Ukidanje drugog stupa: Što bi bilo s hrvatskim mirovinama i štednjom?

Od uvođenja drugog mirovinskog stupa 2002. godine ne prestaju kritike na račun obvezne mirovinske štednje kojom upravljaju privatna društva. Dio ekonomista, sindikata i umirovljeničkih organizacija godinama traži njegovo ukidanje ili pretvaranje u dobrovoljni sustav. Uz to se često spominje nacionalizacija mirovinskih fondova kakvu su već provele neke europske i južnoameričke države.

Što znači nacionalizacija drugog stupa?

Nacionalizacija drugog mirovinskog stupa znači da država preuzima imovinu ili upravljanje mirovinskim fondovima. U nekim državama to je značilo potpuno ukidanje privatne mirovinske štednje, a u drugima preuzimanje samo dijela novca. Takve reforme provele su Argentina, Mađarska, Poljska, Bolivija i Kazahstan, ali na različite načine.

U Hrvatskoj se pet posto bruto plaće radnika izdvaja na osobni račun u obveznom mirovinskom fondu. Tim novcem upravlja mirovinsko društvo koje ga ulaže u državne obveznice, dionice i drugu imovinu. Vrijednost štednje mijenja se ovisno o uplatama i rezultatima ulaganja.

Prvi stup funkcionira drugačije. Ne temelji se na osobnoj štednji, nego na međugeneracijskom ugovoru. Doprinosi današnjih radnika koriste se za isplatu sadašnjih mirovina, a radnici zauzvrat stječu pravo na buduću mirovinu prema zakonskim pravilima.

Nacionalizacija može značiti da država preuzme novac iz fondova i umjesto dotadašnje štednje radnicima prizna odgovarajuća prava u prvom mirovinskom stupu. Moguće je i da novac ostane na osobnim računima, ali njime umjesto privatnih društava upravlja državna institucija. U nastavku donosimo pregled najvećih državnih intervencija u drugi mirovinski stup.

Argentina je preuzela sve

Argentina je 2008. godine potpuno ukinula obvezni privatni mirovinski sustav. Zakonom je imovina privatnih fondova, vrijedna približno 30 milijardi dolara, prenesena u javni sustav. Država je preuzela i obvezu isplate budućih mirovina.

Vlada je reformu opravdavala potrebom zaštite umirovljenika, osobito zbog financijske krize i problema privatnih fondova. Argentina je ujedno imala teškoća s financiranjem državnih obveza, a preuzimanje mirovinske imovine omogućilo joj je pristup znatnim sredstvima.

Radnici nisu mogli jednostavno podići svoju dotadašnju štednju. Umjesto nje ostvarivali su mirovinska prava u državnom sustavu.

Mađarska je vratila gotovo sve članove

Mađarska je 2010. i 2011. godine provela jednu od najvećih nacionalizacija drugog stupa u Europi. Vlada Viktora Orbána omogućila je povratak u javni sustav, a ostanak u privatnom povezala s ozbiljnim ograničenjima prava iz državnog mirovinskog osiguranja.

Gotovo svi članovi privatnih fondova prešli su u javni sustav. Prema OECD-u, država je preuzela oko 90 posto imovine obveznog privatnog stupa, vrijedne približno 11 posto tadašnjeg BDP-a. Glavni razlog bilo je stanje javnih financija. Država je preuzetu imovinu koristila za smanjenje duga i financiranje svojih potreba, a zauzvrat je preuzela obvezu isplate budućih mirovina.

Poljska je preuzela polovicu

Poljska je 2014. postupila drugačije. Država je preuzela 51,5 posto imovine privatnih mirovinskih fondova, ponajprije državne obveznice. One su zatim poništene, čime je smanjen javni dug. Radnicima su odgovarajuća prava evidentirana u javnom mirovinskom sustavu. Preostala imovina ostala je u fondovima koji su nastavili poslovati.

Važan motiv bio je proračun. Kada država usmjerava dio doprinosa u privatne fondove, istodobno mora pronaći novac za mirovine sadašnjih umirovljenika. Poljska je reformom nastojala smanjiti troškove takvog financiranja i javni dug.

Bolivija upravlja štednjom

Bolivija je zakonom iz 2010. odlučila zamijeniti privatne upravitelje mirovinskih fondova državnom institucijom. Potpuno operativno preuzimanje provedeno je tek 2023. godine. Cilj je bio povećati javnu kontrolu i proširiti mirovinsku zaštitu.

Kazahstan je 2013. godine objedinio privatne mirovinske fondove u jedinstveni državni fond. Osobni računi i kapitalizirana štednja pritom su zadržani.

Češka je 2016. godine ukinula drugi stup, ali nije provela klasičnu nacionalizaciju. Članovima je omogućila isplatu dotadašnje štednje ili njezin prijenos u dopunske fondove.

I u Hrvatskoj tražili ukidanje

Ukidanje obveznog drugog stupa godinama zagovara Sindikat umirovljenika Hrvatske (SUH). Još je 2013. godine zatražio prijenos tadašnje 54 milijarde kuna mirovinske štednje u prvi stup. Zahtjev je ponavljao i sljedećih godina, a 2016. godine s Maticom umirovljenika Hrvatske organizirao je skup na kojem se raspravljalo o ukidanju drugog stupa.

Za njegovu transformaciju u dobrovoljni model zauzimali su se i ekonomisti Ljubo Jurčić, Drago Jakovčević, Gojko Bežovan, Ivan Lovrinović i Željko Garača.

„I dalje smatramo da obvezni drugi stup treba, kao što je to učinila većina europskih zemalja koje su ga uvele pod pritiskom Svjetske banke i MMF-a, transformirati u dobrovoljni”, izjavila je 2025. godine bivša predsjednica SUH-a Jasna Petrović. Sindikat je taj zahtjev uputio i tijekom pripreme novog Zakona o mirovinskom osiguranju, obrazlažući ga visokim troškovima koje drugi stup stvara za javne financije.

Zašto je drugi stup teret za državu?

Problem na koji upozorava SUH proizlazi iz raspodjele mirovinskih doprinosa. Od bruto plaće radnika 15 posto odlazi u prvi stup, iz kojeg se isplaćuju sadašnje mirovine, a pet posto na osobni račun u drugom stupu. Država zato mora nadoknaditi dio prihoda koji je preusmjeren u mirovinske fondove.

Taj manjak, koji se pokriva drugim proračunskim prihodima ili zaduživanjem, naziva se tranzicijskim troškom. Riječ je o privremenom trošku koji je bio predviđen pri uvođenju drugog stupa 2002. godine. Kako raste broj umirovljenika koji primaju mirovinu iz oba stupa, postupno se smanjuje dio njihovih mirovina koji financira prvi stup. Zagovornici zadržavanja drugog stupa zato ističu da je riječ o unaprijed planiranom trošku prijelaza na sustav u kojem dio budućih mirovina financira kapitalizirana štednja.