Cijene smještaja u domovima za starije u Njemačkoj rastu u razdobljima više nezaposlenosti, iako su u tom sustavu strogo regulirane, objavila je Berlinska škola ekonomije. To pokazuje nova studija ekonomista Johannesa Geyera, Petera Haana i Mije Teschner, koja analizira podatke o dugotrajnoj skrbi između 2005. i 2015. godine.
Na prvi pogled, takav rezultat djeluje nelogično: u recesiji bi se očekivalo snižavanje cijena, osobito u sektoru koji se financira javnim novcem, za kojeg su cijene fiksirane i pod nadzorom države. No objašnjenje nije u većim plaćama, više zaposlenih ili boljoj skrbi u domovima jer se ništa od toga ne događa.
Ključ promjene leži u tome tko ostaje u domovima, a tko iz njih odlazi. Kada nezaposlenost raste, starije osobe s blažim potrebama sve se češće preusmjeravaju na kućnu ili neformalnu skrb, najčešće unutar obitelji. Razlog je jednostavan: u kućanstvima ima više nezaposlenih ili slabije zaposlenih članova koji mogu preuzeti brigu, a istodobno se traže načini da se izbjegnu ili smanje troškovi institucionalnog smještaja.
Domovi za starije tako postupno ostaju s korisnicima koji imaju teže, zahtjevnije i skuplje potrebe. Takva promjena strukture korisnika, a ne rast troškova rada, gura prosječne cijene naviše. Istraživanje pokazuje da rast nezaposlenosti za jedan postotni bod povećava dnevne cijene institucionalne skrbi za gotovo jedan posto, dok cijene smještaja i prehrane također rastu.
Drugim riječima, cijene ne rastu zato što domovi poskupljuju, nego zato što se mijenja ravnoteža cijelog sustava skrbi. Lakši slučajevi, zbog štednje, sele se u obitelj i kućnu njegu, a domovi postaju mjesto za najteže oblike skrbi. Posljedica je dvostruka: institucionalna skrb postaje skuplja, a teret brige u lošijim gospodarskim razdobljima sve se više prebacuje na obitelji.
