Gospođa Jelena u posljednje vrijeme sa svojim suprugom ne razgovara baš mnogo. Možda je i bolje tako jer se uvijek posvađaju i to radi različitog pogleda na epidemiju.
“Izluđuje me. On tu čitavu stvar pokušava prikazati kao veliku zavjeru, kao pokušaj da farmaceutske kompanije zarade, na zavjeru svjetskih sila i još sto čuda”, kaže Jelena.
“Uzalud mu pokušavam objasniti da je posve nemoguće da se čitav svijet tako urotio i da baš sve vlade svih država i svi znanstvenici i svi novinari i svi ostali zapravo znaju da virusa nema, ali to skrivaju. Izbjegavam svaki razgovor s njim jer uvijek završi dernjavom.”
tekst se nastavlja ispod oglasa
Različito gledanje na korona-krizu dovelo je i do brojnih napetosti u obiteljima: Neki se protive maskama, dok ih drugi zagovaraju. Neki uopće ne vjeruju u postojanje virusa, dok ga se drugi jako boje. Iako su nesuglasice u obiteljima postojale i prije, čini se da ova epidemija naročito polarizira ljude. Zašto je to tako, pitali smo Ines Ostović, mag.psih. i članicu Zagrebačkog psihološkog društva.
“Kriza nam je ove godine donijela mnogo nejasnoća, neizvjesnosti i narušenu potrebu za sigurnošću (kako zdravstvenom, tako i ekonomskom). Nakon devet mjeseci tijekom kojih smo doživjeli puno zbunjenosti, straha, ljutnje i bespomoćnosti, mnogi su iscrpljeni i nezadovoljni na kraju godine. Razumljivo je stoga tragati za nečim jasnim i čvrstim za što se možemo uhvatiti i što će nam olakšati svakodnevno funkcioniranje. U tom pogledu stavovi ‘ne smijem nigdje izlaziti van zbog virusa’ i ‘smijem izlaziti svugdje jer virus ne postoji’ imaju u podlozi sličnu logiku, nude jasnoću i veći osjećaj kontrole. Nadalje, iz potrebe da smanjimo složenost svijeta oko sebe, lako ljude etiketiramo da su u jednom od ta dva tabora. Međutim, mnogo ih je koji traže načine kako da balansiraju između toga da zaštite sebe i druge i da zadrže posao, povežu se s drugima”, kaže Ostović.
Posramljivanje i strah
“Bili smo dosta izloženi i komunikacijskim strategijama poput posramljivanja i utjerivanja straha kojima je cilj bio utjecati na naše ponašanje. Vidjeli smo i puno stigmatiziranja zadnjih mjeseci, od osoba koje su u samoizolaciji, do onih koji su se zarazili, onih koji su jako u strahu i onih koji su nezadovoljni mjerama. Navedeno ne potiče solidarnost i suradnju. Dijeli, a ne povezuje”, kaže Ostović.
Ovaj društveni kontekst, dodaje, prelijeva se i na obiteljski. Pri tome i članovi istog kućanstva ove godine puno vremena provode zajedno u istim prostorima. Smanjena je količina vanjskih sadržaja kojima se mogu baviti. U tim uvjetima lako nastaju nesuglasice i nerazumijevanja, objašnjava psihologinja Ostović.
Rješavanje sukoba u obitelji
No dok god se sve svodi na različito mišljenje, ne moramo imati problem. No što kad nečije odbijanje da slijedi epidemiološke upute dovodi u opasnost zdravlje drugih osoba? Ostović kaže kako je jedno od pitanja koje je ovdje važno postaviti, kako se u obitelji i inače rješavaju sukobi.
“Guramo li sukobe i nesuglasice i inače pod tepih, raspravljamo li argumentirano ili se svađa svede na to tko je u pravu pa svatko ljutito ode na svoju stranu. Odnosi koji su postojali u obitelji i prije epidemije oblikuju pozadinu koja utječe i na sukobe koji se odvijaju sada. Prethodna zamjeranja, neostvarena očekivanja, nerazriješene situacije lako mogu otići u raspravu o slijeđenju epidemioloških uputa, a da pritom nismo nužno svjesni njihovog utjecaja. Zbog toga je važno razložiti i vidjeti o čemu u biti pričamo. Radi li se zaista o mjerama ili smo se uhvatili za neku ‘staru’ ponavljajuću priču oko toga tko je u pravu ili tko je moćniji?”, kaže Ostović.
“Generalno gledano, komunikacija je slojevita i kad o nečemu pričamo, ne razgovaramo samo o temi, nego i o tome kakav odnos želimo imati s drugom stranom, što od nje očekujemo (želimo) i kako želimo da nas vidi. Tako razgovor o pridržavanju epidemioloških mjera vjerojatno neće biti samo razgovor o tome slažemo li se s mjerama ili ne. U pojednostavljenom obliku možemo se sukobiti oko ciljeva: jedna pozicija će smatrati da druga ugrožava njezino zdravlje i sigurnost, a druga pozicija će smatrati da prva ograničava njezine slobode i da je želi kontrolirati. Obje strane u ovom slučaju vjerojatno ne smatraju da ih ona druga vidi vrijednima i da ih poštuje nego da nameće svoju moć. Time smo ušli i u sukob na odnosnoj razini”, smatra Ostović.
Emocije nasuprot razuma
Ovakvi sukobi, kaže, sa sobom donose snažne emocije, ljutnju i tjeskobu što nije dobra baza za promišljeno biranje načina na koji ćemo drugome predočiti što se s nama dešava i što nam je važno.
“U tim uvjetima smo manje otvoreni razumjeti stajalište i osjećaje druge strane. Ovdje je važno naglasiti da riječ razumjeti ne znači isto kao i odustati od zastupanja onoga što nam je važno. Mogu te razumjeti i uvažiti tvoje mišljenje i reći da je moje mišljenje drugačije. Kontekst u kojem smo se našli u ovoj epidemiji ne podržava suradničko rješavanje sukoba. Istraživanja su pokazala kako kada je većina razgovora unutar obitelji usmjerena na trenutne poteškoće i neugodne logistike, a manje na emocionalnu povezanost, naši resursi empatije i strpljivosti su smanjeni. Znači, u odnosu na prije, sada će nam biti još teže naći način kako da se međusobno čujemo i zajednički nađemo rješenje.”
Pitanje je stoga, kaže psihologinja, kako postaviti uvjete da se bolje razumijemo i jasnije izrazimo što nam je važno? Tako će se povećati šansa da otkrijemo što je pozadini ponašanja ili stava druge strane i nađemo neko rješenje koje će nam omogućiti da poštujemo i sebe i njegujemo odnos.
Prebroditi krizu zajednički
“Svatko je odgovoran za način na koji zastupa sebe i na posljedice koje proizlaze iz načina na koje komunicira i na koje se ponaša. Ako nekoga idem posramiti i reći mu da je loša osoba jer ne slijedi mjere, vjerojatno će mi ta osoba to zamjeriti. Ako ne slijedim mjere i druga strana mi daje do znanja da je to prestravljuje, vjerojatno će se ta osoba odlučiti maknuti od mene. Možda je postojalo mjesto na kojem smo se mogli dogovoriti kako da uvažimo i strah od zaraze i ljutnju zbog ograničenja slobode. Mjesto na kojem smo mogli postojati, takvi kakvi jesmo, sa svojim zabrinutostima i sa svojom ranjivošću. Ova godina je zaista bila izazovna (da ne kažem teška) i to je nešto što je moguća polazišna točka kao i pitanje ‘Kako možemo prebroditi ovu krizu koja nas je zadesila, zajednički, ti i ja?'”, kaže Ostović.
No treba li se uopće upuštati u rasprave i dokazivati da virus stvarno postoji i da je opasan? Može li se uopće promijeniti mišljenje ljudi koji su tako čvrsto uvjereni u svoje stavove? Ostović smatra da je pravo pitanje koji je naš cilj, što nam je u odnosu s tom osobom važno, iz kojeg mjesta bismo ulazili u tu raspravu.
“Je li zaista bitno da osoba u potpunosti promijeni svoje mišljenje o virusu ili neka ga zadrži, ali da dam do znanja da se ja ne osjećam sigurno u njihovoj prisutnosti? Mogu probati utjecati na ponašanje koje ima veze sa mnom, a ne moram se nužno usmjeriti i na promjenu generalnog stava o virusu (što može biti puno teže)”, kaže Ostović.
Argumentirana rasprava
“Postoje načini na koje se može utjecati na stavove drugih ljudi, no uspjeh ovisi o mnogo čimbenika: čvrstoći stava druge strane, čvrstoći našeg stava, načinu na koji komuniciramo, argumentima koje biramo, razlozima na kojima počiva stav druge strane itd. Ako smo ipak odlučili da ćemo se upustiti u tu raspravu, važno je da biramo argumente koji nisu samo logični, nego ih i druga strana smatra važnima i validnima. Ako se pozivamo na stručne izvore, da ih i druga strana smatra vjerodostojnima. Da bismo mogli bolje izabrati način na koji ćemo utjecati, prvo trebamo dobro razumjeti drugu stranu, razloge zbog kojih misli na određeni način i dati joj prostora da izrazi svoj stav (što nam može biti izrazito teško). Važno je pritom da to bude autentično i iz mjesta iskrene otvorenosti prema razumijevanju načina na koji druga strana doživljava trenutne okolnosti”, objašnjava psihologinja Ostović.
Kad se po završetku epidemije stvari vrate u normalu, psihologinja Ostović predviđa da će biti i nekih trajnijih posljednica po međusovne odnose ili mentalno zdravlje.
“Kako je u upravljanju ovom pandemijom veći naglasak stavljen na bavljenje fizičkim zdravljem, dok je mentalno ipak bilo stavljeno u pozadinu, možemo očekivati da će biti posljedica i kad epidemija završi. Kakve posljedice će biti, teško je točno reći. Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će doći do porasta depresije, anksioznosti i ovisnosti. Zato je važno tražiti načine kako da brinemo o sebi, o svojem mentalnom zdravlju i njegujemo odnose koji su nam važni”, zaključuje Ostović.
Ako imate potrebu s nekim porazgovarati, stručna pomoć može se potražiti na portalima psihelp.hr, psiholoskapomoc.hr i mentalnozdravlje.hr te u savjetovalištima FamilyLab-a i Centra za djecu, mlade i obitelj Modus.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”
tekst se nastavlja ispod oglasa
