Nakon razočaravajuće Vladine odluke, a prema kojoj će se takozvana 13. mirovina isplatiti u iznosu od samo šest eura po godini staža, umirovljenicima i dalje ne preostaje ništa do nadati se da bolja vremena dolaze. Neki od njih će do tada šparati svaki cent, baš kao i Ivan koji na tržnici u Slavonskom Brodu prebire po natrulim rajčicama.
“Evo vidite što kupujem. Da imam novca, uzeo bih… To je zadnja klasa, ne može niže od 50 centi. Prodaju da ne bace u smeće”, kaže Ivan Tomić za Treću dob Hrvatske televizije.
U kadar ove neizmjerno važne umirovljeničke emisije ušla je i Ana Marinović (86). Došla je, kaže, kupiti voće. “Ne mogu puno kad nemam novaca. Dobila sam jučer ono što dobijemo u domu 37 eura pa to razdijelim na cijeli mjesec. Malo sam si kupila grožđa”, iskreno govori. Starost joj je, kaže, dobra pa nastavlja: “Moram se Bogu zahvaliti. Ima za jesti koliko hoću, ali nedostaje mi moja kuća.”
Nikola Jurić je mirovinu zaradio u Đakovićevoj montaži i drugim tvrtkama, a bio je i u vojsci. Kaže da sad najbolje živi. “Malo radim, a sve imam. Spavam, lijepo jedem. Imam što odjenuti i obuti. Ne treba mi ništa bolje.”
Umirovljenica Kata Gavran živi s dobrostojećom kćeri. Prima mirovinu i nešto njemačke mirovine. “Ona je od rođenja sa mnom tako da nema problema i da nemam mirovine ja bih s njom živjela”, govori u kameru Treće dobi.
Ljubica Tatić mirovinu podebljava prodajom na tržnici. “Prodajem cvijeće i tikvice. Muž radi, dodatno konobari. Ali ne znam kako uspijeva. Uglavnom radi vikendom svadbe. Imamo kokoši”, govori Ljubica i dodaje da su joj u mirovini potrebe male jer, primjerice, ne treba više imati petero cipela.
Umirovljenici su, čini se, pomireni sa svojim siromaštvom; kažu da im ne treba mnogo, tek topli obrok, malo sunca i krov nad glavom. Guraju dalje, dan po dan. Ali prihvaćanje nije isto što i pristanak na trajno odricanje. Skromnost je, reći će mnogi, vrlina. No i vrline imaju granice.
