Draga Ksenija: Želim ispraćaj bez publike, ali kćeri ne žele ni čuti

Draga Ksenija, nedavno sam djeci rekla da, kad jednom dođe moj čas, želim da me pokopaju u najužem obiteljskom krugu; bez susjeda, bez prijatelja, bez ikakvih objava u novinama, bez cvijeća, glazbe, svijeća, bez pompe i ceremonija.

To sam odlučila još kad mi je suprug preminuo za vrijeme korone. Tada smo, zbog okolnosti, organizirali skroman i tih ispraćaj, bez okupljanja. Bilo je to dostojanstveno, toplo, iskreno. Prisjetili smo ga se kao supruga i oca, rekli mu zbogom u miru, bez pritiska i bez predstave.

Sin me razumije i podržava. No kćeri su se silno uznemirile. Govore da to ne dolazi u obzir, da to nije način, da zaslužujem više. Stvarno bi mi dalo nekakav mir kad bih znala da će me poslušati, ali bojim se da neće. Znam da ti se ljudi javljaju sa svakakvim problemima pa se nadam savjetu. Tiha

“Dajte im malo vremena”

Draga Tiha, čini mi se da dijelimo iste ideje kad je riječ o posljednjem ispraćaju. Puno topline i dostojanstva može biti u tišini, bez publike i protokola. Neki ljudi koje sam poznavala su odabrali takve odlaske, a za sobom su ostavili puno veći trag nego što bi mogao ostaviti kraljevski sprovod.

Ipak, dopustite mi da apostrofiram jednu stvar: sprovodi su, koliko god to teško bilo priznati, ipak za žive, a ne za mrtve. To je njihov način da se oproste, da pronađu mir, da shvate gubitak.

U vašem slučaju, rekla bih da je najvažnije objasniti kćerima da je za vas “više” upravo ono što ste zatražili. Da nije u pitanju skromnost iz slabosti, nego izbor iz snage. Recite im da želite konačno spuštanje zastora dijeliti samo s njima; sa svojom djecom koju ste najviše voljeli.

Vjerujem da će onda shvatiti o čemu se zapravo radi, kao i to da će vam iskazati ljubav, ne time što što će organizirati “predstavu za selo”, nego time da će se od vas oprostiti intimno i onako kako vi želite. Možda im samo treba dati malo vremena da o svemu razmisle. Nikamo vam se ne žuri, zar ne? Ksenija