Show
Ćiro o bračnom uspjehu, Mamiću, Ankici i Nevenki Tuđman, poviku ‘Ćiro, pederu’…
Prema vlastitoj izjavi nadimak ‘Ćiro’ je dobio po lutku iz predstave nekog trbuhozborca. To se njemu ni njegovim roditeljima nije sviđalo jer je to ime imalo i neko pogrdno značenje. Njegova majka se svakodnevno molila da ga prestanu tako zvati.
Samo dan prije 88. rođendana, u Zagrebu je umro Miroslav Ćiro Blažević. Legendarni nogometni trener i bivši izbornik hrvatske reprezentacije preminuo je nakon duge borbe s rakom u bolnici u Zajčevoj, nakon što mu se sinoć stanje pogoršalo.
Prvi put dijagnosticiran mu je karcinom prostate 2011. godine, no Blažević se othrvao opakoj bolesti. Godinu dana nakon toga operiran je i zbog melanoma u početnoj fazi. U rujnu 2019. teška se bolest još jednom vratila, a nažalost ovoga puta Ćiro nije pobijedio. U nastavku donosimo neke od njegovih najupečatljivijih izjava.
O seksu, nekad i sad
To je vrlo individualno pitanje. Sada ću razočarati mnoge svoje pobornike koji misle da sam ja neki švaler i “badžo” i da sam bio s mnogo žena, ali to nije istina jer ja nikad nisam bio s nekom ženom, a da je nisam volio. Znao sam i po godinu dana biti sam jer da ne volim, mislim da bih bio “nemoćan”. (Nacional, 2009.)
O ljubavi i majkama
Imao sam veliku ljubav u Sarajevu, ali nije bila na dobru glasu. Otac je htio pričati s njom, a ja nisam dao. Rekao sam mu da se ne miješa. No onda je došla majka. A ona je na mene imala takav utjecaj da je mogla čak i ljubav moju ugušiti. Sarajka joj nije odgovarala, a Zdenka jest. Cijeli život sretan sam s njom. (24 sata, 2018.)
O braku i novcu
Neimaština provocira najveće probleme. Samo istinska ljubav može spasiti brak od neimaštine. Mene i moju Zdenku, koju od milja zovemo Nena, pratile su i ljubav i poštovanje. Ali, hvala Bogu, i u kasnijim godinama dobre ekonomske prilike.
O tome kako je postao Zagrepčanin
Nisam bacao papiriće po Zagrebu, damama sam poljubio ruku. To su purgerski štosevi koje sam usvojio da bih bio zagrebačka klasa. Mudri se dotepenci adaptiraju, a bedasti ostaju prepotentni. A Zagrepčanke?! One su dostojanstvene, tradicionalne, usklađene, način na koji hodaju, ma klasa su! Dok su pravi Zagrepčani nonšalantni, ali ponosni. Privilegija je biti purger. (Radio Sljeme, 2022.)
O Ankici Tuđman
Ona mene podsjeća na englesku kraljicu. Tako se ponašala, tako je bila skromna. Tako je bila pozitivna u svemu. Sam Tuđman bi znao reći- teško bi bez Ankice stigao sve ove administrativne akrobacije. Ankica je jedan povijesni element u hrvatskom narodu jer je bila supruga prvog predsjednika i pratila ga i nitko kao prvi saputnik ne može biti toliko odlučan u konačnom rezultatu svakog poglavara obitelji. Ona je iz sjene dala svoj obol stvaranju Hrvatske države. (Zagrebinfo, 2022.)
O Nevenki Tuđman
Ne sramim se uzeti krpicu u ruke i oprati Sekin Mercedes 500S. Ona je naša princeza. Pa neće se valjda ona mučiti time? (Imperijal, 1997.)
O Franji Tuđmanu
Svi smo mi beznačajni u odnosu na Tuđmana! (Panorama, 1995.)
O Zdravku Mamiću
On je imao sreću da ga je život gladio. Imao je sreću, ja si utvaram, da je imao jednog učitelja. Ali, ne možeš ga sve naučiti, jer genetski sklop je najvitalniji. Nije da Mamić nema u srcu nešto toplo – to bi čovjek lagao. Međutim, on ima bolesnu ambiciju i način na koji on to sprovodi ne može biti dovijeka. Ne mogu ja natjerati sve ljude da budu za mene zato što ću svakom nešto dati. (Lupiga, 2003.)
O predsjedničkoj kandidaturi
Politika je definitivno moć i tko to nije shvatio, taj je definitivno utopist. No nisam išao u politiku radi moći jer znam dobro da nikad ne bih mogao zloupotrijebiti neku poziciju da manifestiram moć. To bi bilo sve samo ne demokracija, a ja sam jedan običan demokrata. Volim ljude, a ne volim nasilje i podvale. Kada su mi rekli da me raja voli, prevarili su me jer se ispostavilo da me raja voli kao sportaša, a ne kao političara. Doživio sam čisti debakl. Očito ta profesija traži neke osobine koje ja nemam. (Nacional, 2009.)
O poviku “Ćiro pederu!”
Sjećam se jedne sekvencije iz Splita. Naime, moj prijatelj Dino Rađa, veliki košarkaš i prijatelj Hajduka, priredio je večeru meni u čast. I normalno, svoga maloga sina pripremio je za naš susret, očito mu je stalno ponavljao kako mora kazati “Ćiro majstore!”. Umjesto toga mali me gleda u oči pa iz svega glasa razvali: “Ćiro, pederu!”. A jesam ga zagrlio zbog iskrenosti. (Slobodna Dalmacija, 2014.)
