Od zapuštene djedovine do 3.000 grmova: Lavandom žele zaplaviti Gorski kotar

Tri godine prije odlaska u mirovinu, Borjanka Smojver (69) šetala je djedovinom i zastala usred polja, zadivljena pogledom na goranski krajolik. U tom je trenutku odlučila da neće dopustiti da njezino imanje u selu Dokmanovići nestane pod korovom i šumom.

Ideju da pokrenu nešto novo prihvatio je i suprug Vlado, pa su nakon dugog promišljanja donijeli odluku koja će im promijeniti život – na 600 metara nadmorske visine zasadili su gorsku lavandu. „Tada smo još živjeli i radili u Rijeci i nismo imali prethodno veliko iskustvo u poljoprivredi, ali dali smo si truda, učili što je trebalo i nismo pogriješili! OPG koji smo nazvali Goransa otvorili smo prije osam godina”, kaže nam.

Nastavnica u poljoprivredi

Borjanka je diplomirana je inženjerka biotehnologije i profesorica kemije i biologije s dugogodišnjim iskustvom u obrazovanju, od nastavnice do više savjetnice za kemiju i biologiju u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Suprug Vlado, inženjer kemije, radio je kao tehnolog u antikorozivnoj zaštiti u Viktoru Lencu. Danas, kada su u mirovini, njihova najveća briga, ali i najveća ljubav, upravo je nasad lavande u srcu Gorskog kotara.

Od zapuštene djedovine do OPG-a

„Prvi korak bio je odlazak u Agenciju za plaćanje u poljoprivredi, gdje su nam savjetnici pomogli oko dokumenata. Najvažnije je bilo imati dovoljnu poljoprivrednu površinu u vlasništvu, što je propisano za svaku kulturu. Pomogli su nam i oko djelatnosti koje treba uključiti u poslovanje OPG-a“, otkriva nam.

U početku su, kaže, investirali vlastiti novac, no iznos nije bio prevelik. „Zapravo smo najviše platili oranje i frezanje, a zatim smo kupili i 1.000 sadnica koje i danas koštaju najviše jedan euro po mladici. Kasnije smo ih sami razmnožili pa danas imamo 3.000 sadnica. Trebale su nam dvije godine da vratimo uloženo“, otkrivaju supružnici.

Dok su čekali prvi cvat, osmislili su cijeli posao. Pronašli su destileriju u Istri kojoj za preradu plaćaju oko 250 eura. „Ove godine ubrali smo oko 2.000 litara cvjetova, odnosno oko 450 kilograma, koje smo na sam dan branja zamotali u 30 velikih plahti i prijateljevim kombijem odvezli na parnu destilaciju. Dobili smo pet litara eteričnog ulja i 90 litara hidrolata“, kaže Borjanka.

Ono na što početnici u ovom poslu, naglašava, još moraju računati u startu jest izrada prepoznatljive etikete i kupnja ambalaže. „Dali smo izraditi dizajnersku etiketu, a od ambalaže za ulje i hidrolat izabrali smo isključivo tamne staklene bočice. Protivnici smo plastike“, objašnjavaju supružnici.

Dodaju kako je velika prednost uzgoja lavande to što ova ljekovita biljka nema prirodne neprijatelje pa nasad ne treba ograđivati. Ujedno je jedna od najmedonosnijih biljaka i važna hrana pčelama.

Od lavande stvorili prepoznatljiv brend

I ulje i hidrolat sirovina su za prirodne proizvode za zdravlje i ljepotu koje proizvodi njihov sin, inače nastavnik kemije i biologije. „On se baš usavršio u ovom dijelu proizvodnje. Ima zbilja veliko znanje i volju, završio je fitoaromaterapiju.”

“Od proizvoda za zdravlje proizvodi gelove za otvaranje dišnih puteva, gelove za ublažavanje bolova u mišićima i zglobovima, meleme za cirkulaciju te protiv gljivičnih oboljenja kože i noktiju, a radi i repelente protiv komaraca i krpelja. Kad je u pitanju ljepota, proizvodi sapune, kreme za lice i ruke te meleme za usne s pčelinjim voskom“, otkriva vlasnica OPG-a.

Najteži dani počinju u lipnju

Fizički najzahtjevniji dani za ove radišne supružnike u mirovini počinju početkom lipnja. „Tada krećemo s čupanjem korova. Do Dana lavande, koji počinju 10. srpnja, potrudimo se sve, kako volim reći, očistiti do visokog sjaja.“

„Da vam malo ilustriram koliko je posao mukotrpan, za oplijeviti osam grmića lavande treba oko sat vremena. A ima ih 3.000! Radite u položaju koji opterećuje kralježnicu i koljena i taj je posao teži i od same berbe, osobito jer već počinju vrućine“, ističe Brojanka.

Kasnije u srpnju slijedi branje, koje je intenzivno jer sve treba pobrati u jednom, najviše dva dana. „Ljudi dođu pomoći, ali vide koliko je naporno i iduće godine odustanu. Bere se ručno, srpom ili škarama, po vrućini, a sve je puno pčela. Radnike na jedan dan ne možemo dobiti ni uz plaćanje. Ove godine pomoglo nam je svega troje mlađih ljudi, a sin je radio za desetero“, doznajemo.

Ljeti obrađuju i veliki povrtnjak u kojem sade krumpir, kupus, mahune, ciklu, krastavce, luk, češnjak i mrkvu. Sve je ekološki, prihranjuju samo stajskim gnojivom jer nastoje što više raditi u skladu s prirodom, iako takav način traži više vremena i truda. No sav taj rad donosi im zadovoljstvo i dodatnu satisfakciju, naglašava naša sugovornica.

Posao koji ih održava aktivnima

Rad ih, s druge strane, drži u fizičkoj i mentalnoj snazi i nikada nisu požalili što su se upustili u ovaj posao. „Fizički smo stalno u pokretu, a budući da znamo što nas čeka u lipnju i srpnju, ne želimo se zapustiti ni zimi kad smo u Rijeci. Obavezno idem na rekreaciju. OPG nam je zbilja pokretač.“

„I mentalni je to stimulans. Stalno smišljam nove proizvode, komuniciram s kolegama i kupcima. Ta društvena dimenzija je bitna jer se s kolegama s posla i prijateljima iz tog razdoblja polako udaljavate, a ovako ste opet među ljudima“, kaže i dodaje da stalno mora razvijati i digitalne kompetencije jer vodi i račune.

Zimi, kad nema posla u polju, ova svestrana umirovljenica šije vrećice i lutkice koje puni lavandom, a sinu pomaže u proizvodnji preparata. Cijela obitelj posjećuje i brojne sajmove i manifestacije.

Važna podrška lokalne zajednice

Članovi su Kašetice, izložbeno-prodajnog centra autohtonih proizvoda i projekta Centra za poljoprivredu i ruralni razvoj PGŽ-a koji je pokrenut radi promocije lokalnih OPG-ova. „Oni izlažu i prodaju naše proizvode u Rijeci i Staroj Sušici, u dućanima u kojima se može kupiti i med, sir, vina te prerađevine od vune drugih OPG-ovaca“, priča nam.

Osim kod plasmana proizvoda, Kašetica im je velika podrška jer ih informira o sajmovima i vodi komunikaciju, a Županija članovima za neke manifestacije, poput Jeseni u Lici za koju se upravo pripremaju, plaća kotizaciju. „Naše proizvode otkupljuje i prodaje i gift shop “Dohvati svoje snove” u Ravnoj Gori, čija je ambiciozna vlasnica Maja Barić u ponudu uvrstila i druge predivne autohtone proizvode“, kaže gospođa Smojver.

Dobra je prodaja i na Adventu u Rijeci, gdje izlažu čak 25 dana zaredom. „Tu su i Bundevijada u Vrbovskom, Dani gljiva u Staroj Sušici, Medunfest, na sve se odazivamo. To su zbilja prekrasne manifestacije“, ističe vlasnica ovog mirisnog OPG-a.

Lavandina polja kao turistički doživljaj

Najbolju zaradu donose im Dani lavande u srpnju jer oni koji vole lavandu dolaze upravo zbog nje i kupuju proizvode. Vlasnica Goranse aktivna je i suorganizatorica manifestacije “Dani lavande” u Moravicama, uz Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske, SNV, Udrugu Plodovi gorja Gorskog kotara te Grad Vrbovsko. Tada dovodi jazz i klasične glazbenike te priređuje poseban glazbeni doživljaj.

„Kad bismo kao OPG dobili poticaje za izradu natkrivenog prostora, koncerti bi se održavali u samom polju lavande, što bi bilo još efektnije. A tu bih mogla održavati i predavanja o uzgoju lavande koja inače moram držati u lokalnim institucijama“, ističe i dodaje da se svake godine kandidiraju za poticaje, ali dobili su ih samo prve dvije godine, i to u iznosu od svega oko stotinjak eura.

„Nije to jedino razočaranje. Provodi se i monitoring iz zraka, ali ne u vrijeme vegetacije pa me znaju izvijestiti da ne vide nikakvu aktivnost na imanju. Onda moramo dokazivati da OPG radi punom parom. To me zbilja zna razljutiti“, kaže i dodaje: „San mi je bio da se ovdje okupljaju ljudi, da dolaze u ovaj kraj, uživaju u mirisu polja i upoznaju Gorski kotar na drugačiji način. Mislim da sam to ostvarila.“

Novi zakoni, novi izazovi

Za sada, kaže, još uvijek posluju samo s gotovinom, no to će se od iduće godine promijeniti. „Do sada smo mogli raditi s gotovinom i e-račune voditi preko Fine, koja je za to uzimala visokih pet eura. No novi zakon nalaže da od 1. siječnja moramo ući u registar poreznih obveznika i bit ćemo podložni fiskalizaciji.“

„To znači da ćemo u startu morati platiti oko 400 do 500 eura za tehničku pripremu. To uključuje čitač kartica, informacijskog posrednika i knjigovođu. Dodatni trošak bit će i nove, drugačije deklaracije proizvoda, odnosno dodatni certifikati. Plaćat ćemo mjesečni paušal, ne znam koliko će nas to unazaditi s obzirom na ionako skromnu zaradu“, kaže zabrinuta vlasnica Goranse.

Hoće li mali OPG-ovi opstati?

„Ako ćemo biti prisiljeni proizvodnju prepustiti ovlaštenom laboratoriju i otkupljivati i preprodavati proizvode, odustat ćemo od posla. Razlog tome je što više nećemo moći jamčiti da su proizvodi prirodni, što je u njima, jesu li bez ikakvih konzervansa. A upravo je posve prirodan proizvod naša glavna misija“, kaže.

„Bojim se da će mnogi mali morati zatvoriti OPG, osobito mi koji smo u mirovini i koji ne možemo srljati u nova ulaganja jer ne znamo što će s nama biti iduće godine, hoćemo li ostati zdravi i sposobni za rad“, kaže.

S druge strane, vidi u fiskalizaciji i prednosti. „Prednost će biti što će sve biti digitalizirano i knjigovođa će voditi račune, što je posao koji iziskuje mnogo energije, praćenja i učenja. Mi proizvođači moći ćemo se baviti samo poljoprivredom i prodajom. Ako opstanemo“, napominje.

Ljubav prema prirodi važnija od zarade

Kada sve zbroje i oduzmu, Smojveri otkrivaju da u prosjeku zarade između 300 i 400 eura mjesečno. „Uz mirovinu, dobro dođe. No žao mi je što nikome u kraju nismo uzor i što nismo potaknuli druge da zasade svoju lavandu, da nam se ljubičasti Gorski kotar.”

Zašto je tomu tako, pitamo. “Zato što vide da puno radimo, a vozimo stari auto. Ne možemo na ljetovanje ni zimovanje, nemamo uvijek vremena za prijatelje. Puno je odricanja. Ali kad nas kupci pohvale, nagrada je velika“, zaključuje gospođa Borjanka.

Ovaj članak objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.