Prati nas

Stil i ljepota

Kada treba prestati prekrivati sijede?

Sve, ili gotovo sve, žene boje kosu. U mladosti je to zato da se bude u trendu, a kasnije zato da se prekriju sijede. No, do kad je normalno bojati se? Do samog kraja? Ili u nekom trenu treba jednostavno posijediti?

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Do kada se žene moraju farbati? Najbolji salon za farbanje kose.
foto: BigStock

Moja kosa je sijeda. Znam to. I moj muž to zna. I moja frizerka Carmine koja mi boja kosu u crvenkasto smeđe svakih par tjedana, također to zna. Svatko tko mi pažljivo promotri korijen kose dva ili tri tjedna nakon što je Carmine odradila svoju magiju, zna da sam sijeda. To je među mojim prijateljicama tema o kojoj se otvoreno govori: skoro sve bojimo kosu, piše u svojoj kolumni na Huffington Postu Claudia Luther.

Nije pitanje: Zašto; jer, naravno, sve bojimo kosu. Pitanje je: Kako dugo? Želim li biti poput naše susjede, gospođe Lafreedi koja je bojala kosu u tamno crno, a već je imala preko 80 godina. Svi smo joj se smijali. Prije dosta godina, pitala sam svog tadašnjeg frizera Richarda nije li možda vrijeme da se prestanem bojati i pustim sijedu kosu. On me zabezeknuto pogledao: ‘Ma je li ja to dobro čujem?’ Pitala sam ga koliko je već žena proveo kroz promjenu? Izrast od deset centimetara koji proviruje iz neke tamnije boje? Ili kratka frizura koja ostaje kad se uklone svi obojani vrhovi? ‘Dvije. Samo dvije žene’, odgovorio mi je frizer. A on se time bavi već 30 godina.


No, znam da će to vrijeme doći. I naravno, bit će začuđenih nakon ove transformacije. Hoće li me vidjeti kao šik stariju ženu koja je ponosno objavila da više ne želi živjeti po tuđim pravilima? Ili ću samo iznenada postati starica? U svojoj knjizi ‘I Feel Bad About My Neck‘, Nora Ephron je napisala da je boja za kosu promijenila sve. To je najmoćnije oružje koje starije žene imaju u borbi protiv kulture mladosti, i to oružje koje doista uspijeva zaustaviti vrijeme. Ali je li to zauvijek?

Prije nekoliko mojoj je dobroj prijateljici dozlogrdilo bojati se svaki čas i pokušavati postići lijepu, prirodnu, crvenkastu  nijansu i jednostavno je prestala s tim. Nekoliko mjeseci kasnije, njezin ju je muž na nježan ali ipak pomalo uvredljiv način pitao bili bila voljna odgoditi tu promjenu za još neko vrijeme. I ona je pristala. No za to vrijeme njemu se dogodilo da je skoro u potpunosti izgubio kosu, a i ono što je ostalo bilo je potpuno sijedo. Moja prijateljica sada nije ni crvenokosa, ni sijeda, već prava plavuša.

Jedne sam se noći probudila razmišljajući o tome. Što bi moj muž mislio da odlučim pustiti sijedu kosu? Bi li se promijenio njegov odnos prema meni? Ili njegov odnos prema sebi samome? Razmišljam ovih dana o tome koliko mi još vremena preostaje i što bih trebala učiniti s tim vremenom i što će se zapravo dogoditi. Pomislila sam kako bi bilo zapravo lakše izgubiti kosu zbog kemoterapije, pa onda jednostavno pustiti da naraste prirodna, sijeda. Noćni sati postali su za mene vrijeme kad razmišljam o takvim stvarima. Ležim tako satima, ponekad sve do zore. Dan započnem s tipičnim dnevnim brigama: novac, posao, koga trebam nazvati i slično. Ali po noći razmišljam o ovome: trebam li ili ne pustiti svoju sijedu kosu?

.

Stil i ljepota

Renesansa brijačnica – svi žele prekrasnu bradu

Ali odakle dolazi taj fenomen da je odjednom toliko brijačnica? Svakako je važna i moda da su upečatljive frizure i podrezane brade, dakle izuzetno muškarački izgled opet veoma u trendu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Sad bez naglih pokreta: Willi Klöckner ima britvu na svom grlu. Ali to je već rutina. Prošlo je tek dva tjedna kad je također sjedio u stolici svog brijača, a sad je opet došlo vrijeme. On već redovito u tom ritmu posjećuje svog brijača, frizerski salon za muškarce Der Barber u Siegburgu, mjestašcu sa četrdesetak tisuća stanovnika nedaleko od Kölna, piše Deutsche Welle.

“Želim imati svoju bradu uvijek na određenoj razini. Nakon nekog vremena jednostavno izgleda neuredno”, objašnjava Klöckner dok brijač Dominic Geurts uređuje njegov “ukras na licu”. To ima i svoju cijenu: svaki posjet ga košta oko 50 eura, dakle 100 eura mjesečno. Uređenje kose i brade traje dobar sat vremena, ali kaže da onda ima dva tjedna mira. “Između toga ne činim ništa”, kaže mušterija.


“Niču kao gljive poslije kiše”

Der Barber je samo jedan od mnoštva brijačnica u Njemačkoj. Koliko ih točno ima je teško reći: ukupno je oko 85.000 frizerskih salona, ali se u statistici ne navodi jesu li samo za žene – ili samo za muškarce. Micha Birkhöfer trguje potrepštinama za brijačnice, ali je i organizator natjecanja “German” i “European Barber Awards”. On procjenjuje kako je tu oko 1200 brijačnica. To se ne čini mnogo, ali prije samo pet godina ih je bilo jedva oko 250.

Nove brijačnice “niču kao gljive poslije kiše”, kaže nam i Tarik Ari, vlasnik brijačnice Der Barber. “Poneki brzo zatvaraju, ali dobri ostaju”. On i njegov salon izgleda da pripada među dobre: postoji već četiri godine, ali u tom zanatu je već 13 godina. Prvo je izučio zanat frizera, položio majstorski ispit, četiri godine je radio u jednom salonu i konačno je otvorio vlastitu brijačnicu.

Ali odakle dolazi taj fenomen da je odjednom toliko brijačnica? “Mislim da svatko tko može držati škare u rukama sad misli da može otvoriti svoju brijačnicu”, kaže Ari. Michael Weckel iz pravne službe Udruge njemačkih frizera nam objašnjava kako je tu više razloga. Svakako je važna i moda da su upečatljive frizure i podrezane brade, dakle izuzetno muškarački izgled opet veoma u trendu.

foto: Agustin Fernandez/Unsplash

“Puno lipih stvari, al’ ih ne smim kazat”

No dodaje i još jedan razlog: “Tu se vidi i fenomen migracije”, konstatira djelatnik frizerske udruge. Jer tu se jednostavno nastavlja tradicionalna dioba po spolu kakva je vladala u njihovim zemljama porijekla. “To je i tako jer su migranti sad donijeli svoj udio na tržištu, ali naravno i njihovu kulturu komunikacije u takvim brijačnicama. To su mjesta susreta gdje se ljudi sastaju, zajedno čekaju na red i razmjenjuju informacije.”

Brijačnice tradicionalno nikad nisu tek mjesta gdje se brije brada i šiša kosa, nego su to mjesta komunikacije – bez digitalnog svijeta, nego tradicionalno u analognom prostoru.

No dok brijači u posljednje doba često dolaze iz određenog kulturnog područja, to nipošto ne vrijedi za njihove mušterije. “Brijačnice uglavnom imaju turske ili arapske korijene, ali nisu ograničeni samo na mušterije koji bi bili njihovi zemljaci”, kaže Weckel. To vidimo i u Arijevoj brijačnici: on sam potječe iz Turske ali tvrdi kako su većina njegovih mušterija Nijemci.

A oni su gotovo u pravilu redovite mušterije, tako nam kaže kako svake srijede točno u 10 sati dolaze dva odvjetnika na brijanje. “Dolaze kako bi se jednostavno ugodno osjećali kod nas”, kaže Ari. Dok su na brijačkim stolicama razgovaraju o svemu čime se trenutno bave, sve do tečajeva dionica. Svoj kontakt s mušterijama ovaj 29-godišnji brico ne prekida kad zatvori svoj salon, često se sastaje s mušterijama i uvečer. Povrh toga je osnovao i WhatsApp grupu kako bi se i nakon posla s mušterijama igrao na Playstationu. To doista nije tipično za muške frizere u Njemačkoj.
Jeftino – pa onda i bez majstora

Novac je također jedan od razloga za tako velik broj novih brijačnica. Mnogi pokušavaju privući mušterije veoma niskim cijenama usluga, a to je jedino moguće da se i zaposlenike u brijačnicama plaća veoma malo. Teoretski, osoba koja vodi frizerski salon u Njemačkoj mora imati položen majstorski ispit. No takva osoba, shodno kolektivnom ugovoru, zarađuje razmjerno mnogo tako da vlasnici frizerskih salona često pokušavaju nastaviti posao i bez majstora u salonu. To nije dozvoljeno, ali je teško to kontrolirati.

Tarik Ari zna sve te trikove: “Svi muški frizeri koji su prije šišali kosu za desetak eura, dakle turski frizeri su se sad odjednom proglasili ‘brijačima’. Tamo ima ljudi koji nemaju nikakvo obrazovanje. Ima ljudi koji uz sebe nemaju niti majstora.” Kod njega nije jeftino: 28 eura šišanje, 24 eura brijanje, ali on još ima dva radnika koji su također frizerski majstori – točnije, jednog majstora i jednu majstoricu. Jer i žene smiju biti brijači, ali nikad ne smiju i same sjesti u stolicu brijača kao mušterije – to nije dopušteno.

Ali dok još razgovaramo o tome i Willi Klöcker je još na brijačkoj stolici, u salon ulazi jedna gospođica. Ima li ipak iznimaka? Ne. “Mom dečku i meni je godišnjica i želim mu pokloniti bon za tretman kod brijača”, objašnjava Debbie. A njezin dečko je – kako može biti drugačije – također redovit mušterija. Tako polako postaje jasno, zašto ima sve više brijača, piše Deutsche Welle.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP