Kad su odlučili otići, Ivana je imala 27, a Josip 30 godina. “S malim djetetom živjeli smo u dvosobnom stanu sa svekrvom. Bilo nam je jasno da se moramo osamostaliti, ali je na tržištu rada vladala neizvjesnost. Do tada smo već oboje promijenili razne poslove. Josip je konobario, preprodavao aute koje je uvozio iz Italije, a povremeno se s prijateljem bavio i stolarijom. Ja sam radila u videoteci, buticima s odjećom, tekstilnoj veletrgovini, na Velesajmu. Nismo se bojali zasukati rukave i raditi što god se nudilo, ali prilika za stabilan život jednostavno nije bilo”, opisuje Ivana prilike koje su ovu obitelj odvele u inozemstvo.
Na pitanje zašto baš Italija, odgovara da ih je potaknuo suprugov bratić koji je ondje živio. “Josip je otišao prvi i odmah se zaposlio u tvrtki za prijevoz materijala. Nekoliko mjeseci kasnije pridružili smo mu se naš mali Karlo i ja. Ubrzo sam i ja počela raditi u tvornici brendiranih naočala, a Karlo je krenuo u vrtić i brzo savladao jezik. Nama je pak jezična barijera predstavljala poteškoće. Josip je znao osnove talijanskog, a ja nisam znala ni riječ”, ističe.
Dodaje kako su im u početku najviše nedostajali obitelj, prijatelji i sam zagrebački, odnosno gradski mentalitet, ali ljepota prirode i mirniji ritam Belluna ubrzo su ih osvojili. “Okruženi smo planinama, zrak je čist, živi se opuštenije. Iako ne mogu reći da su nam počeci bili laki, pronašli smo svoj put. Dodatnu sreću u obitelj donio nam je i drugi sin Nikola, koji je rođen ovdje.”
Plaće više nisu prednost, ali mirovine jesu
Odlazak u Italiju donio im je financijsku sigurnost, iako se, kaže, okolnosti više ne mogu uspoređivati s onima otprije četvrt stoljeća. “Kad smo otišli, plaće su bile gotovo tri puta veće nego u Zagrebu. Danas to više nije tako. Moja je plaća ovdje oko 1.600 eura, a Josip zarađuje nešto više jer radi kao prijevoznik u sektoru pića, a to je trenutačno vrlo tražen posao. Ne odskače to više od Zagreba”, ističe.
No, Talijanski umirovljenici, primjećuje, žive znatno opuštenije nego hrvatski. “Prosječne mirovine iznose 1.009 eura za žene i 1.449 eura za muškarce. Vidim da stariji ovdje žive sasvim pristojno, često izlaze na kavu i kolač i okupljaju se uz pizzu koja ovdje stoji desetak eura. K tome, Talijanke u svakoj životnoj dobi vole potrošiti na sebe, redovito odlaze frizeru, u kozmetički salon i na masaže. No, privatni domovi za starije također su skuplji od prosječne mirovine, pa tu često uskaču odrasla djeca”, doznajemo od naše sugovornice.
Ivana i Josip Bosak (foto: privatna arhiva)
Podstanarstvo je uteg u mirovini
Prema statistikama, dok čak 91 posto Hrvata živi u vlastitoj nekretnini, to je slučaj kod 74 posto Talijana. Dio od 26 posto podstanarske populacije su i umirovljenici pa nas je zanimalo koliko im je priuštiv dvosobni stan.
“To je ozbiljna stavka u budžetu, u mojoj okolici takav stan košta šesto eura mjesečno, no to naravno ovisi o regiji. Mi smo svojedobno, dok su i ovdje bile povoljnije prilike, za 70.000 eura kupili vlastiti stan od 95 kvadrata, koji smo morali kompletno renovirati. Umirovljenički život stoga nam tu ne bi bio toliko težak, ali mi ćemo se sasvim sigurno vratiti kući”, otkriva nam Ivana.
Sve bliže povratku u domovinu
O povratku, ističe, razmišljaju sve intenzivnije. “Nedavno smo u Zagrebu kupili stan s namjerom da se vratimo jer suprug i ja nikad nismo prestali čeznuti za domovinom. Ako nam se prilike poslože, za konačno preseljenje nećemo čekati mirovinu.”
“Ne brine nas više hrvatsko tržište rada jer čujemo da posla ima, a gdje ćemo koristiti zdravstveni sustav tek ćemo odlučiti kad ispitamo sve činjenice. Josip je invalid Domovinskog rata, pa bi mogao imati određene pogodnosti ako počne raditi u Hrvatskoj jer bi mu, primjerice, nužne terapije bile besplatne. Svaka pogodnost nas dodatno motivira.”
“Biti će teško otići daleko od naših sinova, ali oni zasad žele ostati ovdje jer imaju društvo i cure, sretni su tu. A suprug i ja svaki put kad idemo u Zagreb ili na Jadran kažemo i dalje govorimo da idemo kući. Srce nam brže kuca svaki put kad povedemo razgovor o povratku i znamo da je to samo pitanje vremena”, zaključuje Ivana.
Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
