Prati nas

Život

Velike žene iz običnog života: bake, majke, tete…

Moja je baka morala otkupiti polovicu svega što je trebala, pa tako i dječjeg krevetića. Kada je moj otac napunio 14 godina došla je u Zagreb, zaposlila se na željeznici i živjela svoj život.

Objavljeno

|

Zašto žene žive duže?
foto: BigStock

Povodom Međunarodnog dana žena ispisani su brojni statusi na društvenim mrežama o ženama koje su svoj put krčile same. Svi mi imamo ili smo imali hrabru ženu pored sebe, ženu koja nam je uzor i oslonac, ženu koja se žrtvovala ili izborila za ono što joj je bilo važno i ostavila neizbrisiv trag u našim životima.

Odabrali smo tri osobne Facebook priče o anonimnim heroinama koje su nam se najviše svidjele. Pročitajte ih u nastavku.


Hrabra žena

„Žena koja je živjela s nama, zvale smo ju bakica iako je bila teta moje mame. Iz podravskog sela Ferdinandovac uputila se sama u Zagreb, završila Učiteljsku školu i počela službovati. Nikad se udavala. Uzela moju mamu, osigurala joj školovanje i diplomiranje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Odgajala i mene prepuna ljubavi i znanja. Zahvaljujući njoj, imam prva izdanja predragocjenih knjiga s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Umrla kad sam išla u četvrti osnovne, ali sjećanje na nju je neizbrisivo. Na grobnu ploču uklesano ‘Ovdje počiva srce koje je čitavog života kucalo za druge’. Moja heroina“, napisala je uz priloženu fotografiju jedna od najpoznatijih hrvatskih feministica Sanja Sarnavka.

Čvrsta žena

Neobično je to kako dalmatinske majke odgajaju svoje sinove da budu barabe i rade što im se prohtije, dok se kćeri podižu da trpe, rade i muče, i eventualno si misle svoje. U sebi. Moja baka je također učinila slično sa svojim sinom, iako je na svojoj koži osjetila ružne posljedice te stare rutine. Moja se baka odlučila rastati iz nesretnog braka dok je moj otac bio beba. Obitelj njenog muža, a mog dide (kojem sam ja govorila “vi” do njegove smrti, u tih nekoliko puta koliko smo se sreli), bila je imućna, međutim moja je baka morala otkupiti polovicu svega što je trebala, pa tako i dječjeg krevetića.

Kada je moj otac napunio 14 godina došla je u Zagreb, zaposlila se na željeznici i živjela svoj život. Ono na čemu ja iz svoje obiteljske tradicije mogu čestitati ženama njihov dan je detalj njenog života, koji bi sasvim sigurno ušao u Almodovarov film, a to je da je svim budućim ženama svog bivšeg muža, a bilo ih je nekoliko, financijski pomogla kada su poželjele otići od tog čovjeka. Dala im je lovu i nikad je nije tražila natrag. A o njemu nikada ništa ružno nije rekla. Uprkos svemu, a svega je bilo. (i.j)

Ponosna žena

Izbacila ga je kad je saznala za ljubavnicu. Bez svađe. Ostale smo same na svijetu. Ja u kinderbetu, ona u problemu. Podstanarke. Nikada ga nismo tražile ništa, a on nije nikada ništa ni nudio. Nikada nije ružno govorila o njemu. Nikada nije rekla da joj je teško. (a.b.)

.

Život

Ova medicinska sestra vodi hospicij za pse. Zadnje dane života ispunjava im srećom

Njeni štićenici dobiju i propisno rođendansko slavlje, čak i kada ne zna kada su točno došli na ovaj svijet. Osjećajna Nicola, naime, vjeruje da svaki pas zaslužuje barem jedan proslavljeni rođendan u životu.

Objavljeno

|

Autor

Psi po mnogo čemu nalikuju ljudima. Između ostalog, u starosti ih muče brojne degenerativne bolesti, baš kao i ljude. Neizlječiva i bolna stanja razlog su zašto se neki ljudi odlučuju na eutanaziranje ljubimaca. Za njih je to pošteda od muka same životinje, ali i pošteda od iscrpljujuće brige za starog ljubimca.

Nažalost, postoje i oni koji bolesnu i staru životinju jednostavno izbace na ulicu ili ostave u azilu. Neki treći pak misle da životinji treba pružiti sve kako bi, što je moguće sretnija, dočekala svoj prirodni kraj. Među njima je jedna Engleskinja koja se odlučila brinuti se o smrtno bolesnim psima.


Naime, kako se ljudi općenito teško nose sa smrtnom bolešću i starošću ljubimca, u priču uskače Nicola Coyle i njen The Grey Muzzle hospicij. Poslanje joj je zadnje dane bolesnog psa učiniti sretnima. Coyle je nekada radila kao medicinska sestra, a sada je svoj dom u Mansfieldu pretvorila u hospicij za pse kojima je preostalo manje od šest mjeseci života. Pse preuzima od veterinara i, u pravilu, skrbi od dva psa istovremeno. Više, kaže, ne bi mogla, s obzirom da se zaista trudi olakšati im bol i učiniti ih sretnima.

A dok se brine o njima, Coyle ih vodi i na omiljene obroke; u lokalni pub gdje im poslužuju odreske ili čak u McDonalds. Njeni štićenici dobiju i propisno rođendansko slavlje, čak i kada ne zna kada su točno došli na ovaj svijet. Osjećajna Nicola vjeruje da svaki pas zaslužuje barem jedan proslavljeni rođendan u životu. Kada ih vodi na plažu, kupuje im ribice, krumpiriće i sladoled.

Dakako, niti jedan rastanak nije lak. S nekim psima provede mjesece, a s nekima tek tjedne. “Tugovanje za svakim od njih je teško, ali oni su heroji”, kaže Coyle i dodaje da ju psi koji su otišli inspiriraju da učini sretnima neke druge napuštene i teško bolesne pse.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP