Veteran novinarstva Ante Gavranović o siromaštvu umirovljenika: ‘Doista sramotno!’

“U službenoj sam mirovini od 31. kolovoza 1991. Otišao sam u prijevremenu mirovinu Iz nekih osobnih razloga, a upravo u to vrijeme obavljao sam i dužnost predsjednika Hrvatskog novinarskog društva, što je iziskivalo dosta vremena i tražilo povećan osobni angažman. Ipak, nastojao sam svo vrijeme održavati novinarski status”, govori mi Ante Gavranović na početku razgovora.

U razdoblju od 2005. do 2015. ovaj je prekaljeni novinar izdao pet knjiga – u njima se, očekivano, najviše bavio medijima i medijskom politikom. Predavao je na novinarskoj školi Nacionala, a povremeno i na Fakultetu političkih znanosti – smjer novinarstvo. Na Sveučilištu Libertas ustanovio je kolegij “Mediji i turizam” te je bio i predavač. U dva je navrata obavljao dužnost predsjednika Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe.

Novinarstvo kao cjeloživotna vokacija

“Novinarstvo je i danas moja glavna zanimacija – urednik sam časopisa Perspektive, izvršni urednik časopisa ‘Svijet po mjeri’. Imam redovite kolumne u portalima ‘Hia’, ‘Epoha’ i ‘Turizmoteka’ te sam član uredništva i kolumnist časopisa ‘Suvremena trgovina’. Isto tako, redoviti sam uvodničar u ‘Hrvatskom umirovljeničkom listu'”, nabraja moj sugovornik svoje brojne aktualne angažmane.

Dodaje kako je odmah nakon umirovljenja prihvatio zamolbu tadašnjeg rukovodstva Končara da im pomogne u konstituiranju novog početka djelovanja, pa je tako u studenom 1991. imenovan članom Uprave toga koncerna i na toj je dužnosti ostao do kraja 1995. “Dvije sam godine bio savjetnik predsjednika Uprave, a od 1. siječnja 1997.  glavni urednik tvorničkog lista ‘Končarevac’. Došao sam na tri mjeseca, a ostao punu 21 godinu, sve do sredine 2012. godine.”

Mirovina kao nastavak radnog vijeka

Iz svega navedenog dalo bi se zaključiti da mu formalno umirovljenje u život nije donijelo ozbiljnije promjene. Kako sam kaže, pronašao je način i smisao života u tom, novom vremenu. “Već sam si unaprijed zadao neke pravce kretanja pa mi je bilo jednostavnije prevladati prijelaz iz jednog u drugi status”, pojašnjava Ante Gavranović.

Njegov je dnevni ritam ustaljen – svakoga dana dobar dio vremena provodi za računalom – piše članke ili se priprema za pisanje. Osim toga, puno čita – bira laganiju literaturu poput krimića, trilera i špijunskih romana. Stručne knjige su sve manje zastupljene, ali zato i dalje prati zbivanja u svijetu, posebno ona gospodarska. Redovito prati i tri najveća domaća dnevna lista te nekoliko tjednika i mjesečnika.

Instant-novinarstvo

S nostalgijom se prisjeća nekih prošlih, boljih vremena, kada je novinarstvo bilo visoko na listi poželjnih pa i elitnih zanimanja.

“Danas ono to više nije. Teško mi je ocjenjivati sadašnju medijsku scenu. Promijenila su se vremena – danas je odlučujući čimbenik vrijeme i sve je podređeno tome pa otud i mnogo neprovjerenih vijesti, fake newsa, dosta nereda i površnosti, a osjeća se i pomanjkanje općeg znanja kod mlađih kolega”, analizira ovaj iskusni medijski profesionalac.

Dodaje kako je vidljivo da u radu s mladim novinarima nedostaju mentori i redaktori, koji su nekada bili strah i trepet i od kojih je njegova generacija najviše naučila.  

“Nekad smo morali doista dugo čekati da nam se ime pojavi u novinama ili da novinar na TV-u pročita svoj vlastiti tekst. Danas se nova lica odmah pojavljuju na ekranima, dozvoljava im se pisanje komentara, čak i kolumni. To nije dobar put za odgajanje novih novinarskih kadrova”, smatra Gavranović.

Podsjeća kako se novinarska profesija svojedobno gradila oko četiri temeljna elementa: odgovornosti, vjerodostojnosti, etičnosti i profesionalnosti. “Bojim se da te vrijednosti danas više nisu ni na realnoj ljestvici društvenih vrijednosti. Mladim kolegicama i kolegama poručio bih da više vremena posvete svome obrazovanju, izgradnji vlastitih stavova i čvrstom vjerovanju da obavljaju neobično važan i koristan društveni posao. Njihovo najsnažnije oružje je vlastito ime koje treba izgraditi. Najveće priznanje novinaru je kad mu publika vjeruje.”

Kako do boljeg statusa umirovljenika?

Ante Gavranović u dva je navrata bio predsjednik Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Pitam ga kako danas ocjenjuje rad toga tijela i koliko je kroz njega realno moguće promijeniti status umirovljenika.

“Osobno smatram da je osnivanje Nacionalnog vijeća bilo korisno. To je tijelo gdje se sva otvorena pitanja mogu staviti na dnevni red, o njima argumentirano raspravljati i, barem donekle, utjecati na konačna rješenja. Pritom ipak treba biti realan: Nacionalno vijeće je savjetodavni, a ne izvršni organ Vlade i, kao takav, ne može donositi odluke, već samo preporuke. Tu vjerojatno nastaje kratki spoj sa članstvom koje od tog tijela ima veća očekivanja”, kaže Gavranović.

Ipak, dodaje, kada se osvrnemo na dosadašnji rad Nacionalnog vijeća, vidljivi su ozbiljni pomaci u promjeni statusa umirovljenika. “Najnoviji zahtjevi oko promjene formule usklađivanja mirovina, zatim novog modela obiteljske mirovine i slični nailaze sve više na pravi odjek. Ono što ponekad frustrira je priprema novih zakonskih rješenja. Njih pripremaju nadležne službe, a utjecaj umirovljeničkih udruga je gotovo neznatan. Amandmani se u pravilu ne prihvaćaju. Birokracija tu ima posljednju riječ, i to često nije u skladu s interesima umirovljenika”, zaključuje naš sugovornik.

Što s II. stupom?

Umirovljenje se u javnosti često percipira kao siguran put u siromaštvo. Naime, više od pola milijuna hrvatskih umirovljenika prima mirovinu nižu od linije siromaštva za samca. Od ekonomskih analitičara često možemo čuti da je to posljedica niskih uplata i kratkog boravka na tržištu rada. S time se donekle slaže i Ante Gavranović

“Sadašnjih 37 posto prosječne mirovine u odnosu na prosječnu plaću stavlja nas na samo dno Europske unije. Ekonomisti su u pravu kad govore o prekratkom prosječnom boravku na tržištu rada. Međutim, sad je taj boravak osjetno duži, a mirovine su manje. To znači da u samom mirovinskom sustavu stvari nisu dobro posložene i da bi reforma sustava trebala dati nove odgovore. U praksi se miješaju pojmovi usklađivanja i povećanja mirovina pa vjerojatno u tom okviru treba tražiti neka nova rješenja.”

“Prosječna isplaćena mirovina svih oko 1,14 milijuna umirovljenih prema općim propisima prošloga mjeseca iznosila je 2.645 kuna. Žalosna je činjenica da čak 560 tisuća korisnika dobiva manje od prosječne mirovine, kao i linije siromaštva. Riječ je o gotovo 60 posto hrvatskih umirovljenika. Doista sramotno!”

Pitam ga i kakav je njegov stav oko drugog mirovinskog stupa? Što treba učiniti s njim? “Oko drugog mirovinskog stupa vode se stalni prijepori. Dok Vlada zastupa mišljenje da je to stup svojevrsne sigurnosti, Matica hrvatskih umirovljenika i Sindikat traže da se on ukine. Nesporazum je nastao već pri samom osnivanju drugog stupa. Bilo je predviđeno da će se svake godine postotak doprinosa povećavati, ali do toga nikad nije došlo. Prema svemu sudeći, ni neće. Eventualne blagodati toga možda će osjetiti umirovljenici koji će u mirovinu odlaziti za desetak i više godina. Sadašnji od njega nemaju koristi”, uvjeren je Gavranović.

Iako za sebe kaže da pripada u skupinu umirovljenika koji imaju relativno visoku mirovinu te smatra kako bi bilo nekorektno žaliti se, naš je sugovornik stopostotni invalid koji živi sam te ima potrebu za stalnom njegom i pažnjom. “Sve češće odlazim doktorima u privatnoj praksi, a i određene lijekove moram doplaćivati. Bez dodatnih prihoda i neke ušteđevine, ne bih mogao podmirivati sve svoje potrebe”, iskreno govori.

Naglašava kako njegova slaba pokretljivost uvelike određuje sve njegove aktivnosti. U posljednje vrijeme vrlo rijetko odlazi na sastanke. Vrijeme provodi čitajući, pišući, slušajući radio i gledajući TV. Veliko mu je veselje boravak na moru pa to čini što češće i što više. Inače, kaže, društvenog života gotovo da i nema.

Zbog korone, još manje kontakata

Njegove ionako malobrojne kontakte dodatno je smanjila pandemija koronavirusa. “Osim kćeri koja me posjećuje i brine o meni svakoga dana, kao i mojih dviju unuka koje su vrlo često kod mene, gotovo da i nemam  dodira s ostalim svijetom. Mnogo je mojih prijatelja i kolega preminulo tijekom proteklih godina. Prije sam imao običaj odlaziti na sprovod baš svakom novinaru, ali sada to više ne činim. No, ne mogu za sve promjene okriviti isključivo koronu. Više je to posljedica načina života koji dominira i gubitka određenih društvenih vrijednosti koje jednostavno nestaju, a ne izgrađujemo nove”, analizira Ante Gavranović.

Ljuti ga i činjenica da naše društvo ne valorizira pa i ne koristi znanja i iskustva umirovljenih profesionalaca. “Još pred desetak godina predlagao sam osnivanje seniorskih servisa po uzoru na takve udruge  u Njemačkoj, Nizozemskoj i drugim europskim zemljama. Čak sam nekoliko godina bio predstavnik SES-a (Senior Experten Sevice) čiji je osnivač njemačko Ministarstvo i  koje okuplja umirovljene stručnjake volontere, spremne da svojim znanjem, vještinama i iskustvom pomognu posebno malim tvrtkama. Oni to rade besplatno, uz naknadu troškova boravka i male dnevnice za osobnu potrošnju. Međutim, naše državne institucije koje bi trebale stati iza toga, nisu imale sluha za takvu inicijativu.”

Veseli ga što je Matica umirovljenika ovih dana predstavila projekt “SENIOR 2030 – tematska mreža za politiku aktivnog starenja”, koju sufinancira Europski socijalni fond. “„Možda se iz te inicijative izrodi nešto korisno za umirovljenike koji imaju snage i volje da organizirano pomognu u rastu i dobrobiti društva”, optimistično zaključuje Ante Gavranović.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.