Prati nas

Mozaik

Jesmo li imali sjajno djetinjstvo ili sami sebi lažemo?

Mislite li da je bilo baš tako divno? Rođen sam u četrdesetima i sjećam izvjesne količine brutalnosti i nasilja, gotovo svaka odrasla osoba je imala pravo vrijeđati vas. Bilo je puno roditelja alkoholičara i tako dalje.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

screenshot: TVMyCentury

Portal The Vintage News (Vijesti iz prošlosti, eng.) objavio je fotografiju dječaka s klikerima (pikulama, frenjama, špekulama) iz šezdesetih godina prošlog stoljeća uz navod: „Bez mobilnih telefona, tableta, interneta. Ovo je sretno djetinjstvo!“ Fotografija je podijeljena gotovo 6 tisuća puta na Facebooku, no nas su zanimali komentari ispod nje, njih čak 14 tisuća. Prenosimo one najzanimljivije.

Bilo je to vrijeme roditeljskog alkoholizma, nefunkcionalnih obitelji, gladi, svega kao i danas. Danas nije sasvim loše, a tada nije bilo tako dobro kako mislimo.
I danas su djeca jednako sretna. U to vrijeme su roditelji na isti način prigovarali protiv telefona i televizora.
Brat mi je godinama radio kao konobar. Kaže da su pametni telefoni podignuli razinu civilizirane komunikacije među gostima. Nekad su se svađali oko svega, a danas provjere na internetu, počaste jedan drugog pićem i ostanu smireni.

Moja se djeca igraju vani, beru bobice, voze bicikl, plivaju u jezeru, a uz sve to su i informatički pismena. Biti potpuna osoba nije tako teško.
Dajte, molim vas! Kao da nitko od tada nije imao sretno djetinjstvo. “Dobri stari dani” nisu bili uvijek tako dobri.
Pa potaknite djecu da izađu van. Imaju telefone, tablete i internet zato što ste im vi to omogućili. Ako stalno vise na tim uređajima, to je zbog toga što ste im vi to dopustili.
Istom logikom, igranje u blatu dok roditelji čuvaju spilju od napada vukova je bilo još zabavnije. Meni su draži mobiteli i toaletni papir.
Moraš voljeti to vrijeme kad su svi bili rasisti, iako ih i danas ima, a nisu imali pristup informacijama.
To je možda bilo vaše djetinjstvo i vama se čini posebnim. Čak ni svi vaši vršnjaci se ne bi s tim složili.
Mislite li da je bilo baš tako divno? Rođen sam u četrdesetima i sjećam izvjesne količine brutalnosti i nasilja, gotovo svaka odrasla osoba je imala pravo vrijeđati vas. Bilo je puno roditelja alkoholičara i tako dalje.
Ako ste bili bijeli, heteroseksualni, muškarac i kršćanin, naravno da su šezdesete za vas bile sjajne. Možemo li prestati glorificirati prošlost na temelju onoga što gledamo na televiziji i u filmovima?

.

Mozaik

Kažete da su mjere prestroge? A koga ste spremni žrtvovati?

Ako je broj umrlih zapravo beznačajan (a broj od skoro 55.000 diljem svijeta to svakako nije!), koga si spremna žrtvovati? Svoju mamu, možda? Pa gledaj, ako gospođa ima već preko 70 godina, naživjela se, svašta je u životu prošla. Možda ne bi imala ništa protiv da je lijepo zamoliš da napusti ovaj svijet malo ranije od predviđenog tako da se naši životi čim prije vrate u normalu.

Ksenija Habunek

Objavljeno

|

Piše neki dan jedna prijateljica na Facebooku: “Mislim stvarno, zatvoriti čitavu zemlju zbog obične gripe! Pa to je suludo! Svake godine od gripe umre više ljudi nego je dosad umrlo od ove, kak ti, jako opasne bolesti. A gdje su tek svi oni koji umru od infarkta, možda nog udara, raka i ostalih bolesti? Stvarno, ljudi – probudite se! Ne budite tolike ovce! Sve je ovo smišljeno!”

Već sam odavno naučila da prepiranje preko društvenih mreža ne vodi nikamo. Nisam joj zato ništa odgovorila, već joj samo zalijepila link na članak u kojem svjetski priznati epidemiolozi (još jednom: e-pi-de-mi-o-lo-zi) pojašnjavaju da se doista radi o opasnoj bolesti, da je epidemija – štoviše, pandemija – stvarna, da se takve stvari događaju u svijetu s vremena na vrijeme pa smo tako već imali i SARS i MERS i hongkonšku gripu i španjolsku gripu i štošta drugo i da je mnogo ljudi umrlo, a oni koji nisu – nisu isključivo radi pravodobne reakcije stručnjaka, da su zdravstveni sustavi Italije, Španjolske, a doskora i SAD-a, pred kolapsom i da je situacija ozbiljna.


Ona je, naravno, odgovorila da je “to plaćeni članak” i tako je naša rasprava završila i prije nego je počela. Razumijem ja njezinu ljutnju. Ona radi u turizmu i prihodi su joj pali na nulu i upitno je kada će se stvari vratiti u normalu.

No da mi se dalo raspravljati i da mislim da ima neke svrhe objašnjavati ponovno ljudima sve ono što su silni svjetski stručnjaci već sto puta pojasnili, pitala bih je ovo:

Ako je broj umrlih zapravo beznačajan (a broj od skoro 55.000 diljem svijeta, unatoč činjenici da je pola svijeta u karanteni, to svakako nije!), koga si spremna žrtvovati? Svoju mamu, možda? Pa gledaj, ako gospođa ima već preko 70 godina, naživjela se, svašta je u životu prošla. Možda ne bi imala ništa protiv da je lijepo zamoliš da napusti ovaj svijet malo ranije od predviđenog tako da se naši životi čim prije vrate u normalu.

Aha, nisi mislila na svoju mamu. Nego na čiju? Možda na moju?

Znaš, svi ti ljudi koji su umrli nečiji su roditelji, nečije bake i djedovi, strine i tetke. Ali ne umiru samo stari. Podacima stručnjaka možeš ili ne moraš vjerovati, ali mrtve ne možeš zanemariti.

A i kad već spominjem stručnjake…

Znaš, sveznajuća moja prijateljice, studij medicine traje pet godina, specijalizacija još najmanje toliko, onda stažiranje pa rad u bolnici tijekom kojega neprestano učiš. I zamisli sad čitavu epidemiološku zajednicu neke zemlje, pa to pomnoži s brojem država na svijetu i dobit ćeš nevjerojatno velik broj stručnjaka specijaliziranih upravo za ovo usko područje. I svi oni – da, baš svi! – kažu da je virus opasan, da su mjere nužne i da se moramo strpiti. Ponovit ću – svi stručnjaci na svijetu!

Odakle ti samopouzdanje da ideš tvrditi nešto što je u direktnoj suprotnosti s mišljenjem čitave svjetske znanstvene zajednice? Podsjeti me, koje je ono tvoje područje? U čemu si ti stručna?

Zar te baš nimalo ne smeta što niti teoretski nije moguće da baš nitko od svih stručnjaka na svijetu nije primijetio da je virus ‘tek nešto malo jača prehlada’? Ah, pa što nisu tebe pitali! Da se tebe pitalo, sjedili bi sad na kavi i uživali u proljetnom suncu, a za virus nitko ne bi niti znao.

Točno, umirali bi ljudi po prekrcanim bolnicama, a nitko ne bi znao zašto i od čega, ni da ih je moguće spasiti. Ali ako hrpa ljudi umre od gripe i od srčanog udara, pa što je onda još nekoliko tisuća umrlih od korone? To nije ništa i to ti ne znači ništa jer nije u pitanju nitko tvoj.

A što ako ipak oboli netko iz tvoje obitelji? Hoćeš li se tada ispričati?

Ma da. Nisam ni mislila.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP