Odgojila je unuka, a sada pomaže podizati praunuka: ‘Napokon mogu biti baka’

Pat Zawko (67) živi u sjevernom dijelu američke savezne države New York i radi puno radno vrijeme kao medicinska sestra. Sa suprugom je odgojila unuka, a sada mu pomažu podizati njezina praunuka. Svoju je priču ispričala za Business Insider. Razgovor je skraćen i uređen radi jasnoće.

Suprug i ja odgajali smo unuka od njegova petog mjeseca do odrasle dobi. Sada mu pomažemo odgajati sina, o kojem se brine kao samohrani otac.

Odrasla sam u izrazito ruralnom kraju na sjeveru savezne države New York. Bila sam jedno od devetero djece, prva djevojčica nakon šest dječaka. Moja je baka jako utjecala na to kakva sam osoba danas. Na studij sam krenula tek s 29 godina i postala medicinska sestra. Nastavila sam se obrazovati i stekla doktorat.

Sva su naša djeca posvojena. Tu smo odluku donijeli vrlo promišljeno. Kad sam doznala da ne mogu imati biološku djecu, 1982. godine posvojili smo prvog sina. Imao je brojne zdravstvene probleme i više je puta boravio u psihijatrijskim ustanovama. Plaćali smo sva njegova liječenja i boravke u ustanovama jer tada nije ispunjavao uvjete ni za kakvu financijsku potporu. Suprug i ja odlučili smo posvojiti još dvoje djece. Oboje danas vode vrlo uspješne živote.

Skrbništvo nad unukom dobili smo dok je bio beba

Kad je naš najstariji sin imao 17 godina, s jednom je djevojkom pobjegao na Floridu gdje su dobili dijete. Oboje su se drogirali, a mi smo dobili skrbništvo nad njihovim sinom kad je imao pet mjeseci. Naš je sin umro u 23. godini.

Odgajati unuka zapravo nije bilo pitanje izbora. Morali smo učiniti ono što je ispravno. Imao je posebne potrebe, što je donijelo posve nove zahtjeve u pogledu zdravstvene i psihološke skrbi te obrazovanja. Njegov je odgoj bio pun problema.

Šest mjeseci nismo mu uspijevali osigurati zdravstveno osiguranje. Moj suprug nije odrastao u imućnoj obitelji i cijeli je život naporno radio, ali nikad nije dovodio u pitanje to što je u tu djecu ulagao novac koji je uštedio još mnogo prije nego što me upoznao.

Unuk je krenuo sličnim putem kao njegov biološki otac. Jedna je mlada djevojka s njim zatrudnjela, a on je postao samohrani otac. Ostao je sam s bebom. U to smo vrijeme živjeli u Ohiju pa smo se vratili u saveznu državu New York kako bismo mu pomogli. Roditelji djetetove majke divni su ljudi i pružaju veliku financijsku, praktičnu i emocionalnu podršku. Među nama nikad nema napetosti. Biološka majka mojeg praunuka nije ga vidjela dvije i pol godine.

Kad smo preuzeli brigu o unuku, moje drugo dvoje djece imalo je deset i jedanaest godina. Nismo imali nikakvu opremu za bebu niti osigurano čuvanje. Navikli smo spavati cijelu noć jer su nam djeca već bila prilično samostalna.

Unukov dolazak narušio je obiteljsku ravnotežu. Morali smo svojoj djeci pružiti potrebnu pažnju, a istodobno smo imali bebu s drukčijim potrebama.

Moj unuk sada ima 25 godina. Kad smo ga počeli odgajati, nitko nije govorio o financijskim i emocionalnim posljedicama za bake i djedove koji podižu unučad. Nitko nije zastao i razmotrio kako to utječe na odnose u obitelji. Nismo mogli dobiti pomoć. Produžuje se razdoblje u kojem ste roditelj i osjećate da ne možete biti baka jer tom djetetu morate biti roditelj.

Na poslu sve češće viđam bake i djedove, neke i starije od mene, koji dovode unučad. Ponekad oko njih trčkara četvero ili petero mališana.

Mojem unuku, kojem je dijagnosticiran autizam, treba dosta podrške. Roditeljstvo je za njega golema promjena i trebalo mu je puno podrške i usmjeravanja.

Praunuku napokon mogu biti baka

Sad kad moj unuk ima sina, napokon mogu biti baka. Dotad smo unuku bili jedini roditelji. Bilo je trenutaka kad sam osjećala da mi je uskraćeno iskustvo bake jer smo morali preuzeti roditeljsku ulogu. Željela sam ga razmaziti, a zatim poslati kući, ali nisam mogla.

Sada sam zapravo prabaka, a prvi put mogu iskusiti kako je biti baka. Presretna sam i oduševljena što napokon mogu imati tu ulogu. Mogu ga maziti, igrati se s njim, učiti ga starim pjesmama, a zatim ga poslati kući s tatom.

Sa 67 godina i dalje radim puno radno vrijeme, dijelom zato što je odgajanje unučadi vrlo skupo. U bolnici često radim noćne smjene od 12 sati. Morala sam plaćati i liječenje raka, što mi je potrošilo ušteđevinu za mirovinu. Velik dio životne ušteđevine uložili smo u to da unuk dobije sve što mu treba kako bi mogao samostalno živjeti i pridonositi društvu. Ima dom i automobil. Radi puno radno vrijeme. Uspješno se snalazi u roditeljstvu, što ni on ni ja nikad nismo ni sanjali da će biti moguće.

Znamo da smo učinili pravu stvar, ali pritom ne razmišljate koliko će to opteretiti vaše financije, posebno kad ste stariji i približavate se mirovini. Bakama i djedovima potrebna je pomoć cijele zajednice kako bi uspješno odgojili unučad. Nemamo više energije kao kad smo imali trideset godina.

Djecu smo odgajali 35 godina

Trideset i pet godina odgajali smo djecu, a sada se moramo pobrinuti za sebe, što nije ni približno jednostavno kao što bi se moglo pomisliti. Sada osjećamo posljedice i na zdravlju. Ali za tu se djecu vrijedilo toliko uložiti.

Moj praunuk ima tri godine i pomagati u njegovu odgoju najljepše je što sam ikad radila. On je svjetlo našeg života. Ne žive daleko od nas i maleni često ostaje kod nas. U njegovu životu možemo sudjelovati onako kako bi bake i djedovi trebali. Vjerojatno smo prisutniji od prosječne bake i djeda. On poznaje samo potpunu, bezuvjetnu ljubav.

Kad dođe k nama, zovemo ga „uragan” jer napravi nered po cijeloj kući. Kad ode, pospremimo i uživamo u tome. Može jednostavno biti dijete. Ne moramo se brinuti o njegovim liječničkim pregledima ni o upisu u vrtić.

Moj drugi sin jednom je došao i vidio da smo malenome dali smoki. Rekao je: „Nama nikad ne biste dopustili da to jedemo. Kako to da njemu dopuštate?” Odgovorila sam mu da je to zato što se ne moram brinuti o svim ostalim stvarima. Shvaćam da mu jedan takav smoki neće uništiti život. Kad odgajate vlastitu djecu, toliko se brinete o svemu jer se bojite da ćete napraviti pogrešku koja će im život odvesti u krivom smjeru.

Uvijek sam govorila da svakoj novoj generaciji možemo omogućiti bolji život. Ako moj praunuk bude živio bolje od svojeg oca, a njegov otac bolje nego što je živio njegov otac, to je cilj.