Vrt je škola života: Ne mora biti savršen i uvijek postoji iduća godina

Vrtlari dobro znaju da trud ne donosi uvijek očekivani rezultat i da se neke stvari jednostavno ne mogu požuriti. Kad je britansko Kraljevsko hortikulturno društvo (RHS) pitalo svoje pratitelje kojim ih je životnim lekcijama naučilo vrtlarenje, najčešće su spominjali strpljenje, upornost i nadu da će iduća godina biti bolja.

Ipka, među odgovorima našlo se i duhovitih priznanja, uspomena na obitelj te osobnih priča o gubitku i povratku omiljenom poslu. Netko je naučio da treba nositi rukavice, netko da ne treba kupovati kuću na strmom brijegu, a jedna je vrtlaica iskreno priznala da joj je vrtlarenje otkrilo koliko je zapravo nestrpljiva.

Ne mora sve biti savršeno

To strpljenje ponavlja se iz komentara u komentar. Uz njega dolaze planiranje i prihvaćanje činjenice da neće sve uspjeti, čak ni kad se napravi kako treba. „Ne treba očekivati savršenstvo, nego vidjeti boje i detalje pred sobom. I nakon napornog dana sjediti u lijepom vrtu, udisati mirise i slušati zvukove”, napisala je jedna vrtlarica.

Druga poručuje da biljke ne treba prerano otpisivati. „Ne odustajte! Vjeverice i lisice unište posude, ali one se mogu popraviti, biljke mogu izgledati mrtvo, ali često nisu i vrate se u punom sjaju. Ne odustajte!” Njezino iskustvo sažima i kratka poruka druge sudionice: uvijek postoji sljedeća godina.

Vrt je neke podsjetio i na znanje koje su olako uzimali zdravo za gotovo dok su bili mlađi. Jedna se vrtlarica prisjetila djeda koji ju je učio vrtlarenju, a čiju je vještinu tek poslije znala cijeniti. „Bio je mnogo vještiji nego što sam ikad shvaćala. Njegove su glavice kupusa bile goleme, a moje su sićušne. Živjeli svi djedovi!”

Cvijeće za one kojih više nema

Posebno je dirljiva priča žene koja je preko svojeg svekra naučila da vrt može biti mjesto na kojem se lakše nosi s tugom. Izgubio je tri voljene osobe, a ona pamti kako je cvijećem održavao vezu s njima. „Svaki drugi dan zastao bi pred njihovim fotografijama da malo porazgovara i nadopunio vaze cvijećem iz vrta”, odgovorila je. Uklanjanje uvelog lišća i stvaranje komposta za nju su također povezani s mišlju da se život nastavlja.

Jednoj je vrtlarici želja za povratkom u vrt davala motivaciju tijekom dugog oporavka nakon upale pluća. Napisala je da je dvaput bila blizu smrti te da je gotovo dvije godine bez dodatnog kisika. „Prvi put u četiri godine napokon sam u posljednjih mjesec dana mogla otići u svoj vrt i doismta plijeviti korov! Presretna sam, neka tako i ostane. Dug je to i spor put, ali želja za vrtlarenjem napokon me nakon četiri godine vratila van”, podijelila je svoje veselje.

Ima tu i posve praktičnik lekcija, možda čak i životnih lekcija: korov je lakše ukloniti dok je malen, posao treba podijeliti na manje dijelove, a prije posezanja za kemikalijama razmisliti na što će sve djelovati.

Nažalost ili na sreću, ovisi kako gledamo na život, vrtlarstvo ima istu manu kao kućanski poslovi: stalno se vraća na početak i nikad nije gotovo. No to ne znači da sve moram napraviti odmah i danas. Ili kako je to napisao jedan zaljubljenik u vrt koji njeguje već desetljećima: vrt će i sutra biti ondje.