Umro je Jimmy Stanić: ‘Kak vreme ide, nek ide. Sudbina jarac’

Stjepan Jimmy Stanić, jedan od najdugovječnijih hrvatskih pjevača i zabavljač kakvih više gotovo nema, preminuo je u 98. godini. Više od sedam desetljeća pjevao je šlagere, jazz i evergreene. No njegove nastupe publika nije dolazila samo slušati. Dapače, očekivala je njegove viceve, anegdote i rečenice izgovorene između pjesama toliko ozbiljno da su bile još smješnije.

Rođen je 1929. u Zagrebu, svirao je gitaru i kontrabas, nastupao po Jugoslaviji i europskim klubovima, a među pjesmama po kojima će ostati upamćen su „Prolazi sve“, „Moja kobila Suzy“, „Dimnjačar“, „Kauboj Jimmy“ i „Jutro će promijeniti sve“. Razgovore s Jimmyjem novinari su pamtili cijeli život.

„Kad vidim publiku, postanem nekaj sasvim drugo“

Novinar Ivan Kreutz posjetio ga je početkom 1968. u malenom dvorišnom stanu u Vlaškoj ulici. Zidovi su bili prekriveni plakatima, fotografijama, aktovima i dvama akvarelima tužnog klauna koje je Jimmy sam naslikao i potpisao inicijalima Dž. S.

„To sam ja nacrtao. Ima malo tužan izraz lica, sličan mojemu, kaj ne? No, da, moje standardno držanje je tužno, ali kad vidim publiku postanem nekaj sasvim drugo. Počnem se smijati“, rekao je tada u razgovoru za Plavi vjesnik.

„Kad malo popijem, onda ide brzo“

Njegov spori govor bio je važan dio nastupa. Viceve je pričao tako polako da se publika smijala i prije završetka. Tako je govorio odmalena, tvrdila je njegova majka.

„Čudno je, ja isto ne znam zakaj tak govorim. Ali uvek sam tak govoril“, rekao je Jimmy, a onda, kao da mora dokazati da može i drukčije, dodao: „Ali govorim ja i brzo… Kad malo popijem, onda ide brzo.“

„U špajzi uvek šljivovice ima“

Jimmy je te 1968. godine živio s majkom, koja je imala 79 godina i, prema njegovim riječima, nikada nije bila bolesna. Objašnjenje njezine dugovječnosti nije tražio u medicinskim priručnicima.

„Mama nikad nije bila bolesna. Znate zakaj? U špajzi uvek šljivovice ima, komovice, vinčeka. To drži čoveka“, zaključio je. Uz razgovor se pohvalio i da je toga dana skuhao krumpir-gulaš s kobasicama, dok je majka potvrdila da mu je i sarma bila fina.

„Nećeš imati puno love, ali će uvijek kapati“

Prvi profesionalni angažman dobio je 1951. godine u Bihaću. Svirao je u lokalu u koji su zalazili vozači i pili rakiju iz čaša od dva decilitra, a pjevač narodnih pjesama bio je dvometraš nadimka Tarzan. Nastupi su ga potom odveli u Travnik, Doboj, Tuzlu, Zenicu, Sombor i Vukovar.

„U Travniku mi je jedna gatara prorekla da neću nikada imati puno love, ali će uvijek kapati. I tako je i bilo“, ispričao je u razgovoru za Večernji list. Pjevao je po cijeloj Europi, snimao ploče i punio dvorane, ali nikada nije postao osobito bogat. Nekim gatarama treba vjerovati.

„A tko će nama platiti za to žalovanje?“

Jimmyjev odnos prema autoritetima možda najbolje opisuje zgoda iz 1957. godine. Njegov je orkestar imao dogovoren nastup u Bugarskoj kada je umro Moša Pijade pa im je rečeno da kao jugoslavenski glazbenici ne bi smjeli svirati na dan žalosti.

„A tko će nama platiti za to žalovanje?“ dobacio je Jimmy. Zbog te je rečenice, prema njegovu kasnijem svjedočenju za portal Ravno do dna, ostao bez putovnice. Baš u to vrijeme Dizzy Gillespie navodno ga je pozivao da se pridruži njegovu orkestru, ali bez putovnice od toga nije bilo ništa. Jimmy se i desetljećima poslije opisivao kratko: „Ja stalno nisam podoban.“

„Svi pjevaju ljubavne, pa ajmo mi o jednoj kobili“

„Moja kobila Suzy“ nije nastala za skladateljskim stolom. Na jednom novogodišnjem nastupu Jimmy je primijetio da su se gosti umorili i da će zaspati. Od glazbenika je zatražio F-dur i brži ritam te počeo izmišljati tekst.

„Svi pjevaju neke ljubavne pa hajmo mi o jednoj kobili“, objasnio je. Publika je ustala i počela plesati, a improvizirani tekst poslije je uređen za snimanje. Pjesma koja je trebala razbuditi jednu pospanu novogodišnju zabavu pratila ga je do kraja života.

„Danas je lakše snimiti ploču nego pluća“

Jimmy je pripadao vremenu u kojem se prilika za snimanje nije dobivala preko broja pratitelja. Govorio je da se izvođač najprije morao dokazati i zaslužiti ploču, a razliku između nekadašnje i novije estrade sažeo je u jednoj rečenici.

„Danas je lakše snimiti ploču nego pluća. Manje se čeka“, rekao je u razgovoru za Gloriju. Sebe pritom nije doživljavao kao zvijezdu. Pjevanje mu je, govorio je, bilo zanimanje kao što je netko drugi fotograf ili vozač. Ako se publici sviđa, plješće. Ako joj se ne sviđa, ne plješće.

„Prosio sam je trinaest godina“

Barbaru Trohar upoznao je u Portorožu, kamo je ona stigla na sindikalni izlet, a on na nastup. Pitao ju je hoće li mu dati autogram. Odgovorila je da možda hoće ako bude dobre volje, na što joj je ponudio „sredstvo za postizanje dobre volje“, bocu dobrog vina.

„Cijeli sam život govorio ‘ne’, a Barbara me u travnju 1990. naučila da izgovorim ‘da’. To jedino ‘da’ dosad izgovorio sam, nažalost, pred svjedocima i gosponom matičarem. Ali, želim li biti iskren, moram reći da sam Barbaru prosio punih trinaest godina. Branila se riječima da je prosjačenje u nas zakonom zabranjeno“, pričao je Jimmy.

„Ženina uvijek mora biti zadnja“

Barbara mu nije bila samo supruga nego i partnerica na pozornici. Zajedno su pjevali, izvodili skečeve i vodili razgovore u kojima bi ona glumila novinarku, a on odgovarao sve dok intervju ne bi skrenuo prema potenciji, braku ili nekoj novoj bračnoj nepogodi.

„Ženina uvijek mora biti zadnja. Ja još dodam: ‘Da, draga’, zato se Barbara i ja nikad ne svađamo“, rekao je za Jutarnji list. U drugom je razgovoru zaključio da ljubav nije najvažnija stvar u braku, nego razumijevanje, maslinovo ulje i bakalar. Svađe nije preporučivao. Samo „da, draga“ i „da, dragi“, uz puno poljubaca.

„Kak vreme ide, nek ide“

U Jimmyjevoj sobi u Vlaškoj ulici 1968. visjeli su brojni satovi, od malenih džepnih do velikih zidnih. Svi su radili, ali svaki je pokazivao drugo vrijeme. Jimmy ih nije namjeravao usklađivati.

„Meni je važno da satovi idu. Nije bitno kaj pokazuju. Ja volim da se čuje kak idu. Kaj bum narihtaval svaki put. Kak vreme ide, nek ide. Nemre se okrenut. Nemre se glavom kroz zid. Pokušavamo najbolje, ali sudbina jarac“, rekao je.

Na kraju razgovora satovi su počeli zvoniti, svaki u svoje vrijeme. Prema jednome bilo je petnaest do devet, prema drugome dvanaest i četiri, a prema trećemu osam i petnaest. Prolazi sve.