Predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH) Višnja Stanišić komentirala je normalizaciju siromaštva, sve prisutniju pojavu u hrvatskom društvu, a kojom se život na minimumu prikazuje kao vrlina skromnosti.
“Osim siromaštva koje više nije znak za ljudsku osjetljivost, uzbunu, pomoć, nametnuo nam se i taj novi, nakaradni duh definicije skromnosti. Ta sramota se pokušava ukorijeniti kao izuzetna ljudska i građanska vrlina – da budemo tihi, nevidljivi, zadovoljni mrvicama. Pokušavaju nas uvjeriti da je normalno da umirovljenik ništa ne traži, kao da su naše potrebe i prava nestali onog dana kada smo dobili rješenje o mirovini”, kazala je Stanišić u razgovoru za Novosti.
Kaže, skromnost nije vrlina ako je rezultat 43 godine staža nakon kojih si umirovljenici ne mogu priuštiti starački dom ili lijekove. “To nije skromnost, to je poniženje. Ako mi trebaju kulturni događaji, ako želim otići na naše more, pa ne idem na Bali, to nije bahaćenje”, dodaje.
Predsjednica SUH-a kaže i da se promijenio mentalitet pa se prosvjed više ne doživljava kao čin otpora. “Dok gledamo kako su u Europi ulice pune, kod nas izgleda kao da dobro živimo. Zapravo je na djelu opasna pasivnost – uvjerenje da će netko drugi riješiti naše probleme. To je ta lakoća filozofiranja: pustite me na miru, a sutra ću kukati i pljuvati pod lažnim profilom na društvenim mrežama.”
“Nama sindikatima snaga komunikacije s Vladom ovisi o broju ljudi na ulici, na prosvjedu. Da je, recimo, na posljednjem prosvjedu bilo 50.000 ljudi, mogla bih stati pred premijera s oštrim zahtjevima. Nekada smo probijali policijske koridore da bismo došli na Trg bana Jelačića, a danas se svatko bori isključivo samo za sebe. Svi smo gledali kako se firme uništavaju i šutjeli smo misleći da se to događa nekom drugom”, nastavlja.
“Nitko nije htio u prosvjed da bi se to spriječilo u korijenu. Tek kada je voda došla do grla, ljudi su se sjetili borbe, ali tada je bilo prekasno. Otpor je uvijek kretao s fakulteta, od mladih ljudi koji su imali žar borbe za bolje sutra. Danas u svim društvenim slojevima, pa i među mladima, vlada ona ‘u se, na se i poda se’. Mladi su danas prihvatili logiku: tko živ, tko mrtav, što me briga, do mirovine ću biti mrtav. I ja sam tako mislila, ali evo me. Brzo dođe to vrijeme”, zaključuje. Stanišić.
