Njemačka mirovina i život na Jadranu: Recept za lijepu starost

“Sumartin na Braču nam je baza i tu smo od ranog proljeća do kasne jeseni. Povremeno odemo na Ankinu djedovinu u Slavoniju, a zimi i u Frankfurt jer smo u Njemačkoj zadržali zdravstveno osiguranje pa tamo obavljamo preglede”, pričaju nam supružnici Anka (67) i Marijan (78) Jagić dok sjedimo na terasi njihove prekrasne kuće uz more. Obložena je glasovitim bračkim kamenom.

Da su ovi povratnici sretni na Braču, govori svaka biljka u vrtu i na terasi, roštilj koji je gospodin Marijan sam sagradio, besprijekorno orezane masline, unuci koji razigrano skakuću oko njih, ali i šale koje si veselo dobacuju.

Trbuhom za kruhom

No, na pitanje o počecima u Njemačkoj oboje su uzdahnuli. “Rođena sam u Maovicama kod Vrlike, ali je moja obitelj ubrzo preselila u Slavoniju gdje sam odrasla. Bilo nas je pet sestara, tri smo otišle za Njemačku. Imala sam 15 godina kad su mi roditelji platili kartu za vlak, a starija me sestra dočekala u Frankfurtu. Odmah sam počela raditi u bolnici. Sjećam se prve plaće od 270 maraka i to da sam imala osiguran smještaj i hranu. Šesnaesti rođendan proslavila sam s kolegama na poslu”, prisjeća se gospođa Anka.

U Njemačkoj do mirovine

Njezin suprug Marijan, rođen u Koprivnici kao najmlađi od sedmero djece, ostao je bez majke koja je preminula u 43. godini života. Odrastao je u domu za nezbrinutu djecu, završio srednju strojarsku školu, kratko radio, a zatim odslužio vojsku. “Nakon vojske zaposlio sam se u Podravci, ali mi je pola plaće odlazilo na sobicu u kojoj sam živio. Vidio sam da tako neću moći napredovati pa sam se pridružio bratu u Njemačkoj. Došao sam na unaprijed dogovoren posao u tvrtki koja je proizvodila automatske auto dijelove.”

“Mislio sam da ću zaraditi za kuću i vratiti se, no godine su prolazile i životne okolnosti su se promijenile pa sam ostao do mirovine”, priča gospodin Marijan. Umirovio se s ukupno 45 godina staža u Njemačkoj te još godinom i pol u Hrvatskoj. Njegova njemačka mirovina je iznimno dobra i nije ni zatražio hrvatsku.

Slučajan susret pretvorio se u ljubav

Životni putevi bračnog para Jagić nisu se odmah spojili. S prvim supružnicima živjeli su u istoj zgradi i pozdravljali su se prolazu sve dok ih život nije odveo na različite adrese. Prošlo je gotovo trideset godina prije nego što su se slučajno ponovno sreli i otkrili da već dugo rade u istoj tvrtki. On u strojarskoj struci na poboljšanju patenata, detekciji kvarova i unaprjeđenja elektronike, a ona kao kontrolorka proizvoda. Bila je posljednja osoba koja je pečatom potvrđivala ispravnost dijelova. U tom trenutku oboje su bili slobodni pa je među njima planula ljubav koja traje već 28 godina.

Drugi brak

Oboje imaju djecu iz prvih brakova. “U Njemačkoj sam se udala jako mlada, za našeg čovjeka iz Zagorja. Dobili smo dvoje djece, oboje su odrasli u Frankfurtu. Tu su se školovali pa čak i zaposlili. No kako su svake praznike provodili kod bake i djeda u Zlataru, srce ih je oboje odvuklo tamo. Sin Krunoslav je upoznao snahu Marinu, oni su mi podarili unuke Manuelu i Anu-Mariju koje su već odrasle djevojke. Kći Karolina i zet Marko također imaju dvoje djece, unuka Vida ima devet, a unuk Vito pet godina”, doznajemo od naše sugovornice.

Bolest joj je promijenila život

Odlazak djece iz Njemačke za gospođu Anku bio je neopisivo bolan. “Kad su odlučili trajno preseliti u Hrvatsku, srce mi se raspuklo. Dvije godine nakon toga doživjela sam dva moždana udara. Prvi put sam u bolnici provela čak godinu dana, već su me bili otpisali. Imala sam samo 44 godine”, otkriva. Tijekom dugog oporavka, tvrtka joj je sama otvorila bolovanje, a potom podnijela zahtjev za invalidsku mirovinu. Primala ju je do 65. godine, kad je stekla pravo na starosnu.

“Priznali su mi i dodatni staž za dvoje djece pa sam imala ukupno 33 godine staža. Mirovinom sam zadovoljna, ali sam i puno radila. Naime, u Njemačkoj se svaka subota, nedjelja, dežurstvo ili radni praznik računaju i sve to utječe na visinu mirovine”, istaknula je

Prijavljeni i u Frankfurtu

Gospodin Marijan potom nam otkriva da iz iz prvog braka ima sina Ninu (48), koji je oženjen Njemicom s kojom ima petogodišnju kćer Lauru Mariju i žive u Frankfurtu. “Anka i ja prijavljeni smo na njihovoj adresi, što nam omogućuje da zadržimo njemačko zdravstveno osiguranje. Tamo je usluga u zdravstvu bolja. Ako si naručen u deset, na redu si u deset. Niti se čeka, niti se ide preko reda, pa bio ti i najveći prijatelj samom liječniku. Nema ni liste čekanja za zahvate od po dvije godine”, obrazložio je.

Sretna mirovina

Na Braču ovi supružnici vode miran i povučen život, ljeti više posvećen djeci i unucima koji se izmjenjuju u prizemlju kuće, dok su oni na katu. Gospodin Marijan ustaje već u pet ujutro pa skuha kavu, ode u trgovinu. “On zna i hoće sve raditi, stvarno ga moram pohvaliti. Ako treba i kuha i usisava, ne bježi ni od kakvog posla. K tome, strpljiv je sa mnom jer sam veliki živac”, kaže gospođa Anka kroz smijeh.

Ne smeta mu, dodaje, ni kad sama otputuje ako joj nedostaju djeca i unuci. “On voli svoj mir, a ja sam drugačija. Volim putovati, družiti se i mijenjati okolinu. Zajedno odlazimo u Slavoniju i Frankfurt, a povremeno sama odem u Zlatar, gdje mi živi velika obitelj i prijateljica Marija s kojom ujutro pijem kavu i uživam”, naglasila je. Za kraj ugodnog razgovora s našim srdačnim domaćinima nazdravili smo neizostavnim domaćim bračkim likerom od oraha, koji savršeno upotpunjuje zvuke mora i miris mediteranskog bilja.

Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.