Vijesti
Što je bila Krajina? Milan Babić: Progonili smo Hrvate, tjerali ih i ubijali
Milan Babić, prvi predsjednik takozvane Republike Srpske Krajine, priznao je progon, protjerivanje i ubojstva Hrvata te zamolio za oprost.
Hrvatska proslavlja 31. obljetnicu Oluje, najznačajnije vojno-redarstvene akcije koja je brojnim prognanim i izbjeglim Hrvatima omogućila povratak svojim domovima, a ostalima donijela mir, miris dugo željene slobode, život bez sirena, uzbuna, nedostatka vode i struje, bez straha za živote bližnjih.
Ljudski razumljivo, ne slave svi. Izdani od Beograda, pobunjeni Srbi i njihove obitelji, kao i oni koji su se samim mjestom rođenja zatekli na području takozvane Republike Srpske Krajine, Mordora koji je godinama terorizirao i ubijao ostatak Hrvatske, izbjegli su prema Srbiji i Bosni i Hercegovini, a posredno i u druge europske države. Traktor-kolona jest scena koja ne bi trebala veseliti nikoga jer svjedoči o potpunom posrnuću politika krajem osamdesetih i početka devedesetih.
Ipak, ne treba iz računice izuzeti da je Hrvatska proglasila aboliciju, da je izbjeglim Srbima omogućila povratak, dokumente, obnovu, razvoj i poticaje. I da oni to obilno koriste.
Neki od njih danas u medijima svjedoče da hrvatski Srbi nikada nisu živjeli bolje nego danas. Drugi su, zahvaljujući naknadno reguliranom hrvatskom državljanstvu i dokumentima, svoje mjesto pronašli u zemljama Europske unije. Neki žive sretne i ispunjene živote u Srbiji, državi koja, usprkos brojnim problemima, napreduje i aspirira na članstvo u Europskoj uniji.
Kao da se Oluja dogodila u Srbiji
Ipak, svakoga kolovoza iz Beograda i Banja Luke dolaze poruke o navodnoj zločinačkoj akciji, masovnim ubijanjima i progonima Srba. Izgovaraju ih oni koji i 2026. godine parazitiraju na patnji koju su prije 35 godina posijali među Hrvatima i Srbima, oni koji su obećavali Veliku Srbiju i grabili prve političke bodove vatrenim govorima na okupiranim hrvatskim područjima.
Oni koji su vlastite sunarodnjake učinili žrtvama svojih ambicija tada, čine to i danas. Poručuju da se Oluja više nikada neće dogoditi, kao da se dogodila u Srbiji, a ne na otetom teritoriju Hrvatske. Njihovi mediji i plaćenici, navodni svjedoci vremena, objašnjavaju da je “sve bilo mirno i lijepo do tog 4. avgusta 1995.”
Što je zapravo bila Krajina?
No pravi karakter te zločinačke tvorevine sponzorirane iz Beograda najbolje je opisao Milan Babić, bivši predsjednik vlade samoproglašene Srpske autonomne oblasti Krajine, a poslije i predsjednik takozvane Republike Srpske Krajine.
Babić je priznao da je sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bio prisilno i trajno uklanjanje većine hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva s približno trećine teritorija Hrvatske. Znao je da se u zatvorima zlostavljaju ljudi, da se provode deportacije i prisilna premještanja, da se uništava imovina te da se tijekom prisilnog uklanjanja ubijaju civili.
Sudjelovao je u vojnom zauzimanju hrvatskog teritorija te poticao i pomagao nabavu oružja. Na javnim događajima i u medijima držao je nacionalno huškačke govore, a takva je propaganda pomogla širenju nasilja nad Hrvatima i drugim nesrbima.
Prije nego što je i sam optužen, 2002. godine svjedočio je za tužiteljstvo u postupku protiv glavnog sponzora tih zločina – Slobodana Miloševića. Optužnica protiv Babića potvrđena je 2003. godine, a poslije je osuđen na 13 godina zatvora. Na suđenju Milanu Martiću izjavio je i da su, prema njegovim saznanjima, Srbi u Hrvatskoj prvi upotrijebili silu tijekom Domovinskog rata.
„Nevini ljudi su proganjani, istjerani i ubijani“
Pred Haaškim sudom 27. siječnja 2004. izgovorio je priznanje koje preciznije od bilo koje naknadne političke interpretacije opisuje što je bila takozvana Krajina.
„Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da sudjelujem u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su oni bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon što sam saznao šta se dogodilo, šutio sam o tome.“
„Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao osobno odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa kojom moram živjeti ostatak života. Ovi zločini i moje učešće u njima nikada ne mogu biti opravdani.“
„Ostajem bez riječi kada treba izraziti dubinu moga kajanja za ono što sam učinio i za utjecaj moga grijeha na druge. Mogu se samo nadati da, iznoseći istinu, priznanjem krivice i izražavanjem mog kajanja, mogu poslužiti kao primjer onima koji još pogrešno vjeruju da takva nečovječna postupanja mogu ikada biti opravdana.“
„Samo istina može rasteretiti srpski narod“
„Samo istina može dati šansu srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote. Samo priznanjem krivice ja mogu preuzeti odgovornost za sve pogrešno što sam uradio. Nadam se da svojim kajanjem mogu bar malo olakšati patnju onima koji su patili.“
„Shvatio sam da nam neprijateljstva i podeljenost nikada ne mogu poslužiti da bolje živimo. Shvatio sam da je naša pripadnost istoj ljudskoj vrsti značajnija od bilo koje razlike između nas. Shvatio sam da samo kroz naše međusobno razumevanje i pomirenje možemo imati šansu da živimo kao ljudi u miru i tako osiguramo bolju budućnost za našu djecu i generacije koje dolaze.“
„Molim moju braću Hrvate da oproste“
„Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem i zahvaljujem Bogu na mogućnosti koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje. Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti, gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kojem sam i sam sudjelovao”, zaključio je u svom pokajanju Babić.
Milan Babić, po struci stomatolog, rođen nedaleko hrvatskog Sinja, pronađen je mrtav u ožujku 2006. u pritvorskoj jedinici u Den Haagu, a službena istraga utvrdila je da je počinio samoubojstvo.
