Prati nas

Vijesti

Obrnuta piramida

Kako smo došli do toga da cijeli život radimo kako bismo primali sitniš od mirovine?

Pred kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj je čitav mirovinski sustav pucao od zdravlja: bilo je nešto preko dva milijuna zaposlenih i tek nešto preko 500 tisuća umirovljenika.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Zašto su ljudi siromašni?
foto: mifner/Pixabay

Zbog starenja čitavog stanovništva će i bogatim zemljama sve teže biti financirati mirovine. U siromašnijim zemljama je tu problem i masovni odlazak mladih u inozemstvo. Mirovine su već malene, a tako će biti još manje, analizira Anđelko Šubić za Deutsche Welle.

Nekad je bilo sjajno

Pred kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj je čitav mirovinski sustav pucao od zdravlja: bilo je nešto preko dva milijuna zaposlenih i tek nešto preko 500 tisuća umirovljenika. Od nekadašnjih maltene 4:1 danas je odnos i po službenim statistika HZMO (siječanj 2020.) da na pet zaposlenih dolaze četiri umirovljenika (1,25:1). Već i po tome je Hrvatska negdje na dnu ljestvice među zemljama Europske unije, ali u drugim državama regije je još gore: mediji Crne Gore javljaju kako se tamo odnos zaposlenih i umirovljenika već približava na 1:1.


Nema uopće smisla raspravljati koji bi omjer bio optimalan: što je veći broj umirovljenika koji otpada na svakog zaposlenog znači da će i mirovine biti manje. A kad su i prosječni prihodi maleni, onda to znači i da će čitavi stariji naraštaji biti katapultirani u siromaštvo.

Starci koji prosjače na ulici su i bili razlog da su mnoge zemlje Europe još u 19. stoljeću počele uspostavljati nekakve mirovinske sustave. Elementarni sustavi skrbi za stare i nemoćne su postojali i ranije, osobito unutar zanatskih cehova pojedinih gradova. Zapravo još uvijek se i u Njemačkoj mogu naći zvanja koja imaju i svoju posebni, dodatni sustav skrbi za starost, ali takvih je sve manje.

Jugoslavija, 1972.

Mirovina nije štednja, mladi pomažu starima

Osnovno načelo najveće većine današnjih nacionalnih mirovinskih sustava počiva na “generacijskoj solidarnosti”. U velikoj krizi u dvadesetim godinama prošlog stoljeća je i u Njemačkoj novac za mirovinu, koji se “stavljao na stranu”, doslovce otišao u vjetar i zapravo je SAD pod Rooseveltom prvi svoj mirovinski sustav reformirao tako da se novac koji stiže od trenutno zaposlenih uglavnom odmah dijeli onima koji su mirovini. Logika je jasna: gospodarstvo raste, raste i broj stanovnika tako da će buduće generacije lako moći plaćati mirovine onih koji sad uplaćuju u mirovinski fond.

I Njemačka je u svojoj reformi mirovinskog sustava 1957. uvela takvo načelo – naravno, tu je i dalje bio potreban “drugi stup”: potpora države. Desetljećima je to odlično funkcioniralo – dok je u obiteljima doista i bilo mnogo djece. Ali osim što je demografija ugrozila tu logiku “generacijske solidarnosti”, ne tako imućne zemlje su pogođene i odlaskom radne snage.

Kako procjenjuje predsjednik Europske banke za obnovu i razvoj Suma Chakarbarti za postaju RTS, već oko šest milijuna građana Balkana živi u inozemstvu – gotovo trećina tamošnjeg stanovništva. U izrazito siromašnim zemljama kao što je Moldavija doznake njenih stanovnika iz inozemstva su jedan od najvećih izvora prihoda čitave države, ali to je slaba utjeha. Jer kad iz jedne Bosne i Hercegovine, prema podacima Eurostata, samo u 2018. godini ode oko 53.500 ljudi, iz malenog Kosova 34.500 ili iz Srbije 51.000, onda je to težak udarac i za tamošnje gospodarstvo.

Jugoslavija, 1972.

Koliki je to gubitak?

Kratkoročno – i kako na primjer tvrdi direktor bosanskohercegovačkog Zavoda za mirovinsko-invalidsko osiguranje Federacije Zijad Krnjić, je tamošnji mirovinski sustav “potpuno stabilan” i “nema nikakvog govora” o njegovoj ugroženosti, izjavio je za list Avaz. Dopušta mogućnost da odlazak mladih “može imati utjecaja na neki duži period”, ali od početka 2020. tamošnjim umirovljenicima stiže čak i povišica mirovina.

No već u dogledno vrijeme takav odlazak je barem dvostruki ekonomski gubitak. Prvi je trošak kojeg je svaka ta država dala za obrazovanje tih osoba: nečija sveučilišna diploma čitavo društvo lako može koštati i pedesetak tisuća eura – diploma liječnika još i više. A od te investicije sad korist ima neka druga država i to sve do te mjere da neke imućne zemlje čak namjerno obrazuju manje liječnika jer računaju s došljacima.

Drugi ekonomski gubitak je još gori: odlaze mladi, obrazovani i prije svega poduzetni ljudi jer nikad nije lako odlučiti se na odlazak iz domovine. Upravo to poduzetništvo je jedina šansa za te siromašnije zemlje da se u perspektivi ne pretvore u države loše plaćenih “konobara i čistačica” za turiste.

Mnogi ionako ne bi plaćali mirovinsko…

Utoliko je čak i pad stope nezaposlenosti koji bilježe gotovo sve zemlje regije tek umjereno dobra vijest. Ne tako malim dijelom je za taj pad zaslužan odlazak u inozemstvo, a to će onda neminovno imati posljedica i na mirovinski sustav, ali i na sustav zdravstvene skrbi. Jer oni koji bi mogli dobro zarađivati više nisu u domovini.

Ipak, čak i taj odlazak u inozemstvo je zapravo tek dio još većeg problema: osobito kad je riječ o zabrinjavajućoj nezaposlenosti mladih, ti podaci obično nisu posve točni. Prije svega mladima se daje posao djelomično ili u cijelosti “na crno” i s isplatom “na ruke”. U regiji nisu osobita iznimka ni tvrtke koje čak i ako radnicima isplaćuju plaće, “zaboravljaju” plaćati doprinose – makar su uvedene i drakonske kazne za takve slučajeve.

Izbjegavanje porezne obveze će se rado pokušati izvesti i u urednijim državama. A u državama gdje su građani duboko uvjereni kako “oni tamo gore” taj novac baš nikad neće potrošiti na dobrobit zajednice je “plaćanje na crno” i takva utaja neminovno i maltene nacionalni sport. Dakle nipošto ne znači da bi svi oni koji su otišli plaćali u zajedničku blagajnu.

Jugoslavija, 1972.

Kako skupiti novac za mirovine?

Kako da onda uopće mirovine postanu veće? I u Hrvatskoj je prosječna mirovina 2.500 kuna, a preko 160 tisuća umirovljenika je suočeno s nemogućom misijom: preživjeti s mirovinom manjom od 1.000 kuna?

U drugim državama regije je u pravilu još gore i teško je reći kako bi se to moglo popraviti. Takozvani “treći stup” – koji se zapravo svodi na ulaganje i računa na dividende, obzirom na postojeću nultu eskontnu stopu Europske središnje banke tek iznimno može jamčiti značajniju dobit. A tu mogu stvari poći i žestoko krivim putem: u SAD-u je takav način ulaganja uobičajena praksa i mirovinski fondovi su jedni od najznačajnijih investitora u zemlji. Ali i najveći mirovinski sustav te zemlje California Public Employees‘ Retirement System (CalPERS) je trenutno u dubokim novčanim nevoljama.

Na koncu se i prečesto sve svodi na to da država mora otvoriti svoju blagajnu kako bi pomogla i onima koji su čitav svoj radni vijek radili i zarađivali, ali koji u starosti jedva mogu živjeti od mirovine. Ali kao što se isto pokazalo, u njenu pomoć se ne treba previše pouzdati jer će tako neminovno zapasti u deficit. Pogotovo ako se ta država obavezala na financijsku disciplinu kakvu propisuje uvođenje zajedničke valute euro -onda se i umirovljenicima crno piše.

Imutak, ali ne i novac…

U Grčkoj (nije mnogo drugačije bilo ni u Španjolskoj ili Portugalu), mada i tamo političari znaju “trik” sitnim poklonima umirovljenicima navesti ih da glasuju za njih, je već u prvim mjerama štednje žrtvom postala i državna potpora za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Prosvjedi umirovljenika su bili brojni i žestoki jer nije bilo malo obitelji gdje su i nezaposlena djeca i unuci živjeli od te mirovine.

Kako onda u zemljama s nižim BDP-om osigurati pristojnu mirovinu već i sadašnjim, da ne spominjemo buduće naraštaje? Situacija je zapravo apsurdna: baš zbog sve manjeg nataliteta se u mnogim obiteljima pojavljuje “obrnuta piramida”: mnogo starije rodbine i malo djece – koja će jednog dana i naslijediti čitav taj imutak. No tek iznimno će to biti i likvidan imutak od kojeg će se moći plaćati računi i odlaziti u trgovinu. Kako onda ipak pristojno živjeti u starosti? To nije problem koji će se riješiti tek potezom nečijeg pera, zaključuje DW.

.

Vijesti

Plenković je izborima potvrdio smjer, građani su zadovoljni jer je neutraliziran Škoro

Paradoksalno, nakon objave polovičnih rezultata izlaznih anketa i objava potopa SDP-a, čak je i velik dio lijevih birača počeo navijati za HDZ.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

Hrvatski građani uglavnom su zadovoljni rezultatima izbora. Kažu da je najgore izbjegnuto te da će u Sabor ući moderne i liberalne politike koje iduće četiri godine mogu izrasti u krupne igrače. U regiji ništa novo, analiza Deutsche Welle.

Samo dan nakon parlamentarnih izbora HDZ, koji je osvojio 66 mandata, čini se da ima saborsku većinu. Kako je izviješteno iz Banskih dvora, obavljen je prvi krug pregovora s osam manjinskih zastupnika te po jednim zastupnikom HNS-a i Reformista. Tako bi se Andrej Plenković uskoro trebao zaputiti na Pantovčak po mandatarsku funkciju koju mu formalno treba potvrditi predsjednik Zoran Milanović.


U regionalnoj i europskoj perspektivi to znači nastavak aktualne hrvatske politike, kaže za Deutsche Welle nezavisni politički analitičar Davor Gjenero. “Iduće četiri godine Hrvatska će snažno podupirati Bosnu i Hercegovinu, gdje god to može, primjerice u uspostavi dijaloga s Europskom unijom. Dramatičnih iskoraka neće biti. Crna Gora i Makedonija u europskom smislu ostaju prioriteti, uz Albaniju i podršku Kosovu. A prema Srbiji će se nastaviti politika gromoglasnog ignoriranja, kako je to definirao jedan diplomat”, kaže analitičar.

Izbjegnuto oštro skretanje udesno

Paradoksalno, nakon objave polovičnih rezultata izlaznih anketa i objava potopa SDP-a, čak je i velik dio lijevih birača počeo navijati za HDZ. Pokazalo se da mnogi građani ne žele situaciju u kojoj bi Plenkoviću za sastavljanje parlamentarne većine bio nužan Domovinski pokret Miroslava Škore, zasnovan na nacionalističkim i suverenističkim idejama. Naime, Hrvatska se još nije u potpunosti oporavila od kratke vladavine Karamarko-Orešković koja je objavila rat civilnom društvu i za koju se još uvijek govori da je “pustila duh ustaštva iz boce”.

Analitičar Gjenero Škori, koji sada nema koalicijski potencijal, predviđa propast. “Barem pet mandata s njegove kulise Domovinskog pokreta nisu njegovi i ne vjerujem da će se Zekanović, Sačić ili Penava povezati u njegov klub. Taj pokret bio je oruđe lojalno Putinovom režimu. Gazprom je kroz njega pokušao promovirati svoje ekonomske interese u Hrvatskoj i destabilizirati proeuropsku vladu”, navodi Gjenero. On smatra da je Pokret pokušao natjerati HDZ da se okrene od Plenkovića. “Sada im dolazi na naplatu ruska investicija i nezadovoljstva angažiranih ljudi koji su se nadali kontroli energetskog sektora. Od Škorinog pokreta u kratkom roku neće ostati kamen na kamenu.”

S druge strane, Most se, navodi Gjenero, pretvorio iz sindikata načelnika općina dalmatinskog zaleđa u klerikalnu stranku koja ima svoju političku nišu, mrežu Željke Markić i njenih organizacija, svoje birače i prostor u civilnom društvu. Zato će, misli, ovaj nekad nekoherentan pokret opstati kao desna marginalna platforma.

Neočekivani Plenkovićev trijumf

“Plenkovićev uspjeh je logičan. Pokazalo se da je tijekom mandata uspio povući svoje stranačke kolege iz prostora desnice u desni centar, a na ovim se izborima dokazalo da mu je isto uspjelo s biračkim tijelom”, kaže Gjenero.

On podsjeća da su i oni koji su za vrijeme prošlog mandata podržavali snažnu centrističku politiku, preferencijskim glasovima lansirani visoko. “Biračko tijelo je podržalo refokusiranje HDZ-ove strategije. Osim toga, izbori se dobivaju u centru, a ne na lijevoj ili desnoj margini. Time što je ignorirao napade s desne margine i fokusirao se na centar, Plenković je već osigurao pobjedu.”

Ipak, mnoge je iznenadio dramatičan pad SDP-a koji je s koalicijom Restart osigurao samo 41 mandat. Birači su, kaže naš sugovornik, kaznili negativnu kampanju u završnoj fazi, ali i permanentne unutarstranačke raskole. “Dio birača je otišao u apstinenciju i rezignaciju, dok je drugi dio odabrao dvije nove platforme ‘Možemo!’ i Pametno.” Davor Bernardić je već podnio ostavku na mjesto šefa SDP-a.

Što može Možemo?

Razočarani SDP-ovci zadovoljni su pozicioniranjem lijevo-zelene platforme “Možemo!” kojoj pripada sedam saborskih fotelja. To su mahom aktivisti i zagovaratelji lijevih politika iz civilnog društva koji znaju voditi kampanje i moderno komunicirati s biračima. Osvajanje zagrebačke vlasti njihov je cilj koji su jasno ponovili i u izbornoj noći.

“Imaju sjajno umrežavanje s medijima. Do sada nisu bili u prilici kreirati javne politike. Dio njih svoju perspektivu vidi u Zagrebu, ali će se neki sasvim jednostavno akomodirati na parlament, pogotovo oni koji se sustavno bave zaštitom ljudskih prava”, analizira Gjenero, ali ipak upozorava: “Ne čini se da je njihov put u Gradu Zagrebu baš tako siguran. Bez uporišta u gradskom prstenu, teško je osvojiti grad.”

Milanovićev manevar

Uz sve valja ponoviti da je na izbore izašlo samo 47 posto birača, što je ispod psihološke granice od 50 posto. Iako su mnogi građani odlučili ostati kod kuće, kako se ne bi izložili koronavirusu, njihovu je odluku svojim ponašanjem osnažio i predsjednik Zoran Milanović.

Iz mnogima nerazumljivih razloga on je prije početka kampanje objavio da možda neće glasati, jer to nije njegova obveza, već pravo. Tako javnost po prvi puta nije u jutarnjim vijestima mogla vidjeti predsjednika Republike kako na biralištu motivira građane na participiranje u najvažnijem demokratskom procesu.

Stoga ne treba isključiti scenarij po kojem će oporba, pa čak i predsjednik države, iduće četiri godine spočitavati budućoj Plenkovićevoj garnituri da nema legitimitet natpolovične volje birača.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP