Massimo Savić na početku karijere: Zovu me Blade Runner

Nakon kratke, ali teške bolesti, u Zagrebu je preminuo istaknuti hrvatski glazbenik Massimo Savić (60). Publici se prvi put predstavio 1983. kao vođa synth-pop grupe Dorian Gray kad je objavio prvi album “Sjaj u tami”. Nekoliko godina kasnije, grupa se raspala, a Massimo se otisnuo u solo vode nanizavši nekoliko sjajnih i nagrađivanih nastupa na tadašnjim festivalima diljem bivše države.

U nastavku donosimo intervju koji je 1987. godine dao za beogradski Rock, ne sluteći da će par desetljeća kasnije na prostorima raspadnute države imati status jednog od najvećih glazbenika naših prostora i ikone stila (u svakom pogledu) koji je uzor generacijama mlađih kolega.

Prošle godine proveo si devet meseci u Švedskoj. Trebalo je da to bude čisto poslovni boravak, a ispalo je nešto mnogo više od toga.

Da. To što je trebalo biti posao pretvorilo se u prijateljsko zezanje. Više bi se to moglo nazvati mojim učenjem uz Tinija Vargu, koji je izvršio ogroman, ogroman uticaj na mene. Ja sam gore bio kao malo dijete koje, eto, gleda i uči. To mi se nikad u životu nije desilo. Tini mi je mnogo pomogao u vezi pjevanja. Recimo, prije odlaska tamo bio sam pjevač koji je dobro vladao melodijama ali koji je namjerno izbjegavao slijediti ritam. Stalno sam lebdio iznad ritma i on se automatski počeo gubiti u glasu, a sa Tinijem sam puno radio baš na tome, na ritmu vokala. Mislim da sada bolje baratam time.

Ali, ono što je trebalo biti posao nije na kraju ispao posao. Imamo masu snimljenog materijala, masu dobrih ideja, jako puno dobrih pjesama… Međutim, sve je to bilo jedno veliko učenje. Sa povratkom iz Švedske shvatio sam gdje sam, šta sam, kako ću, šta treba da radim.

Pored toga što si učio, tamo si vodio i zanimljiv život.

Živio sam sa muzičarima – od Grka do Amerikanaca. Manje-više su to bili obojeni muzičari. Ubrzo po mom dolasku pročulo se po Stokholmu da je došao neki momak kod Tinija i da nešto kuhaju u studiju. Onda su oni počeli dolaziti u studio, pjevali smo, svirali zajedno. Bio je stotine sessiona.

Družio sam se i sa ragerima. To je ekipa sa kojom me je Tini upoznao. Oni su, recimo, jedna varijanta Hells Angelsa. Švedski Hells Angelsi. Žive u unutrašnjosti Švedske. Njihove zajednice veoma podsjećaju na komunu. Recimo, iznajme neku ogromnu, staru, drvenu zgradu i u njoj žive svi zajedno. A ono što ih čini sretnim je rad. Svatko od njih nešto radi. Svatko se nečim bavi: ovaj barkom, ovaj drvorezom, onaj… Svatko ima neko svoje zanimanje. Predivno, predivno iskustvo.

A šta si ti radio?

Ja sam se vozio barkom. Ja sam plovio barkom po jednom od jezera.

Pomenuo si Grke. Iz tvojih druženja sa grčkim muzičarima proistekla je i pesma “Mavros tin Afriki”, koja se nalazi na ovoj ploči.

Da. U Švedskoj sam se upoznao sa jednim grčkim pijanistom, Zeus mu je nadimak. Preko njega sam, kasnije, upoznao Gregorisa, jednog od najboljih živućih buzuki svirača. On je izdao u Švedskoj dve, tri instrumentalne ploče za firmu “Sonet”. Međutim, trebala mu je jedna pjesma sa vokalom i zamolio je mene da je otpjevam. Kad smo je snimili rekao mi je: “Ako ima ikakve šanse da se ovo čuje u Jugoslaviji, napravi obradu, nešto uradi sa tom pjesmom.” Nisam želio praviti nikakvu obradu, barem što se teksta tiče. Pjesma je drugačije odsvirana, nema možda toliko melosa u muzici, melos je ostao najviše u glasu. Ali, zbog mog poštovanja prema tim ljudima, zbog moje zahvalnosti, otpjevao sam je na grčkom. Ona bi trebalo da bude grčka pjesma pomoći za Afriku. Gregoris ju je predložio za grčki Aid.

Prva nagrada u mom životu

Po povratku iz Švedske pojavio si se na MESAM-u sa pesmom “Zadnja noć”. To je bilo kao neko ponovno probijanje leda ovde, zar ne?

MESAM… Pa, da. Prije no što sam otišao za Švedsku, sreo sam Zrinka Tutića. On mi je odsvirao pjesmu “Zadnja noć”. Imao sam predrasuda prije no što sam se sreo sa njim zbog branše, zbog miljea za koji on stvara. Ali on je veoma širok u shvaćanju muzike. Pratio je moj rad od početka mog benda, od Dorian Graya i želio je da jednog dana uradimo nešto zajedno.

Kada mi je odsvirao “Zadnju noć”, ja sam se iznenadio: vidi, vidi, pa to je dobra pjesma. Ali nije se imalo vremena uraditi jer sam već nakon nekoliko dana imao bukiran let za Švedsku. I javio se Zrinko u Švedsku. Kaže da je napravio demo. Poslao ga je na MESAM. Jako bi volio da ja dođem to otpjevati na MESAM-u, da se pojavim, jer dugo me nema, već je vrijeme da se vratim, da me ne zaborave.

I ja pristanem. Vratio sam se. Sreo se sa Matom Došenom, koga smatram izuzetnim producentom. I nas dvojica smo za jednu noć napravili pjesmu “Zadnja noć”. Otišao sam na MESAM bez ikakvih pretenzija da nešto uradim. Cilj mi je bio doći, pojaviti se, ostaviti kakav-takav utisak i pokazati ljudima da sam se vratio, da sam tu. Međutim, dobijem nagradu za najbolju interpretaciju. Prva nagrada u mom životu. Ona velika kristalna vaza.

Nakon toga, tek se vratim u Zagreb, već Zrinko kaže: “Uradio sam pjesmu za koju mislim da bi bio dobro da se šalje na Evroviziju.” Taj nastup… ja sam već sam prešao na to, na Evroviziju…

Odlično, samo sastavi.

MESAM jeste most između mog prijašnjeg rada i solo-karijere, ali pravi rez je bio nastup na Izboru za pjesmu Evrovizije. Tek tada su ljudi doznali, u principu, za mene. I tamo sam nastupio jednostavno zbog toga da se moje ime promovira. Tu emisiju je pratilo deset miliona ljudi i meni je bilo važno da ostavim dobar utisak.

I desilo se da sam bio drugi. Na opće iznenađenje svih. Tog momenta se uključio široki radijus slušalaca i gledalaca i mislim da je ljudima počelo bivati jasnije da postoje i neke druge stvari i da neke drugačije stvari od onih na koje su oni navikli mogu biti zanimljive. Ne znam, ali mislim da ne bi bilo dobro da sam bio prvi. U stvari – ne znam. Ja sam zadovoljan.

Na njoj mora biti svega

To je u svakom slučaju neka mogućnost za proboj na potpuno novo tržište.

Da, ali smatram da taj tip vrata na svjetsko tržište baš ne odgovara meni.

Imam utisak da je u tome i bio, ako mogu da kažem, “problem” pesme “Samo jedan dan”. Ona je jednostavno bila prejaka u kategoriji tralala pesama kakve se traže za takvo takmičenje.

Ne znam. Moje mišljenje je da ako se izlazi vani iz ove zemlje sa pjesmom koja ima tekst na našem jeziku jedini način na koji se može reći nešto tim ljudima je preko emocija. Ljudi neće razumjeti jezik, neće razumjeti tekst pjesme, ali će preko emocija shvatiti o čemu se radi. Po meni je to jedini način da nas netko vani razumije. Jedino preko srca.

I, evo nas – vreme sadašnje, tvoja prva solistička ploča i na njoj ti i Jura zajedno u tvojoj obradi njegove pesme “Zamisli život u ritmu muzike za ples”.

Da. Moja ideja je bila da se napravi pošto, po meni, ako ploča nekoga promovira mora imati svašta: mora imati i dobrih pjesama, mora imati i lošu pjesmu, u ovom slučaju mora imati i grčku pjesmu, pa
i duo Jura i ja. Jednostavno, na njoj mora biti svega.

Tako sam došao na ideju da na ploču stavim i jedan duo sa Jurom Stublićem. On je moj veliki prijatelj. Izuzetno ga cijenim i poštujem. I bilo je divno – Jura i ja smo zajedno pjevali. Smatram da nam se glasovi jako dobro slažu.

Da li je to davanje i određenog respekta novom talasu, pošto je ponovo oživljena jedna od himni novog talasa?

Da. Oduvijek sam imao želju da tu pjesmu malčice usporim, da se uradi u nekoj soul ili rhythm i blues varijanti. Mato Došen ima velike zasluge za taj njen novi, svježi zvuk.

I pesma “Pruži mi ruku” je obrada jedne stare stvari. Walker Brothers po drugi put.

Da. Ja obožavam Walker Brothers. Dok smo spemali materijal za ovu ploču opet smo se našli Škarica i ja, inače jedan od glavnih ljudi u Jugotonu.

I jedan od glavnih krivaca za tvoje obožavanje Walker Brothers.

Da, on je krivac za moje obožavanje Walker Brothers. On me je, praktički, uveo u tu muziku. I tako, sjeli smo, slušali Walker Brothers i odlučili da bi bilo dobro pjesmu “Stay With Me, Baby” obraditi. Mislim da je ovoga puta sve išlo dosta drugačije nego sa “The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore” (ili “Sjaj u tami”, veliki hit grupe Dorian Gray prim. S.G.) Ova stvar je malo modernije snimljena, produkcijski je puno bolja.

Ali, nije se išlo na to da se sama stvar puno drugačije uradi, već naprotiv da ipak bude negdje u kontekstu originalne pjesme. Taj tip pjesme mi leži i mislim da je dobro takvu pjesmu staviti na ploču.

Dobro je i to što je ovo jedna ne toliko poznata pesma Walker Brothersa, za razliku od one prethodne,

Ovo je za naše područje čak potpuno nepoznata pjesma. Mislim da ne piše na omotu, ne bi se možda ni znalo. Ma, vraga se ne bi znalo. Sjetili bi se lisci. Ima puno lisaca. Prva reakcija: ukrao je, ukrao je! A onda, uzme ploču i vidi da je potpisan autor.

Kako to da na ovoj ploči nema nijedne tvoje, autorske pesme?

Ja već dosta dugo radim na nekim svojim pjesmama koje su napisane na engleskom jeziku. Jednostavno, bolje mi ide pisanje engleskih tekstova i držim se toga. Pišem, bilježim neke misli, ideje – ništa pretenciozno. Radim polako i u sebi stvaram materijale za ploču koja će jednog dana biti moj kompletan autorski rad. Za tu buduću ploču sve ću uraditi sam – od muzike do tekstova. Međutim, da bi čovjek radio onako kako hoće mora biti finansijski potpuno slobodan. Radim, sasvim polako.

Ova ploča te predstavlja upravo kao pevača. Primetita sam da si ti i ranije pokušavao da istakneš u prvi plan to da si pevač, iako oni koji su dolazili na koncerte grupe Dorian Gray znaju da vešto barataš gitarom. Na ovoj ploči samo u pesmi “Zadnja noć” sviraš gitaru.

Samo u jednoj pjesmi, da. Jednostavno, to sam prepustio ljudima koji su baš gitaristi. Recimo, Bogunović je baš gitarista. U toj jednoj pjesmi svirao sam jer sam osjetio da to treba ja da uradim. Inače, nisam zapostavio sviranje gitare. Moj način sviranja gitare će potpuno izletjeti tek ako budem radio nešto sasvim svoje. Ne tretiram instrument na nekakav standardan, klasičan način. Sve mora biti potpuno autorski da bih mogao uletjeti sa svojom gitarom. U protivnom, došlo bi do stilskih nesuglasica. Ja se ne mogu uklopiti u to da sviram gitaru kao gitaru u jednoj jednostavnoj pjesmi, razumiješ? Došlo bi do sudara i to ne bi valjalo.

Trkač po oštrici

Ploča “Stranac u noći” balansira između nekog pop, skoro zabavnjačkog i onog pravog, tebi svojstvenog emotivnog koji ploči daje određenu boju i težinu – naboj…

Misliš da ima svoju težinu?

Svakako. I mislim da je u tome presudnu ulogu odigrao glas.

Od prvog momenta se znalo da se ploča radi za moj glas. Jedini cilj je bio da se pjevanjem istaknem. I čitava ekipa, koja je radila ploču, vjerovala je da ću svemu tome dati svoju farbu. Jer da nije tako, ne bi valjalo. Po meni “Stranac u noći” je jedna veoma, veoma jednostavna ploča. A to da li je emotivno nabijena mislim da će ljudi otkriti ne pri prvom slušanju, već možda nešto kasnije. A to što ti kažeš balansiranje – je, je, balansiranje je. Mene inače i zovu Blade Runner.

Blade Runner?

Da, Smatraju me trkačem po oštrici. Neko slijedi jednu potpuno ravnu liniju. Ja volim igrati svakakve vrste igara. Neću, recimo, sjedati u vlak koji je već u pokretu. Ako ću uopće ići vlakom biću tu kad se on bude pokretao. Od samog početka, pa do kraja. I to je to.

Često pričaš o Beogradu i o svojim beogradskim kolegama.

Sve ljude koje znam u Beogradu volim. Volim i grad. Beograd je naša metropola u kojoj se bilo koji muzičar uvijek osjeća jako, jako dobro. Jednostavno, to je grad koji ima nešto, koji umije da pruži maksimum. Čavke iz Orgazma i ja smo napravili jedan narodnjak koji ide Ima neko tkivo što nas veže, ima nešto u životu što nas spaja. I to Čavke, Gile i ja uvijek pjevamo kad se nađemo. I to je to.

Pa, vidjela si na proslavi “Rocka”. Tamo su bili svi: i Ekatarina, i Jura, i Orgazam, i Pušenje… Svi nevjerojatno povezani. Ja sam pogotovu povezan sa Ekatarinom i Orgazmom. To je generacija. Mi smo generacijski vezani. Slušamo iste stvari, volimo istu muziku, volimo svirati i volimo svirati zajedno kad god se nađemo.

Prepustimo se muzici i onome što će se na stejdžu dogoditi. I dogodi se dobro. Ne radi se tu čak ni o kvalitetu, već o toj vezi, o tome što nas spaja. Što god da se uradi, biće dobro jer dišemo svi zajedno.

Prolazeći kroz nekoliko faza vidno si napredovao i u estetizaciji svog nastupa.

Da. Mislim da će se mnogi složiti da sam dobio potpuno svoju boju. Družio sam se u Stokhohmu sa profesorom na Kraljevskoj akademiji za pantomimu i art, glumu. Profesor Arkadijus je jedan od najvećih muzičara u nordijskim zemljama. Puno smo radili zajedno. Imali smo čak performance na ulici. Tako da je to period, u kome sam kretnju pokušao dovesti do nekog određenog nivoa. Bilo je potrebno kanalizirati neke stvari, koje posjedujem u pokretu, a što pomaže scenskom nastupu.

Između kiča i umetnosti

Drugo, kad govorimo o estetizmu – mi smo svi estete, svi volimo lijepe stvari. Ali, u imidžu bendova postoje dve vrste: možeš izgledati kao normalan čovjek sa ulice i možeš izgledati drugačije. Recimo, smatram da trenutačno grupe Električni orgazam i ja slijedimo jedan tip imidža.

Tip bajke.

Predstaviti bajku na bini. Tu još mogu izdvojiti i Josipu Lisac, jer, na primjer, Električni orgazam ne može onakav hodati ulicom. A na sceni to funkcionira savršeno i nije nimalo pretenciozno, nije preupadljivo. Ja radim na jednoj drugoj liniji – otići totalno u glam, potpuni glam na bini. Ja, onakav kao što sam bio na Izboru za pjesmu Evrovizije ne mogu šetati ulicom i osjećati se dobro. Ali u kontekstu to funkcionira savršeno zbog toga jer pruža bajku koja je ljudima potrebna. Jednostavno, treba predstaviti nešto što nije svakodnevno, što ne vidiš svaki dan. Nešto potpuno drugačije. Sve je to užasno važno – od pokreta, scene, odijela, pa sve nadalje.

U stvaranju svog imidža konsultuješ i modne kreatore, pre svega Gocu Ilić.

Ona je divan kreator koji radi nešto novo u okvirima naše mode. Balansira između kiča i visokog etatizma. A rock’n’roll je upravo to. Sve to na bini: pjevaš, nešto se foliraš, ljudima to odglumiš, obučeš se, našminkaš, razumiješ?

To je sve kič koji nije kič. To je sve visoko i veoma duboko preživljavanje onoga što radiš, ali ima i dodir kiča. A Goca upravo to uspijeva spojiti: dobro izgledati i biti nerealan, biti takav da ne možeš izaći na ulicu jer funkcionira.

Rekao si malopre da je rock’n’roll između kiča i umetnosti.

Da, jeste.

Kič shvaćen kao umetnost sreće?

Umjetnost sreće – da. Potpuno opušten. Ne govorim o vizuelnom već o onom unutra. Taj unutrašnji doživljaj u sebi ima dozu kiča. Sam čin, sam performance je unutra i sadrži nešto kiča. Pa, svaki rock’n’roll koncert ima dozu kiča: lajt šou, blještanje… Netko možda neće obući blještavo odijelo, ali zato će lajt i te tako da blješti – a, to je to. I iz svega toga proizlazi sreća.

18. maj

Zvono telefona donosi lepe vesti iz Zagreba. Massimu je ponuđeno da snimi ploču na engleskom jeziku koju Jugoton namerava da plasira na inostrano diskografsko tržište. Nova sreća se nazire. Držim pesnice.

(Razgovarala: Snežana Golubović, Rock, lipanj 1987. / prijepis: Yugopapir)