‘Nisam ispravljala dementnog djeda. Tako sam pronašla put do njega’

Unuka danas pokojnog djeda, koji je rođen u Hrvatskoj i u ranoj je mladosti emigrirao u Ameriku, dirljivo je opisala kako se suočavala s njegovim postupnim gubitkom pamćenja nakon što je obolio od demencije. U godinama njegovog polaganog nestajanja, Lauren Malnick je ispričala kako je na nesvakidašnji način pokušavala sačuvati povezanost s čovjekom kojeg je neizmjerno voljela.

”Pitala bih djeda koja mu je omiljena boja, a on bi, umjesto jednostavnog odgovora, rekao da ne zna i odmah skrenuo u sasvim nepovezanu priču o tome kako je, kao dječak, vozio englesku kraljicu po Zimbabveu. Zatim bi zastao, izgubio se u mislima i djelovao posve zbunjen.”

Kad su razgovori prestali slijediti logiku

”No ja bih tome pokušala doskočiti i pitala ga o engleskoj kraljici i otmjenom poslu njezinog vozača, da bi on u čudu rekao kako nikad anije upoznao krlajicu. Tada bi se na njegovom licu pojavila uznemirenost, čelo bi mu se naboralo od brige dok bi se pokušavao prisjetiti tijeka našeg razgovora i gdje se nalazi”, ispričala je unuka koja se uz djeda susrela s mnogim licima demencije.

Otkrila je i da su pred kraj djedovog života njihovi razgovori gotovo uvijek imali isti obrazac. ”Ja bih nešto pitala, a umjesto konkretnog odgovora stigla bi neka neočekivana, fantastična verzija stvarnosti. Napola je bio ukorijenjen u stvarnosti jer djed je zaista kratko kao dječak živio u Zimbabveu, a napola u izmišljenom svijetu jer nikad nije vozio englesku kraljicu”, rekla je za Business Insider.

Majka je gubila oca, a unuka je pronalazila novi način povezivanja

”Mami je bilo neopisivo teško nositi se s njegovim odgovorima. Ti prijelazi između stvarnosti i mašte nanosili su joj bol jer bi se čovjek kojeg je poznavala cijeli život pojavljivao samo u fragmentima, kratkim trenucima, prije nego što bi ponovno nestao iza mentalne magle. Ne zamjeram joj. Frustrirajuće je željeti normalan razgovor s roditeljem koji je još živ, ali više nije mentalno prisutan na isti način”, opisuje tešku situaciju.

Dok je majka tugovala u stvarnom vremenu, unuka je reagirala drugačije. ”Možda zbog toga što sam se znala naći u društvu ljudi koji su pušili travu, razgovor s djedom me podsjećao upravo na to. Nije imao granica i mogao je otići u bilo kojem smjeru. Bio je nasumičan, neočekivan, zabavan. Nikad nisam znala što će se dogoditi sljedeće”, opisuje iskreno unuka.

”Ponekad bih ga pitala želi li šalicu čaja. Odgovorio bi potvrdno i sve bi bilo posve normalno. Drugi put bi moja bezazlena pitanja povrijedila njegov osjećaj za stvari, ljude ili događaje i potaknula ga na digresiju o nekoj potpuno nepovezanoj temi. A ponekad bih izvukla savršeno tempiran komični odgovor. Ne bih se samo ja smijala, on bi se smijao sa mnom i to su bili dobri trenuci”, kazala je.

U djedovim zbunjenim pričama pronašla je radost

Koliko god to zvučalo neobično, kaže da je voljela te besmislene razgovore. ”Pitala bih djeda pitanja o njegovu djetinjstvu u Hrvatskoj i samo čekala kamo će razgovor otići. Nisu mi smetale nepovezane teme koje bi se pojavljivale usred odgovora. Iskreno, ponekad je to bilo poput neke društvene igre bez pravila i strukture”, otkriva.

No posebno naglašava kako njihovi razgovori nikada nisu bili dosadni ni predvidljivi. ”Kao netko tko se muči s neobaveznim razgovorima, taj neprekidni tok misli mog djeda (stvaran ili ne) bio je pravo osvježenje. Nije bilo uobičajenih pitanja koja djedovi postavljaju unucima; kako su, kako ide posao, što ima novo, nego je razgovor umjesto toga uvijek skretao sa svakog utabanog puta”, kaže unuka.

Mučila ju je krivnja zbog vlastitih osjećaja

Otkrila je da je majci bilo je teško promatrati te njihove dogodovštine. ”Sjećam se da mi je jednom rekla kako sam nevjerojatno dobra s njim i da joj nije jasno kako uspijevam voditi takve razgovore. Tada sam prvi put shvatila da mama i ja djedovu demenciju proživljavamo na potpuno različite načine i odjednom me obuzela krivnja.”

”Pitala sam se jesam li loša osoba zato što uživam u razgovorima koje oblikuje djedova demencija? Jesam li ga trebala pokušavati vratiti na pravi put? Jesam li pogoršavala situaciju? Nisam tako mislila. Djed je tijekom naših razgovora djelovao sretno. Da, ponekad bih neočekivano i niotkuda dobila grdnju, ali uglavnom je bio opušten i sretan”, objasnila je.

Tek kasnije je shvatila da je nesvjesno radila pravu stvar

Kasnije je saznala da postoji naziv za takav odnos s djedom: zove se validacijska terapija. ”To je pristup koji se temelji na prihvaćanju stvarnosti osobe s demencijom, umjesto pokušaja da je ispravljamo i vraćamo u našu. Teško je znati kako osobe s demencijom doživljavaju svijet. Je li postojao dio njega koji je bio svjestan onoga što se događa? Ili je živio samo u tom jednom trenutku s kraljicom, čajem ili bilo kojom pričom na koju bi njegov um tog dana naišao?”, razmišlja i danas.

Za kraj je rekla da će uvijek pamtiti neobičan, smiješan, raspršen ritam koji su zajedno pronašli dok se njegov um mijenjao: ”Koliko god bilo tužno izgubiti čovjeka kojeg smo mama i ja poznavale, pronašla sam verziju njega koju inače nikada ne bih upoznala i drago mi je zbog toga.”