Baka: ‘Ne mogu smisliti unuka. Jesam li normalna?’

Iako se podrazumijeva da bake bezuvjetno vole unučad, stvari nisu uvijek bajkovite. Odnosi s unucima ponekad nisu laki. I zato bake, ma koliko to ne žele priznati, imaju omiljenog unuka ili unučicu. No moguće je da bliskost posve izostane, o čemu bake nerado govore.

Jedna je baka svoje razloge detaljno opisala za portal IsItNormal.com. I pri tome ne krije da joj je unuk – odbojan. Njenu objavu prenosimo u cijelosti.

“Ja sam baka koja živi daleko od unuka. Vidim ih dva tjedna zimi i nekoliko tjedana ljeti. Voljela bih da smo više zajedno, ali razdvajaju nas kilometri. Pokušavam s njima biti povezana e-mailovima, putem Facebooka, telefonom, ali teško s njima uspostavljam smisleniji i dublji kontakt, unatoč pokušajima.

Gotovo nikada mi ne odgovaraju na poruke. Moj unuk je vrlo težak za približiti mu se. Jednostavno ga ne zanimam. Ima devet godina i nikada ne započinje nikakav razgovor s odraslim osobama, osim s majkom. Ako i odgovori na pitanje, a to je stvarno rijetko, najčešće odgovara s jednom riječju.

On je jedan od onih klinaca koji se trudi svima pokvariti raspoloženje i koji svemu pronalaze mane. Ako pokušamo igrati neku igru, stalno govori o pravilima i može uživati u igri samo ako pobjeđuje. Ako ne pobjeđuje, ostale uvijek optužuje da varaju.

Ima užasnu narav, stalno lupa vratima i uvijek se duri. Negativan je i stalno se okomljuje na sestru. Uz to je i vrlo podmukao, stalno svaljuje krivicu na nju pa na kraju jedino ona bude u kazni. Nadala sam se da će s vremenom naš odnos postajati bolji. S unukom sam bliska, a on je i dalje kilometrima daleko. Osjećam da se samo ja trudim, a njega nije briga.

I zato mi je u njegovoj blizini neugodno, pogotovo jer imam ugodan odnos s unučicom. Vjerujte mi, nisam htjela da stvari budu ovakve. Teško mi je priznati, ali on je stvarno jedno od one djece koju je nemoguće voljeti. I na nesreću, moj je unuk”, napisala je baka na portalu čije ime prevedeno na hrvatski glasi “Je li to normalno?”