Prati nas

Stil i ljepota

hrabar korak

‘Kosa mi je tijekom pandemije posijedila, no možda je ostavim takvom’

Trenutak u kojem žena odluči da će prestati bojati kosu i pustiti sijede, važan je i velik. A mnoge su se na tu hrabrost odlučile tijekom ove pandemije. Zapravo, mnoge su se žene na to odlučile baš zbog pandemije.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Zašto kosa sijedi?
foto: BigStock

Jeste li i vi, čim su mjere malo popustile, odmah pohitali frizeru da vam sredi izrast? Ako to još niste učinili, prvo pročitajte ovaj tekst, a tek onda odlučite želite li i dalje rezervirati svoj termin u frizerskom salonu.

“Jutros sam ustala iz kreveta nakon neprospavane noći i bosim nogama napipala svoj put do kupaonice”, piše za The Time Sally Susman.


“Oprala sam zube, izmjerila temperaturu i počešljala se. S vrha tjemena provirilo je nekoliko sijedih vlasi. Još jedan estuarij srebra postao je vidljiv. Potiho sam proslavila njihov dolazak. U osmom tjednu karantene koju je naložila vlada, razmišljam o tome da napravim veliku promjenu u životu. Što ako se prestanem farbati? Što ako odustanem od nijanse koju je moj frizer s godinama doveo do savršenstva kako bih imala ovu specifičnu medeno plavu kosu s tek nekoliko prirodnih pramenova?

I dok ljudi tijekom ove pandemije donose odluke koje znače život ili smrt, ovo pitanje čini se podosta trivijalnim. No za mene, ono je važno. To je prava prekretnica.

Kao i mnoge druge žene, borim se s kosom većinu života. Peglala sam je i na kojekakve načina pokušavala izravnati u svojim tinejdžerskim godinama, a i onda kad sam dobila prvi posao na Capitol Hillu. Kad sam se prebacila u korporativne vode, počela sam je bojiti. Kad mi je lice počelo gubiti sjaj i pojavili se prvi podočnjaci, svijetlo smeđi bob postala je moja frizura po kojoj sam postala poznata.

Ne znam tko je napisao pravila ženske kose, no ja sam ih sve slijedila. Za žene u velikim korporacijama – a ja sam radila u njih tri: American Express, Estee Lauder i Pfizer – postoje pravila koja se rijetko krše: svaka žena mora imati ravnu svilenkastu kosu i nitko nema nijednu sijedu.

Ovo je prvi puta u životu da mi je palo na pamet da prestanem s farbanjem. Ne radi se samo o vremenu i novcu koje potrošim u frizerskom salonu, već o prihvaćanju svoje dobi i iskustvu koje mi je donijela. Želim svoju prirodnu kosu ponosno nositi, a ne sakriti.

‘Ne! Ne još’, kaže moja mama svaki put kad joj najavim takvu mogućnost. No zašto se ja – iako mi je već blizu 60 godina – još uvijek brinem o tome što će mi reći mama? Moja majka, a 80 joj je godina, ima kosu crnu kao ugljen. No sada, kad se družimo putem video poziva, na glavi ima kapu.

Danas je moj stav prema sijedim izdajicama na glavi ponešto drugačiji. Ne brinem o modi i o društvenim normama. Možda je sijeda kosa simbol – oznaka za moj život prije i poslije. Moj novi izgled treba me podsjetiti na bol i tugu pandemije. Stalno sjećanje na moju 91-godišnju svekrvu da preživi u staračkom domu dok vani bjesni pandemija, ili na moju mladu kćer koja je bila prisiljena vratiti se kući kad su zatvorenu fakulteti, ili na mojeg rođaka koji se bori kako preživjeti sada kad mu je zatvoren restoran kojeg je čitav život gradio.

Srebrne niti na mojoj glavi neka me zauvijek podsjećaju na te gubitke. Moja nova divlja kosa zauvijek će biti sjećanje na pandemiju. To bi mogao biti znak da sam i ja nakon svega ovoga, promijenjena. Da idem naprijed i da više nisam žena koja se bavi trivijalnostima. Moja srebrna kosa značit će snagu. Mnoge žene kojima se divim već su se odvažile na taj korak.

Jasno je da sam ja među onim sretnijima. Na sigurnom sam i imam posao. Svake večeri sjednem i večeram sa svojom kćeri, podignem čašu i nazdravim: ‘Za još jedan dan koje smo provele zdrave zajedno!’ No preda mnom je još dug put. Ne znam kako ću se osjećati kad jednom izađem na ulicu i u izlogu nekog salona ugledam sebe sa sijedom kosom. Hoću li vidjeti tu promjenu ili ću brže-bolje potrčati frizeru? Hoću li imati sjajne bijele uvojke ili beživotnu sivu kosu? Hoće li moja taština na kraju pobijediti?

Trenutno mi je na glavi još samo jedna tvrdoglava tamna fleka i uporno se opire nadirućoj plimi. Pa ipak, sive vlasi sve su gušće i ponekad mi djeluju kao perje. Tko zna, možda su to krila.”

.

Stil i ljepota

Renesansa brijačnica – svi žele prekrasnu bradu

Ali odakle dolazi taj fenomen da je odjednom toliko brijačnica? Svakako je važna i moda da su upečatljive frizure i podrezane brade, dakle izuzetno muškarački izgled opet veoma u trendu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Sad bez naglih pokreta: Willi Klöckner ima britvu na svom grlu. Ali to je već rutina. Prošlo je tek dva tjedna kad je također sjedio u stolici svog brijača, a sad je opet došlo vrijeme. On već redovito u tom ritmu posjećuje svog brijača, frizerski salon za muškarce Der Barber u Siegburgu, mjestašcu sa četrdesetak tisuća stanovnika nedaleko od Kölna, piše Deutsche Welle.

“Želim imati svoju bradu uvijek na određenoj razini. Nakon nekog vremena jednostavno izgleda neuredno”, objašnjava Klöckner dok brijač Dominic Geurts uređuje njegov “ukras na licu”. To ima i svoju cijenu: svaki posjet ga košta oko 50 eura, dakle 100 eura mjesečno. Uređenje kose i brade traje dobar sat vremena, ali kaže da onda ima dva tjedna mira. “Između toga ne činim ništa”, kaže mušterija.


“Niču kao gljive poslije kiše”

Der Barber je samo jedan od mnoštva brijačnica u Njemačkoj. Koliko ih točno ima je teško reći: ukupno je oko 85.000 frizerskih salona, ali se u statistici ne navodi jesu li samo za žene – ili samo za muškarce. Micha Birkhöfer trguje potrepštinama za brijačnice, ali je i organizator natjecanja “German” i “European Barber Awards”. On procjenjuje kako je tu oko 1200 brijačnica. To se ne čini mnogo, ali prije samo pet godina ih je bilo jedva oko 250.

Nove brijačnice “niču kao gljive poslije kiše”, kaže nam i Tarik Ari, vlasnik brijačnice Der Barber. “Poneki brzo zatvaraju, ali dobri ostaju”. On i njegov salon izgleda da pripada među dobre: postoji već četiri godine, ali u tom zanatu je već 13 godina. Prvo je izučio zanat frizera, položio majstorski ispit, četiri godine je radio u jednom salonu i konačno je otvorio vlastitu brijačnicu.

Ali odakle dolazi taj fenomen da je odjednom toliko brijačnica? “Mislim da svatko tko može držati škare u rukama sad misli da može otvoriti svoju brijačnicu”, kaže Ari. Michael Weckel iz pravne službe Udruge njemačkih frizera nam objašnjava kako je tu više razloga. Svakako je važna i moda da su upečatljive frizure i podrezane brade, dakle izuzetno muškarački izgled opet veoma u trendu.

foto: Agustin Fernandez/Unsplash

“Puno lipih stvari, al’ ih ne smim kazat”

No dodaje i još jedan razlog: “Tu se vidi i fenomen migracije”, konstatira djelatnik frizerske udruge. Jer tu se jednostavno nastavlja tradicionalna dioba po spolu kakva je vladala u njihovim zemljama porijekla. “To je i tako jer su migranti sad donijeli svoj udio na tržištu, ali naravno i njihovu kulturu komunikacije u takvim brijačnicama. To su mjesta susreta gdje se ljudi sastaju, zajedno čekaju na red i razmjenjuju informacije.”

Brijačnice tradicionalno nikad nisu tek mjesta gdje se brije brada i šiša kosa, nego su to mjesta komunikacije – bez digitalnog svijeta, nego tradicionalno u analognom prostoru.

No dok brijači u posljednje doba često dolaze iz određenog kulturnog područja, to nipošto ne vrijedi za njihove mušterije. “Brijačnice uglavnom imaju turske ili arapske korijene, ali nisu ograničeni samo na mušterije koji bi bili njihovi zemljaci”, kaže Weckel. To vidimo i u Arijevoj brijačnici: on sam potječe iz Turske ali tvrdi kako su većina njegovih mušterija Nijemci.

A oni su gotovo u pravilu redovite mušterije, tako nam kaže kako svake srijede točno u 10 sati dolaze dva odvjetnika na brijanje. “Dolaze kako bi se jednostavno ugodno osjećali kod nas”, kaže Ari. Dok su na brijačkim stolicama razgovaraju o svemu čime se trenutno bave, sve do tečajeva dionica. Svoj kontakt s mušterijama ovaj 29-godišnji brico ne prekida kad zatvori svoj salon, često se sastaje s mušterijama i uvečer. Povrh toga je osnovao i WhatsApp grupu kako bi se i nakon posla s mušterijama igrao na Playstationu. To doista nije tipično za muške frizere u Njemačkoj.
Jeftino – pa onda i bez majstora

Novac je također jedan od razloga za tako velik broj novih brijačnica. Mnogi pokušavaju privući mušterije veoma niskim cijenama usluga, a to je jedino moguće da se i zaposlenike u brijačnicama plaća veoma malo. Teoretski, osoba koja vodi frizerski salon u Njemačkoj mora imati položen majstorski ispit. No takva osoba, shodno kolektivnom ugovoru, zarađuje razmjerno mnogo tako da vlasnici frizerskih salona često pokušavaju nastaviti posao i bez majstora u salonu. To nije dozvoljeno, ali je teško to kontrolirati.

Tarik Ari zna sve te trikove: “Svi muški frizeri koji su prije šišali kosu za desetak eura, dakle turski frizeri su se sad odjednom proglasili ‘brijačima’. Tamo ima ljudi koji nemaju nikakvo obrazovanje. Ima ljudi koji uz sebe nemaju niti majstora.” Kod njega nije jeftino: 28 eura šišanje, 24 eura brijanje, ali on još ima dva radnika koji su također frizerski majstori – točnije, jednog majstora i jednu majstoricu. Jer i žene smiju biti brijači, ali nikad ne smiju i same sjesti u stolicu brijača kao mušterije – to nije dopušteno.

Ali dok još razgovaramo o tome i Willi Klöcker je još na brijačkoj stolici, u salon ulazi jedna gospođica. Ima li ipak iznimaka? Ne. “Mom dečku i meni je godišnjica i želim mu pokloniti bon za tretman kod brijača”, objašnjava Debbie. A njezin dečko je – kako može biti drugačije – također redovit mušterija. Tako polako postaje jasno, zašto ima sve više brijača, piše Deutsche Welle.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP