Kako je bilo odrastati u Jugoslaviji? Jedan crtić, krevet u kuhinji i jeftino more

Krevet u kuhinji, nekoliko igračaka, bicikl i crtić koji se čekao u 19.15. Tako se jedan Zagrepčanin prisjeća odrastanja u Jugoslaviji. Drugi pak pamte vrtić, školske lekcije o socijalizmu, kino i život koji se događao bez mobitela, ali i bez mnogih stvari koje se danas smatraju neophodnima.

Jedinstveno jugoslavensko djetinjstvo, dakako, nije postojalo. Odrastanje u poslijeratnim pedesetima nije izgledalo kao mladost tijekom sedamdesetih, a život zagrebačkog školarca teško se mogao usporediti s djetinjstvom u siromašnom selu.

Razlikovali su se gradovi, republike, obiteljske prilike i klase u navodno besklasnom društvu. Ipak, u osobnim sjećanjima objavljenima na Quori ponavljaju se škola, igra, skromni stanovi, rijetka putovanja i televizijski program oko kojeg se okupljala obitelj.

Skromna garderoba, slatkiša je bilo dovoljno

Robert Pesserl iz Zagreba, piše, odrastao je s majkom u stanu od 30 četvornih metara. Njegov krevet nalazio se u kuhinji, a odjeće, obuće i igračaka bilo je onoliko koliko je trebalo, bez velikog izbora.

„Nikada nisam bio gladan. Uvijek sam imao jedan par cipela, jedne čizme i jedne tenisice. Nisam imao puno igračaka, ali nekoliko sam ih imao. Čokolade i slatkiša nije nedostajalo, a imao sam i bicikl“, prisjeća se.

Za ljetovanje nije trebalo bogatstvo

Ljetovanje nije značilo hotel ni restoran. Ako bi otišao na more, boravio bi u vikendici prijateljeve obitelji, dok su restorani bili mjesto na koje se išlo samo kada bi netko drugi platio. Ni televizor nije neprestano radio u pozadini. Program je počinjao tek poslijepodne, a drugi kanal emitirao je nekoliko večernjih sati. „Svakoga dana čekali smo 19.15 jer je tada bio jedan crtić“, piše Pesserl. Televizor u boji njegova obitelj nije imala sve do kraja osamdesetih.

Život nije bio kompliciran

Rok Ružić, koji je u Jugoslaviji proveo prvih 12 godina života, svoje djetinjstvo opisuje puno jednostavnije. Išao je u vrtić, predškolu i osnovnu školu, imao prijatelje, igračke i crtiće. „Nije uopće bilo loše. Bilo je to uglavnom sasvim normalno djetinjstvo“, navodi. Razliku u odnosu na djecu na Zapadu vidio je ponajprije u manjem izboru šarenih plastičnih igračaka i gaziranih pića.

Ideologija koju djeca nisu slušala

Socijalizam, sjećamo se i sami, nije ostajao pred vratima učionice. Djecu se poučavalo o revoluciji, društvenom uređenju i Titu. Iako, Ružić kaže da ih takve lekcije nisu osobito zaokupljale. „Kao djeca nismo za to mnogo marili“, priznaje. Službeni je jezik pripadao nastavnicima i školskim priredbama, dok su djeci ostajali prijatelji, igra i ono što će biti na televiziji.

“Umro je drug Tito”

Koliko se povijest odraslih razlikovala od dječjeg pogleda pokazuje sjećanje Josipa Almašija na dan Titove smrti. Gledao je film s djedom kada je program prekinut zbog izvanrednih vijesti. Dječak se naljutio jer mu nisu dopustili da vidi završetak, a djed je zaplakao. Bio je nekadašnji politički zatvorenik kojega su nakon Drugog svjetskog rata osudili zbog služenja u Hrvatskom domobranstvu.

„Tko zna što će sada biti s nama“, kazao je djed. Almaši je tek desetljeće poslije razumio njegov strah, iako svoje tadašnje godine sažima kratko: „Kao dijete u Titovoj Jugoslaviji imao sam dobro djetinjstvo.“

Nestašice osamdesetih

Robert Pesserl s početka naše priče prisjeća se i svakodnevice koju su donijele osamdesete. Nestašice struje, goriva, kave, deterdženta, mesa, čokolade i slatkiša postajale su sve češće. Po kobasice i sir odlazilo se autobusom u Mađarsku, po kavu i deterdžent u Graz, a po odjeću u Trst.

Vlasnici automobila gorivo su dobivali u ograničenim količinama, dok se parnim i neparnim datumima vozilo prema posljednjoj znamenki registracije. Djetinjstvo koje je počelo uz bicikl i večernji crtić završavalo je u redovima, redukcijama i obiteljskim putovanjima preko granice po ono čega kod kuće nije bilo.

“Imali smo mir bez mobitela i Facebooka”

Danijel Zlatković iz Beograda to vrijeme ipak prije svega pamti kao mirnije. To je, mogli bismo reći, i dominantno sjećanje naših čitatelja.

„Imali ste sve vrijeme ovoga svijeta. Za odmor. Nije bilo mobitela, stalne povezanosti ni Facebooka“, piše, prisjećajući se kina i druženja licem u lice. Ekrana je bilo malo i oni su okupljali ljude. Danas kada svatko ima nekoliko ekrana na nekoliko uređaja, ekrani nas razdvajaju i udaljavaju, zar ne?