Papinska tijara, poznata i kao trostruka tijara ili triregnum, jedan je od najupečatljivijih simbola u povijesti Katoličke crkve. Riječ je o posebnom ceremonijalnom pokrivalu za glavu koje su nosili pape, a čiji korijeni sežu duboko u povijest i pričaju priču o odnosima svjetovne i religijske vlasti.
Za razliku od drugih crkvenih pokrivala, tijaru je nosio isključivo papa. Njezin prepoznatljiv izgled čine tri krune položene jedna iznad druge, dok se na samom vrhu nalazi križ. Upravo ta trostrukost otvorila je prostor za različita tumačenja.
Jedno od najčešćih tumačenja triju kruna povezuje ih s Presvetim Trojstvom, dok drugo tumačenje naglašava trostruku papinsku vlast: zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Postoji i simbolika koja ide još dalje pa neki kažu da tri krune predstavljaju tri razine Božjeg kraljevstva: vjernike na zemlji, duše u čistilištu i blažene na nebu. U tom smislu tijara nije bila samo znak moći, nego i vizualna teološka poruka.
U umjetnosti i ikonografiji tijara ima svoje posebno mjesto. Ona je, primjerice, atribut svetaca poput sv. Grgura Velikog i sv. Silvestra, čime dodatno potvrđuje svoj status simbola papinske službe i kontinuiteta Crkve.
Zlato, svila i dragulji
Fizički gledano, papinska tijara je impresivan predmet. Visoka oko 38 centimetara, okruglog oblika, izrađivala se od srebrne ili zlatne tkanine i bogato ukrašavala dragim kamenjem. Osim simbolike, i sama izrada svjedočila je o raskoši i važnosti institucije koju je predstavljala.
Ne postoji samo jedna tijara. Kroz stoljeća su izrađene brojne, a danas ih je sačuvano više od dvadeset. Neke od njih pape su dobivali kao darove od svjetskih državnika i vladara pa je lako zaključiti da je tijara bila i znak međunarodnog priznanja i utjecaja te svojevrsnog pokoravanja Katoličkoj crkvi.
Razlike među tijarama nisu bile samo estetske, nego i praktične. Primjerice, najlakše tijare težile su oko 900 grama i izrađene su za papu Ivana XXIII. 1959. godine i papu Pija XI. 1922. godine.
Težile su i do 8,2 kilograma
S druge strane, najteža poznata tijara potječe iz 1804. godine. Nju je Napoleon Bonaparte darovao papi Piju VII. povodom svoje krunidbe i braka s Jozefinom. Taj dar je bio politička poruka i simbol složenog odnosa između Crkve i svjetovne vlasti u to vrijeme. Iako je bila teška više od 8 kilograma, bila je pretijesna i vrlo nepraktična, što povjesničari interpretiraju kao namjerno ponižavanje pape.
Do Drugog vatikanskog sabora pape su nosili tijaru u posebnim, neliturgijskim prigodama, poput proglašenja dogmi ili svetaca. No, 1963. godine došlo je do prekretnice. Papa Pavao VI., iako je okrunjen tijarom, odlučio se odreći njezine uporabe, simbolično je polažući na oltar u bazilici sv. Petra. Naime, Crkva se dolučila za manje ceremonijalne raskoši, a više jednostavnosti i pastoralnog služenja. Uz to, tijara je mnogima izgledala kao znak zastarjele svjetovne moći.
Simbolički, financijska vrijednost tijare darovana je siromašnima. Tim je novcem izgrađeno naselje za beskućnike na periferiji Rima. Od tada nijedan papa nije nosio tijaru, iako to formalno i dalje može činiti. Umjesto nje, u liturgijskoj i javnoj uporabi prevladava nošenje mitre koja je jednostavniji i skromniji simbol služenja.
