Nijemci uplaćuju obavezno osiguranje za njegu u starosti. Hrvatska o tome ni ne razmišlja

Kad pritisnu godine i bolesti, a njega o samome sebi postane problem, starija osoba u Hrvatskoj nema baš mnogo opcija. Ako ne uskoče djeca i rodbina, ako mirovina nije dovoljna da pokrije troškove života u domu umirovljenika, na raspolaganju je pomoć od države u iznosu od najviše 600 kuna mjesečno i to je, zapravo, to. Naime, više od 600.000 hrvatskih umirovljenika živi ispod linije siromaštva.

Uz male penzije, to ni izbliza nije dovoljno za nekoga kome je svakodnevno potrebna pomoć u organiziranju prehrane, pripremi i uzimanju obroka, nabavi namirnica, čišćenju i pospremanju stana, oblačenju i svlačenju, održavanju osobne higijene i obavljanju drugih osnovnih životnih potreba.

Kako stanovništvo Hrvatske rapidno stari, posve je jasno da će uskoro biti sve više ljudi koji će se naći u nezavidnom položaju da pomoć trebaju, ali si je zbog nedovoljnih financijskih sredstava ne mogu priuštiti. I dok su mnoge europske države odavno krenule u organizaciju sustavne pomoći i njege za starije, u Hrvatskoj se o tome zasad još niti ne govori. Kao što je najčešće slučaj, problem je novac kojeg u Hrvatskoj – nema.

“Nijemci imaju više novaca, pa otuda i bolju skrb”

A kako je u Njemačkoj s kojom se često volimo uspoređivati i u koji odlaze mnogi naši građani kako bi radili baš kao njegovatelji? To nam je vrlo jezgrovito opisao Željko Porobija, filozof i teolog koji se slijedom životnih okolnosti našao u Njemačkoj gdje radi kao njegovatelj starijih osoba.

“Nijemci imaju više novaca, pa otuda i bolju skrb. Domovi su im vrlo dobro uređeni, a ovo što ja radim (njega starijih osoba, op.a.) plaćaju djelom korisnici iz svog džepa, a dijelom se plaća iz osiguranja. Postoje slične takve službe i u Hrvatskoj, koje se brinu za stare i bolesne po kućama, ali one su financirane prije svega sredstvima EU projekata – dakle, privremeno. Da ne spominjem sada one doslovne hororce iz hrvatskih domova u kojima sustavni nemar dovede i do požara s tragičnim posljedicama”, kaže.

“U Hrvatskoj treba bolje razviti i sustav obrazovanja njegovatelja. U Njemačkoj je to na učilišnoj razini, što je nama i dalje misaona imenica. I jednom za svagda ukinuti praksu da domove vode ljudi koji nemaju nikakvu zdravstvenu struku, nego su samo članovi stranke na vlasti”, kaže Porobija.

Osim novca kojeg je u rukama njemačkih umirovljenika više, ovome valja pridodati i dobru organizaciju te razmišljanje o problemu prije nego se stvar izmakne kontroli. Naime, Njemačka je problem njege starijih osoba riješila uvođenjem još jednog obaveznog osiguranja – osiguranja za njegu – i to još davne 1994. godine.

Svi Nijemci plaćaju obavezno osiguranje za njegu u starosti

Kako to izgleda u praksi, opisao nam je dr.sc. Nino Žganec s Katedre za teoriju i metode socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu.

“Osiguranje za njegu se temelji na potrebi starijih judi za pojačanom njegom, iako on sam po sebo nije isključivo vezan za starije osobe, već se usluga njege može potraživati i ranije. Dobar dio europskih zemalja je to uveo kao novi stup osiguranja, no mi u Hrvatskoj ne poznajemo takav stup osiguranja za njegu. Mi imamo mirovinsko i zdravstveno osiguranje temeljem kojeg se onda pružaju usluge zdravstvene skrbi, odnosno organizacije mirovinskih primanja. Pitanje njege, odnosno primanja zdravsvenih usluga u onom smislu dugotrajne njege, mi nemamo obzirom na to da zdravstveni sustav ne pruža dugotrajnu njegu, nego pruža uslugu u smislu liječenja akutnih bolesti, odnosno zdravstveni sustav je prvenstveno namijenjen izliječenju bolesti, a ne pružanju dugotrajne njege”, kaže Žganec.

To se u Hrvatskoj kompenzira kroz sustav domova za starije i nemoćne koji je vrlo limitiran i ne pokriva niti tri posto starijih od 65 godina tako da on ne može zadovoljiti sve potrebe.

“S druge strane, Hrvatska nema niti razvijen sustav pomoći i njege u kući. U situaciji drastično povećanog udjela starijih ljudi – Hrvatska je među deset populacijski najstarijih zemalja Europske unije – mi ćemo vjerojatno u narednom periodu biti suočeni s povećanim potrebama dugotrajne njege. Osobno mislim da je Hrvatska već odavno trebala početi razmišljati na koji način doskočiti tome. Ili uvođenjem jednog novog stupa osiguranja koji bi bio paralelan s mirovinskim sustavom, kao što je slučaj u određenom broju europskih zemalja. Ili razviti neki sistem koji će se temeljiti na financiranju iz poreza. Ili neki treći sistem. U svakom slučaju to je nešto što Hrvatskoj predstoji”, kaže Žganec.

U razvijenim zemljama je prisutan trend omogućavanja ljudima da što je dulje moguće ostanu u svojim domovima. Velika većina zemalja koje imaju sustav osiguranja za njegu, tako omogućava primanje usluge ili u kući ili u specijalnim institucijama. Možda i najrazvijeniji sustav njege ima Njemačka.

Hrvatska je i po ovom pitanju – zaostala

“Oni zaista imaju cijeli lanac institucija koje su baš usmjerene pružanju njege, međutim isto tako, državljanin Njemačke može ostvariti pravo u novcu i onda na tržištu potražiti ponudu njege koja će mu biti pružena u njegovom domu. Uvijek je poželjnije i za korisnika prihvatljivije i bolje, ako je moguće ostvariti kvalitetnu skrb i pomoć u kući, da to i bude tako. Naravno, uz uvjet da ta osoba ima dovoljno sredstava da pokrije taj trošak”, kaže Žganec i dodaje da u Hrvatskoj takve mogućnosti nema.

“Postoje određeni limitirani programi, odnosno usluge koje se financiraju na temelju zdravstvenog osiguranja, međutim to je zaista vrlo mali broj sati njege koje bolesnici mogu ostvariti. Kod nas je problem i pružatelja njege jer nemamo dovoljan broj pružatelja takvih usluga. Što se korisnika tiče, obično se radi ili o onkološkim bolesicima ili o osobama koje u vrlo teškim situacijama ostvaruju pravo na određeni, vrlo limitirani, broj sati njege.”

“Ali čak i tada, pogotovo u ruralnim sredinama, pa i u manjim urbanim sredinama, vrlo je teško doći do pružatelja usluge što je na neki način uvjetovano i time da nemamo dovoljno platežno sposobnih tražitelja takve usluge. Sustav osiguranja za njegu bi zatvorio taj krug: s jedne strane bi stvorio mogućnost ljudima da plate tu uslugu, a s druge strane bi se otvorilo tržište pružatelja usluge koji bi onda mogli računati na sigurnu naplatu svojih usluga. Ovako taj krug nemamo zatvoren i ti se problemi rješavaju na vrlo skroman način”, kaže Žganec.

Ovo osiguranje za njegu – koje predstavlja peti stup osiguranja – u Njemačkoj je obavezno, kao što je kod nas mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Dakle, to se automatski izuzima iz plaća i spada u obavezni sustav osiguranja.

“Taj sustav u Njemačkoj je dosta kompliciran. Nijemci to imaju razrađeno preko četiri razine njege – nulti, prvi, drugi i treći i ovisno o razinama potrebnosti i ovisnosti o drugima, mogu se koristiti sredstva temeljem osiguranja za njegu. Njemačka je zaista jako dobro razvila sustav njege čak do razine visokog obrazovanja. Oni čak imaju studij njege. Od srednjoškolskog pa do visokog obrazovanja, njegovateljstvo je vrlo razvijeno. Tu su i posebne institucije koje su namijenjene baš za njegu, i to sve neovisno o domovima za starije. Izgrađena je ta čitava jedna vertikala, plus njegovatelji”, kaže Žganec.

Za njegovatelja u Njemačkoj obavezna je kvalifikacija

Njegovatelji u radnom odnosu moraju imati kvalifikaciju u Njemačkoj. Zato često iz naših krajeva u Njemačku kao njegovatelji odlaze raditi – medicinske sestre i tehničari.

“Dobar dio naših ljudi koji odlaze u Njemačku bez obrazovanja za njegu uglavnom rade u neformalnom sektoru. To su razni individualni aranžmani koji se ne smatraju službenom njegom. U Hrvatskoj nemamo sustav obrazovanja za njegovatelje. To su uglavnom privremeni i kratkotrajni tečajevi čiji se polaznici, temeljem te stečene kvalifikacije, zapošljavaju uglavnom u domovima za starije. Ali mi takvo što nemamo ni na razini srednjoškolskog, ni na razini visokog obrazovanja što nije čudno, jer mi zapravo nemamo uopće razvijen taj sustav njege”, kaže Žganec.

Kad je o njezi starijih riječ, radi se uglavnom o ženskoj profesiji pa žene čine oko 95 posto svih njegovatelja. U Europskoj uniji na poslovima njege radi oko jedan i pol posto ukupne radne snage što je relativno značajan broj.

“Kad sam se počeo baviti ovom temom, negdje sredinom devedesetih godina, Njemačka je uvela taj stup osiguranja za njegu. No Njemačka je 20 godina prije toga pripremala svoj sustav da ga uvede. To je jedan dugoročni proces koji se reflektira i na dugoročne državne financije, tržište rada i slično. Naravno, čim vi uvodite neki sustav osiguranja, to mijenja cijelu priču oko plaća i puno toga. U tom smislu u Hrvatskoj bi o tome trebalo barem početi govoriti u čemu pomažu i ovakvi članci.”

Žgaec navodi da Hrvatska treba razmotriti već razvijene europske modele. “Negdje se njega financira iz obaveznih doprinosa, negdje iz poreznih sredstava, negdje je odluka o tome na koji će se način financirati prepuštena lokalnim sredinama, a negdje iz osiguranja, kao što je slučaj s Njemačkom”, kaže Žganec i dodaje da postoje okvirne europske direktive koje idu ka ujednačavanju tih modela i praksi, ali to je još u povojima. Tu goruću potrebu argumentira činjenicom da zemlja ima 17,5 ili 18 posto starijih od 65 godina, a novi popis stanovništva će vjerojatno pokazati da je taj udio i viši.

Uvijek ima prigovora

Kad je ovakav sustav uveden u Njemačkoj, kaže, bilo je onih koji nisu bili zadovoljni jer je to uvijek jedan namet na dohodak zbog čega automatski poskupljuje cijena rada, a danas u globaliziranom svijetu svaki namet na cijenu rada opterećuje cijenu proizvoda i utječe na konkurentnost.

“Tu ima puno aspekata koji zadiru na razini cijene ekonomije i u konkurentnost države. Ali to je uvijek pitanje socijalnosti države i društva: koliko zaista želimo biti socijalna država i osigurati našim ljudima, osobito, starijima, dostojanstven život, a koliko se želimo razvijati samo u onom ekonomskom, odnosno neoliberalnom smjeru i smjeru gospodarskog rasta bez obzira na to kako će to utjecati na najranjiviji sloj društva. Sigurno to ima reflesije na tržište rada i ekonomiju, ali mislim da socijalni prncipi tu trebaju prevladati i da Hrvatska kao socijalna država ima obavezu s time se vrlo aktivno suočiti”, zaključuje Nino Žganec.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.