Prati nas

Život

90-godišnjakinja umjesto kemoterapije odabrala putovanje života

Kad je Norma doznala da boluje od teškog oblika raka, za nju nije bilo dvojbe: posljednje dane neće provesti u bolnici spojena na aparate i cjevčice, već će se otisnuti u avanturu života i posljednje dane na ovome svijetu provesti putujući i zabavljajući se.

Objavljeno

|

Norma na putovanju
Norma na putovanju (foto: Driving Miss Norma @ Facebook)

Što biste napravili da doznate da vam je ostalo još nekoliko mjesecvi života? Biste li te posljednje dane proveli u bolnici pokušavajući produljiti život ili biste to preostalo vrijeme proveli uživajući i zabavljajući se?

Amerikanka Norma Jean Bauerschmidt odlučila je ovo drugo i umjesto da se liječi od raka, otisnula se na putovanje života. Svoja putovanja Amerikom bilježila je na Facebook stranici „Driving Miss Norma“ koju prati više od 400.000 ljudi.


Normina snaha Ramie, koja joj je i otvorila Facebook stranicu, kazala je kako je Normi, kad joj je bilo 90 godina, dijagnosticiran rak maternice. Liječnik joj je rekao da bi liječenje bilo vrlo komplicirano i neizvjesno pa je Norma odlučila posve preskočiti sve tretmane, kemoterapije i zračenja. Samo je pogledala svog liječnika i odlučno mu rekla: „Idem na put!“

U godinu dana prešla je više od 20 tisuća kilometara, spavala na više od 75 različitih mjesta u 32 različite države. Iskusila je više novih stvari nego se može izbrojati: vozila se u balonu na vrući zrak i jahala na konju te po prvi puta isprobala i neke posve obične stvari poput manikure ili pite od limete. Frizuru joj je uređivalo deset različitih frizera, a vremensku je zonu prešla ukupno devet puta.

„U proteklih 12 mjeseci svi smo naučili jako puno o životu, ljubavi i sreći. Bez obzira gdje smo se nalazili, kad bismo Normu pitali koje joj je omiljeno mjesto, ona bi rekla: ‘Upravo ovo ovdje!’ Naučili smo jako puno o ljudskom duhu i o ljepoti na svijetu“, rekla je Normina snaha.

Norma Jean Bauerschmidt preminula je 31. ožujka u 91. godini u mjestu San Juan Island u državi Washington. U objavi na njezinom Facebooku pozivaju se svi koji su pratili njezina putovanja da ne kupuju cvijeće i vijence za sprovod većda novac uplate u humanitarne svrhe i da svakako čim prije posjete svoju baku.

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP