Blagoje je radio 45 godina, a mirovina mu ne pokriva dom: Ostaje mu 40 eura džeparca

S tri godine ostao je bez oca, a sa sedam i bez majke, nakon čega je zbrinut u domu za napuštenu djecu u Banjoj Luci. Čim je završio srednju školu, počeo je pregledavati oglase za posao u novinama.

Prva prilika ukazala mu se na dalekom Visu. Jugoplastika je u Komiži tražila radnike za proizvodnju plastičnih brodica. „Niti sam dvojio niti sam puno razmišljao hoću li se ikad vratiti u Bosnu. A nisam imao ni izbora”, govori nam umirovljenik Blagoje Babić (69).

U Komiži je ostao punih 50 godina. „Gotovo cijeli radni vijek proveo sam u Jugoplastici, na gotovo svim poslovima koji su postojali u tvornici. Još sam godinu dana radio u tvornici ribe, a pet godina u Čistoći. Obje tvornice, nekad velike i jake, propale su. Radio sam mukotrpno, a cijeli sam život bio podstanar, 45 godina u istom stanu. Proljetos sam zadnji put zaključao vrata i otišao s osobnim stvarima u starački dom u gradu Visu. Morao sam pa se nisam osvrtao”, rekao je.

Od doma za napuštenu djecu do doma za starije

Osjećaj da nema nikoga svoga, ne skriva, prati ga od najranijeg djetinjstva do danas. „Zbog ranog gubitka oba roditelja nikada se nisam osjećao kao da negdje zaista pripadam. Čak se ni nakon 50 godina ne osjećam kao Komižanin, ni kao Višanin, iako volim ovaj otok i otočane.”

U dom za starije došao je jer se više nije mogao sam brinuti o sebi. „Noge su me toliko boljele da nisam mogao hodati. Socijalna služba nije mi mogla biti stalno na raspolaganju. Susjedi i znanci, a imam ih u Komiži mnogo, pozivali bi me na ručak ili mi donijeli obrok. Ljudi su dobri. Ali ne možete ni dugo tako”, kaže.

„A budući da nemam nikoga, zbog teškog zdravstvenog stanja na red u domu sam došao u roku od pet mjeseci. Inače su liste čekanja mnogo duže. Načuo sam da trenutačno šestero ljudi s otoka, tri muškarca i tri žene, čeka na smještaj”, otkriva.

Sretan jer ponovo hoda

Ne pati, kaže, za Komižom. „Kad sam došao u dom, dali su mi lijek koji mi je pomogao ponovno se osoviti na noge. Tableta je velika kao pola mojeg malog prsta, ali vidite, pomaže. Zato je dobro što sam u domu. Imam bolju zdravstvenu skrb. Isprva je bilo teže jer nisam mogao izlaziti. Sada prošetam, sjednem s nekim na kavu, popričam. Druželjubiv sam po prirodi”, kazao nam je gospodin Blagoje.

Približava se, priča, 70. rođendanu, a najveća mu je želja što duže ostati pokretan. „Sretan sam jer nisam osuđen na domsku sobu, mogu izaći kad mi se prohtije, a imam i besplatan autobus do Komiže. No nisam još bio otkako sam otišao. Ne vuče me pretjerano. Stan sam prepustio, nemam tamo ništa, osim, naravno, poznanika”, kaže.

Radio 45 godina, priznali mu 25: „Ništa nisam pitao niti sam se žalio”

Mirovina mu, povjerava nam, nije dovoljna za pokrivanje troškova doma za starije. „Pokrivam samo dio, a dio mi pokriva država. Dobro mi je tu. Hrana nije uvijek savršena, ali ne želim se žaliti jer ipak imam redovite obroke. Jedino petkom ne pojedem ribu, nikad je nisam volio. U sobi smo troje muškaraca. Nije ni to neka sreća, ali morate prihvatiti. Evo zašto sam sretan što hodam, nisam u četiri zida, malo promijenim ambijent u danu”, govori.

Dodaje da mjesečno dobije 40 eura džeparca. To mu je dovoljno da svaki dan popije kavu u jednom od dva omiljena kafića u gradu. Ne štima nam računica pa pitamo kako mu je mirovina toliko mizerna kad je radio do 65. godine. „Došao sam po izračun mirovine, rekli su mi da imam 25 godina staža. A radio sam 45 godina. Ništa nisam pitao niti sam se žalio. Dogodilo se i idemo dalje”, objašnjava.

Prihvaća život kakav jest

Broji dane, kaže, dok mu ne stigne popravljeni mobitel. „Donedavno sam mogao nazvati prijatelje iz Komiže, ali pokvario mi se mobitel. Kupio sam drugi za 33 eura, ali je neispravan. Sad sam ga vratio tu u pošti, kažu da će ga popraviti u roku od 14 dana. Nekima je taj iznos za mobitel malo, meni i nije malo. A mobitel dobro dođe, čovjek ostane u kontaktu s ljudima”, rekao je.

Na pitanje je li mu žao što se nije ženio i nema djecu, kaže da ne žali ni za čim. „Nisam težio obitelji, a mladost je prohujala. U životu nisam imao puno lijepoga, ali ni gruboga. Nikad se ne ljutim, nisam razočaran, samo prihvaćam život kakav jest. Kad me već nagovarate da kažem što me ipak može izbaciti iz takta kod ljudi, to su oni koji rade u vlastitu korist i ne gledaju ide li to na štetu drugoga. A takvih ima”, ne krije.

Zvijezda je doma za starije

Laganim hodom stižemo i do njegovog doma za starije s prekrasnim pogledom na more i palme. Veselo ga pozdravljaju svi koji su se zatekli ispred zgrade. Ondje susrećemo i ravnatelja Nediljka Šimunovića, koji nam kaže da je Blagoje zvijezda doma.

„Ljetos se Blagoje fotografirao i s ministrom rada i mirovinskoga sustava Alenom Ružićem koji je posjetio našu ustanovu. Kad odem u Komižu, ljudi me zaustavljaju i pitaju kako je Blagoje. Bio je omiljen među mještanima”, govori ravnatelj. Dodaje da u domu imaju 80 korisnika, među kojima je najmanje pokretnih. O njima brine 37 zaposlenika, a najveći im je problem nedostatak radne snage, ponajprije njegovatelja i medicinskih sestara.