Prati nas

Život

Velike žene iz običnog života: bake, majke, tete…

Moja je baka morala otkupiti polovicu svega što je trebala, pa tako i dječjeg krevetića. Kada je moj otac napunio 14 godina došla je u Zagreb, zaposlila se na željeznici i živjela svoj život.

Objavljeno

|

Zašto žene žive duže?
foto: BigStock

Povodom Međunarodnog dana žena ispisani su brojni statusi na društvenim mrežama o ženama koje su svoj put krčile same. Svi mi imamo ili smo imali hrabru ženu pored sebe, ženu koja nam je uzor i oslonac, ženu koja se žrtvovala ili izborila za ono što joj je bilo važno i ostavila neizbrisiv trag u našim životima.

Odabrali smo tri osobne Facebook priče o anonimnim heroinama koje su nam se najviše svidjele. Pročitajte ih u nastavku.


Hrabra žena

„Žena koja je živjela s nama, zvale smo ju bakica iako je bila teta moje mame. Iz podravskog sela Ferdinandovac uputila se sama u Zagreb, završila Učiteljsku školu i počela službovati. Nikad se udavala. Uzela moju mamu, osigurala joj školovanje i diplomiranje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Odgajala i mene prepuna ljubavi i znanja. Zahvaljujući njoj, imam prva izdanja predragocjenih knjiga s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Umrla kad sam išla u četvrti osnovne, ali sjećanje na nju je neizbrisivo. Na grobnu ploču uklesano ‘Ovdje počiva srce koje je čitavog života kucalo za druge’. Moja heroina“, napisala je uz priloženu fotografiju jedna od najpoznatijih hrvatskih feministica Sanja Sarnavka.

Čvrsta žena

Neobično je to kako dalmatinske majke odgajaju svoje sinove da budu barabe i rade što im se prohtije, dok se kćeri podižu da trpe, rade i muče, i eventualno si misle svoje. U sebi. Moja baka je također učinila slično sa svojim sinom, iako je na svojoj koži osjetila ružne posljedice te stare rutine. Moja se baka odlučila rastati iz nesretnog braka dok je moj otac bio beba. Obitelj njenog muža, a mog dide (kojem sam ja govorila “vi” do njegove smrti, u tih nekoliko puta koliko smo se sreli), bila je imućna, međutim moja je baka morala otkupiti polovicu svega što je trebala, pa tako i dječjeg krevetića.

Kada je moj otac napunio 14 godina došla je u Zagreb, zaposlila se na željeznici i živjela svoj život. Ono na čemu ja iz svoje obiteljske tradicije mogu čestitati ženama njihov dan je detalj njenog života, koji bi sasvim sigurno ušao u Almodovarov film, a to je da je svim budućim ženama svog bivšeg muža, a bilo ih je nekoliko, financijski pomogla kada su poželjele otići od tog čovjeka. Dala im je lovu i nikad je nije tražila natrag. A o njemu nikada ništa ružno nije rekla. Uprkos svemu, a svega je bilo. (i.j)

Ponosna žena

Izbacila ga je kad je saznala za ljubavnicu. Bez svađe. Ostale smo same na svijetu. Ja u kinderbetu, ona u problemu. Podstanarke. Nikada ga nismo tražile ništa, a on nije nikada ništa ni nudio. Nikada nije ružno govorila o njemu. Nikada nije rekla da joj je teško. (a.b.)

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP