Prati nas

Život

Je li našim generacijama bilo lakše doći do stana?

Lukina veza s djevojkom s kojom je živio u iznajmljenom stanu nije izdržala teret egzistencijalnih briga. Problem je dubok i dugoročan, jer bi u boljim stambenim i ekonomskim uvjetima danas razmišljali o djeci. Takvi problemi su šire društvene prirode.

Objavljeno

|

Kako su se u Jugoslaviji dijelili stanovi?
foto: MojeVrijeme.hr

Hrvatski mladići i djevojke žive s roditeljima. Iz nekadašnjih dječjih soba izlaze u tridesetim godinama života. To znači i kasnije zasnivanje obitelji pa i dugoročnu štetu za demografski urušeno društvo, piše Deutsche Welle. Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Ivana čeka udaju

Trgovkinja Ivana ima 22 godine i živi u Lici. Da je kojim slučajem rođena u Finskoj, vjerojatno bi nakon posla dolazila u socijalni stan, a roditelje bi viđala tek na nedjeljnim ručkovima. Ovako s majkom, također trgovkinjom, dvoje mlađe braće i ocem umirovljenim braniteljem dijeli stan od 70 kvadrata u kojem su nekad živjeli njen djed i baka. Djed je dobio taj društveni stan kada se je našao na vrhu liste prioriteta unutar tvrtke u kojoj je radio, a kasnije ga je, po raspadu Jugoslavije, otkupio za male novce. „Nisam razmišljala o tome da se odselim. Zapravo, razmišljala sam, ali ne ozbiljno. Odselila bih se da su me roditelji mogli poslati na fakultet”, objašnjava nam. Priznaje da se u ovoj životnoj fazi želi tek zabavljati, izlaziti i u slobodno vrijeme baviti hobijima. U stanu boravi manji dio dana , a veći dio kućanskih poslova obavlja majka. No i ona sve više sudjeluje. Sretna je što, za razliku od većine svojih prijateljica, ima posao pa roditelje ne traži novac, već im i sama pomaže. „Evo, napiši da ću se odseliti jednog dana kad se udam”, kaže uz smijeh koji sugerira da je udaja ipak u nekoj dalekoj budućnosti. Ivanina obitelj ima i staru naslijeđenu kuću. Kako je riječ o zabačenoj lokaciji, daleko od gradskih sadržaja, o njoj nije razmišljala kao o mogućem stanu.


Luka se vratio mami

S druge strane, desetljeće stariji Zagrepčanin Luka dugo razmišlja kako napustiti roditeljski dom u kojem je odrastao zajedno s bratom. Još od vremena kada je upisao Filozofski fakultet i pomalo zavidio kolegama iz drugih mjesta i gradova, a koji su u Zagrebu živjeli bez roditeljskog nadzora. To mu je čak i nakratko uspjelo kad je iz statusa honorarca prešao u stalni radni odnos uz redovito plaću. Iznajmio je mali stan u koji se uselio s dugogodišnjom djevojkom. Idila je trajala tek godinu dana. Poslodavac je propao, a Luka je ostao bez prihoda. Djevojka nije mogla samostalno financirati zajednički život pa su oboje, prije dvije godine, odlučili otkazati stan i vratiti se svatko svojim roditeljima. „Nemaš pojma kako je frustrirajuće vratiti se starcima i dijeliti sobu s 10 godina starijim neoženjenim bratom. Kad vidim njega, kao da gledam sebe u budućnosti“, priča. Na pitanje osjeća li se „luzerom”, odgovara potvrdno. Iako mu se posrećilo u traženju novog posla, ne usudi se ponovno uletjeti u podstanarstvo, a i razišao se s djevojkom.

To su tipične priče

To su, potvrđuje Josip Pandžić s Katedre za socijalnu politiku Pravnog fakulteta u Zagrebu, tipične hrvatske priče. „Ne mogu biti potpuno siguran, ali očigledno je da se u Ivaninom slučaju radi o katoličkoj tradicionalnoj privrženosti obiteljskom domu, a vezan je uz predodžbu patrijarhata. Drugi primjer je indikativan, ne samo za Hrvatsku, već i za razvijenije zapadne europske države. Ukoliko se, privatizacijom ili na drugi način, smanji fond socijalnog stanovanja, to se može povezati s vraćanjem u obiteljski dom. Riječ je o strukturalnom razlogu koji se ne može povezati s nostalgijom za roditeljskim domom.”

Lukina veza s djevojkom s kojom je živio u iznajmljenom stanu nije izdržala teret egzistencijalnih briga. Problem je dubok i dugoročan, jer bi u boljim stambenim i ekonomskim uvjetima danas razmišljali o djeci. Takvi problemi su, potvrđuje Pandžić, šire društvene prirode. „Pretpostavlja se da aspiracije rastu kako postoji promjena smještaja. Ako iz roditeljskog doma iselite u najam ili vlasništvo, aspiracije vam rastu sukladno vašoj radnoj uključenosti; želite više i više. Kad nesigurne prilike poremete taj slijed, dolazi do razvojnog problema.”

Je li Jugoslavija baš svima davala stan?

U bivšoj je državi, reći će stariji, društveni stan značio trajno rješenje stambenog pitanja, stanovi su bili relativno kvalitetni, a cijene najma simbolične. Podstanarstvo je najčešće bilo tek prijelazna faza od roditeljskog doma prema društvenom stanu. Danas bi se dalo zaključiti da mladi imaju znatno lošiji start od svojih roditelja. Pandžić kaže da bi se taj diskurs o društvenim stanovima ipak trebalo relativizirati. „Postojale su dobrostojeće i one lošije tvrtke. Sukladno ulaganju njihovog profita u stambeni fond, radnici su imali bolje ili lošije rješenje stambenog pitanja. S te strane, ne možemo uopćavati da su svi imali bolji start. Na prvi pogled jesu, ali analiza statistike bi donijela prilično iznenađujuće zaključke. Treba naglasiti i odnose moći unutar same tvrtke. S jedne strane su radnici, a s druge upravljački kadrovi. Prema političkoj podobnosti i odnosima unutar tvrtke, stanovi su se neravnomjerno raspodjeljivali i dolazilo je do zloporaba.”

Što kažu brojke?

Dijeliti stambene kvadrate s roditeljima za hrvatsku mladež sasvim je normalna stvar. Ne čudi stoga da je Hrvatska neslavni rekorder Europske unije, jer 70% njenih punoljetnih građana, a mlađih od 34 godine, još uvijek nije poletjelo iz roditeljskog gnijezda. Slična je situacija u Srbiji, dok je Makedonija čak i gora sa 73 posto. Jedni će kriviti krizu koja je mlade učinila ovisnima o primanjima roditelja, pa čak i djedova i baka. Drugi će grešku potražiti u razmaženosti novih generacija ili neusklađenosti tradicionalnog načina stanovanja sa produženim djetinjstvom i kasnijim ulaskom u brak. Ilustracije radi, europski prosjek neosamostaljenih mladih do 34. rođendana iznosi 47,9%.

/autor: Siniša Bogdanić, Deutsche Welle/

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP