Što kada baka ne može do unuka?
foto: BigStock

Mirovinski sustav je nepravedan prema ženama

Autor: • 13. 02. 2018. • Vijesti271 • Verzija za ispis Verzija za ispis

Rodni jaz u mirovinama zrcali akumu­laciju svih rodnih nejednakosti s koji­ma se žene suočavaju tijekom cijelog života, piše za Glas umirovljenika šefica Hrvatskog sindikata umirovljenika Jasna Petrović.

Njihova mirovina dokaz je koliko se vrednuje njihov rad u društvu i koliko su za­pravo diskriminirane u generaciji jednako- pravnosti i ljudskih prava. I onda se dešava da nakon 40 godina radnog staža, pokojeg djeteta ili roditelja na skrbi, shvate da mo­raju i dalje raditi, često na crno. Prije su se radovale penziji, sad je se boje. Mirovina dolazi kao kazna i presuda na poniženje do kraja života. Velik dio generacije koja je gra­dila tvornice, škole, bolnice, ceste, sada su sakupljači plastičnih boca i ostataka hrane s poda tržnica.



Žene rade za društvo, vrijeme je da društvo radi za njih, baš stoga žene moraju biti u središtu svih mirovinskih reformi.

Rodni jaz u mirovinama postoji diljem Europe i dovodi do nižeg životnog standar­da i siromaštva starijih žena koje radi du­žeg životnog vijeka češće postaju udovice, osobito ako su modeli obiteljske mirovine u pojedinoj zemlji nepovoljni te praktički samo nude ženi da dobije 70 posto mirovi­ne pokojnog partnera, a svoje se praktički odrekne i tako baci tridesetak godina rad­nog staža.

Na žalost ne samo u Hrvatskoj, već do nedavno na razini cijele Europske unije, nije se polagalo nikakve pozornosti rod­nom jazu u mirovinama, a sindikati i ženske udruge su marljivo prikupljali tek razlike u ženskim i muškim plaćama. Međutim, tek mjerenjem i nadziranjem rodnog jaza u mi­rovinama postižemo uvid u njegove uzroke kako bi se izbjeglo žrtvovanje novih nara­štaja starijih žena.

Nitko nije vjerovao!

Gotovo je nevjerojatno da je prva stu­dija na temu jaza u mirovinama provedena u Njemačkoj tek 2012. godine, dok ju je Eu­ropska komisija po prvi puta dubinski ispi­tala u izvješću objavljenom 2013. godine. U Hrvatskoj se niti danas ne vode relevantne rodno osjetljive statistike, niti pouzdani podaci o rodnom jazu u plaćama i mirovi­nama.

Rodne razlike u mirovinama u Europi iznose nevjerojatnih 40% što znači da za svakih 100 eura koje dobije muškarac, žena dobije samo 60 eura. Ovo je nedopustiva situacija i to gotovo 60 godina nakon što je u sporazume Europske unije unesena odredba o jednakoj plaći i 40 godina nakon što je prihvaćena prva direktiva o jednakoj plaći. Prema posljednjim podacima Eurostat je potvrdio kako je zarada žene po satu u EU niža za 16,4 posto od muške sat­nice. Drugim riječima, na svaki euro muš­karca, žena zaradi 84 centa. To nije među­tim istina, jer tek njihova mirovina oslikava više nego udvostručenu diskriminaciju žena i njihovu ekonomsku ravnopravnost i nezavisnost.

Mirovina je zamišljena kao svojevrsna kompenzacija za prethodni rad. Kako su žene velikim dijelom angažirane u područ­ju neplaćenog rada, npr. u skrbi o djeci, starijima, invalidima, njihove su mirovine niže i zbog njihovih isprekidanih karijera. Postojeći mirovinski sustavi u pravilu ne ugrađuju kompenzacijske mjere za takav rad žena, osim za djecu i u rijetkim zemlja­ma i za skrb o starijima. Stoga bi u miro­vinu trebala ući i kompenzacija za ženski udjel u bruto društvenom proizvodu s os­nova socijalnih usluga i besplatnog rada.

Drugi stup štetan za žene

Dva su temeljna problema koja su po­goršala položaj žena u mirovini. Naime, nakon što su neke države s javnih prvih stupova mirovinske međugeneracijske so­lidarnosti skrenule i na mirovinsku štednju drugog stupa ili profesionalne mirovine, to je direktno vodilo ka smanjivanju žen­skih mirovina. Poticanje individualne od­govornosti za sigurnost u starosti i privati­zacija mirovinskih sustava definitivno šteti slabijima, a to su svi oni, koji poput žena, imaju niža primanja.

Europska konfederacija sindikata je, nakon provedenog istraživanja u 29 zema­lja, upozorila 2016. godine da će se rodni jaz u mirovinama još više širiti u zemljama koje su prihvatile privatni drugi stup mi­rovinske kapitalizirane štednje, jer takav stup nema elemenata solidarnosti i redistributivnosti, te ne kompenzira razdoblja materinstva i roditeljskog dopusta ili dru­gih oblika skrbi.

Ženin dulji životni vijek u odnosu na muškarce znači da inflacija smanjuje nji­hove mirovine još i više, ukoliko je indeksacija, kao u Hrvatskoj, neadekvatna. Tako su žene starije od 75 godina u najvećem riziku od siromaštva – čak dvostruko više od muškaraca.

K tome, niz je mjera potrebno poduzeti u području zaposlenosti, dakle, u radnoj dobi. Žene moraju ostvariti ekonomsku nezavisnost i doseći stopu radne aktiv­nosti od 75 posto. Vlade moraju razvijati socijalne i fiskalne politike koje neće po­čivati na obitelji s jednim hraniteljem, već stimulirati rad oba partnera. Žena čine ve­ćinu među onima koji se zapošljavaju na tzv. fleksibilnim radnim mjestima. Rad na određeno ili skraćeno vrijeme, niske plaće i manje kvalitetni poslovi su oznaka žen­skog rada. Kao što je u Hrvatskoj rad na određeno temeljni oblik nesigurnog pre- karnog rada, te uzrokom povećanog jaza u plaćama i mirovinama, tako je skraćeni rad (part-time) temeljni razlog visokog penzijskog jaza u Njemačkoj i Nizozemskoj, Au­striji i Luxembourgu (jer u njima 30 do 70 posto žena radi u skraćenom radu).

Tu je i problem niske stope zaposle­nosti žena i nedostatak mehanizama creditinga (kompenzacije) za neplaćeni rad u skrbi. Prema anketama koje su provele ženske sindikalne grupe udate žene ima­ju niže mirovine, kao i one koje imaju više djece.  Kako vlade nastoje reducirati prora­čunske troškove, tako režu davanja za so­cijalnu zaštitu i redistributivne elemente mirovinskih sustava, primjerice smanjuju minimalne mirovine.

Potrebno je, dakle, zakonima, propisi­ma, kolektivnim ugovorima itd. osigurati dobro obrazovanje za mlade, kvalitetna i sigurna radna mjesta, što manje skraće­nog rada, društveno razvijen sustav skrbi o djeci i usluga, te suzbiti različite oblike diskriminacije žena, osobito onih u fertil- noj dobi kojima prijeti otkaz ukoliko osta­nu trudne.

Ništa bez minimalne mirovine

K tome, niz je mjera potrebno poduzeti u okviru mirovinskog sustava. Na prvom mjestu, to je uvođenje minimalne mirovi­ne, državne naknade za starost (tzv, „na­cionalne mirovine”), no za očekivati je da će se u mirovinskim sustavima konačno priznati i neplaćeni rad žena i socijalne us­luge koje pružaju u zajednici, pa će se time spriječiti njihovo siromašenje. Kompenza­cija za takva razdoblja rada su neophodna i mnoge su države započele izražavati taj udjel rada u svojim budžetima.

Prvi javni mirovinski stup pogoduje že­nama. S toga je neophodno je i imati kva­litetne modele usklađivanja (indeksacija) mirovina, jer i oni najdirektnije utječu na smanjivanje rodnog jaza u penzijama. Da­kako, obiteljske mirovine trebaju biti proši­rene i na razvedene, vanbračne i istospolne partnere, a sustavi solidarnosti ojačani.

Stroga penalizacija prijevremene miro­vine je posebno štetna za žene, jer najveći dio njih ne uspijeva se zaposliti u starijoj dobi ili ih naprosto poslodavci natjeraju u raniju mirovinu s mamcem skromne otpre­mnine.

Nadalje, redistributivni elementi u mirovinskoj formuli ciljaju na slabljenje veza između doprinosa i beneficija poput priznavanja prosječne plaće za određena razdoblja nezaposlenosti, iako doprinosi nisu uplaćeni. Posljednji instrument su na­knade za brigu o djeci, koje variraju među članicama EU – od tri mjeseca u Belgiji do tri godine u Njemačkoj. Naknade za brigu o starijim članovima obitelji nažalost još nisu raširene u Europi, već se samo predvi­đaju u Njemačkoj i Finskoj.

Kakva reforma pogoduje ženama

Na kraju nam preostaje postaviti pita­nja: je li„dizajn” mirovinskog sustava važan za žene? Može li određeni tip mirovinskog sustava pogodovati ženama više nego neki drugi? Na oba pitanja odgovor je – da! To je i optimističan rakurs, jer naznačuje mogućnost smanjivanja jaza odgovaraju­ćim zakonskim okvirima i mjerama.

Prema novijim istraživanjima (Mercer) Europski rodni jaz u mirovinama je, dakle, više nego dvostruko viši od onog u plaća­ma – 40 posto u odnosu na jaz u plaćama od 16 posto. Njegova veličina varira među zemljama od 4 do 49 posto. Najniži je u    Baltičkim zemljama te većini novih (bivših socijalističkih) zemalja, a najviši u Cipru i Njemačkoj (46,5posto), s naglaskom da većina mirovinskih „proizvoda” su skro­jeni za muškarca s punim 40-godišnjim stalnim radom, a nikako i za divergentne potrebe ženskog rada. Najniži mirovinski jaz je u Estoniji, Slovačkoj, Litvi i Češkoj, a najviši u Rumunjskoj, Poljskoj, Hrvatskoj i Sloveniji. Nije utješna neosporna činjenica da su u svim europskim zemljama ženske mirovine niže nego muške.

2017. godine Europska komisija je po­novila svoje čvrsto opredjeljenje za bor­bu protiv spolnih nejednakosti, posebno naglasivši kako čak 76 posto europskih građana smatra da ta borba treba biti na čelu liste prioriteta. Eurobarometrove pak ankete navode kako čak 91 posto Euro­pljana drži kako je nejednakost muškaraca i žena moguće „popraviti” tek kreiranjem pravednijeg i poštenijeg društva.

Hrvatske građane se o tome i ne pita, a niti je nešto takvo na listi prioriteta po­sljednjih vlada. U Hrvatskoj, prema poda­cima Eurotata, mirovinski rodni jaz je viši od 25 posto, iako hrvatski podaci govore drukčije; naravno – manje. A pri tom zapo­čeli tamo gdje je neophodno. Progovoriti u javnosti! /Jasna Petrović, Glas umirovljenika/

Ključne riječi Sve o temi: , , ,


Imate komentar?

Povezane teme

Comments are closed.