Majka ima malu mirovinu i od djece zahtijeva 800 eura mjesečno: ‘Dužni ste mi’

Majka ima 67 godina i malu mirovinu, ali od odrasle djece očekuje da joj svakog mjeseca zajedno šalju nemalu svotu. Sin smatra da bi oboje trebali izdvajati jednak iznos, iako je u znatno boljoj financijskoj situaciji od sestre. Majka pak smatra da joj duguju jer se cijeli život žrtvovala za njih.

U internetskoj grupi koja okuplja ljude iz naše regije koji žive i rade u Njemačkoj upravo je takvu situaciju opisala jedna korisnica. „Majka je više od 20 godina radila po privatnim kućama bez prijave. Sada ima 67 godina, prima vrlo malu mirovinu i očekuje da joj brat i ja svaki mjesec ukupno zajedno šaljemo 800 eura.”

“Ja imam troje djece i kredit, dok je brat sam i zarađuje puno više, ali tvrdi da obveza mora biti jednaka. Majka kaže da se cijeli život žrtvovala za nas i da joj sada moramo vratiti. Trebaju li djeca financirati roditeljske odluke ako roditelji nisu ništa osigurali za starost?” pita postavljačica teme.

Odgovori su pokazali koliko se razlikuju očekivanja od odrasle djece. „Roditelji nikada ne bi smjeli tražiti od djece da im vraćaju ono što su im pružili. Ona je davala svojoj djeci, a sada bi njezina kći i sin trebali uskraćivati svojoj djeci kako bi njoj uzvratili? Roditeljima smo dužni pomagati, ali financijski samo onoliko koliko možemo. Dakle, ne koliko želimo, nego koliko možemo. Ako je to nula, onda je to nula. Na prvome su mjestu njihova djeca. Točka”, smatra Marija.

„Neka majku bude sram!”

„Trebala je mama misliti na vrijeme da se mora osigurati penzija jer djeca moraju živjeti svoj život”, mišljenje je još jedne sudionice grupe. Na taj se komentar nadovezala druga, koja kaže kako treba biti oprezan s ovakvim izjavama jer i mirovine onih koji ih imaju, u našim krajevima znaju biti toliko male da su, s obzirom na današnju skupoću, jedva dostatne za goli život.

U raspravu se uključila i članica grupe Radmila, koja smatra da majci treba pomoći, ali da ona ne može određivati iznos. „Neka se srami, mene bi bilo sramota od svoje djece tražiti da mi plaćaju toliko i toliko. Djeca trebaju pomoći koliko ona mogu jer imaju i djecu i svoje troškove.”

„Radije bih jela travu nego uzimala djeci”

Drugi smatraju da djeca moraju bezuvjetno pomagati roditeljima: „Što ste vi, ženo, mislili, tko je vas rodio i odgojio, školovao, život vam dao, nego roditelji? Roditelje morate podržavati ako nemaju dobru penziju. Nećete ih valjda ostaviti da si ne mogu ništa priuštiti”, piše sudionica grupe, ne spominjući financijske mogućnosti djece.

Zato joj Nikolina izravno odgovara: „Sve u granicama normale, onoliko koliko se može, a ne onoliko koliko netko očekuje. Osobno bih prije jela travu nego da moja djeca i unuci oskudijevaju zbog mene!”

I Lidia piše: „Moji roditelji nikada ne bi ništa zahtijevali od nas, i ono malo ako bi im dali, teško bi primali”, a Dragica se nadovezuje: „Kakva je to majka, kad zahtijeva, a kakva su to djeca kad se sama ne sjete majke.” S njom se slaže Mirada: „Ovu današnju djecu treba pustiti da žive što dalje od roditelja i ne dati im ništa.”

„Svaki po 150 eura i dosta”

Vera smatra da je teško onome kome djeca budu morala pomagati pa je bolje gledati na sebe i osigurati se za starost nego cijeli život davati djeci koja na kraju ne žele doći roditeljima ni u posjet, a kamoli ih uzdržavati. „Osobno, ne očekujem da me djeca uzdržavaju, nisam ih na svijet donijela da bi u starosti skrbili za mene. Mislim da to govori zdrav razum”, izjasnila se Ivana. „Svaki po 150 eura i dosta. Vaša vam je obitelj na prvome mjestu”, smatra gospođa Mira.

Istraživanja obiteljskih odnosa pokazuju da odrasla djeca uglavnom osjećaju odgovornost prema roditeljima, ali ne smatraju da je ta obveza bezuvjetna. Hoće li i koliko pomagati, ovisi o njihovim mogućnostima, potrebama roditelja i odnosima koje su gradili tijekom života. No, jedno je pomoći roditelju koji nema dovoljno za život, a drugo prihvatiti da roditelj sam određuje koliko mu djeca svakog mjeseca moraju plaćati.