – e-mailom ili regularnom poštom – kako bi postojao pisani trag o reklamaciji, ali i zbog još jedne važne stvari. Naime, na pisani prigovor je trgovac dužan odgovoriti u roku od 15 dana, dok se u razgovoru osobno u poslovnici ili preko telefonom stvari mogu unedogled odugovlačiti. Znači, prigovor uvijek treba upućivati pisanim putem.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP