Prati nas

Život

Ovo su trenutci kada shvatimo da više nismo mladi

Kad mi se jedna djevojka neki dan ustala u tramvaju, a ja sam baš pomislila kako ima dobre čizme i da ja želim baš takve. Kada sam se pogledao u ogledalo i učinilo mi se da to nisam ja.

Objavljeno

|

Kada prestajemo biti mladi?
foto: BigStock

Iako starost kao osjećaj ne postoji, ne možemo poreći da u životu postoje trenutci u kojima spoznamo da više nismo mladi. Upravo smo zbog toga naše čitatelje pitali kada su shvatili da je mladost postala prošlost. Pročitajte što su nam rekli.

Jadranka

Kad mi se jedna djevojka neki dan ustala u tramvaju, a ja sam baš pomislila kako ima dobre čizme i da ja želim baš takve. Onda sam dobila „šamarčinu“.


Iva

Bit ću stara kada mi zgodni frajeri budu prolazili ispod radara.

Stipe

Kada sam se pogledao u ogledalo i učinilo mi se da to nisam ja.

Nada

Stoj na rukama mogu napraviti. Mogu voziti bicikl bez ruku, iako je kažnjivo. Lakše mi je glupirati se s mlađima nego da me moja generacija ubija slikama unučadi, receptima, pelcerima i tim nekim šprehama. Lani sam probala jahati konja, prije 2 godine sam se popela na Triglav.  Jedino, neki dan sam napravila selfie i zaključila sam da moram paziti na kut snimanja. 53 godine. Zadovoljna sam.

Ema

Star si kad prestaneš biti znatiželjan, ne zanimaju te nove vještine, a o novim pravcima u glazbi nemaš pojma.

Jasna

Kada sam ostala bez roditelja, bilo se teško pomiriti se da nisam više dijete. Kada sam ostala bez supruga, bilo je teško shvatiti da sam sama, da je obitelj osakaćena. Tada sam se počela osjećati starom, umornom, no sagledala sam i druge vrijednosti koje život nosi. Dio mene je ugašen ali drugi dio i dalje svijetli.

Gordana

Kada sam imala 35, a moja kćer 8 godina, obukla sam “poderane” traperice. Bile su skupe, a moje dijete mi reklo:”Mama! Molim te ne sramoti me! Ne možeš tako hodati po svijetu! Pa nisi ti više mlada!” E, tada sam se prvi put ozbiljno zamislila.

Ivan

Danas po kiši 17 km laganog tempa, bio mlad ili star.

Zdravka

Sat duha je stao negdje između 25-te i 35-te, a drugi, fizički, neumoljivo tika-taka potpomognut najgorim obiteljskim genima.

Anđelka

Kad čujem riječ  “akcija”  i prvo na što pomislim su sniženja u dućanima, a ne seks. Onda ću prestati biti mlada.

Ruth

Prošle sam godine pokušala napraviti stoj na rukama i nisam mogla.

Nives

Kad se prestaneš švercati u tramvaju, onda si lagano na putu da počneš stariti.

Željka

Kad sam se prije par godina počela vidno debljati, a od nikud interesa za mršavljenje. To je meni manjak mladosti, al bože moj, nije tijelo, al’ je vedar  i mlad duh!

Edita

Prestali smo biti mladi kad nas na aerodromu prestanu detaljno pregledavati i puštaju u avion, iako na skeneru “tulimo” k’o ludi.

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP