Živjeti dugo je lijepo, ali mnogi si to ne mogu financijski priuštiti

„Čini mi se da se previše trudimo održati ljude na životu pod svaku cijenu. Ne znam što reći“, ispričala je novinarima BBC-ja umirovljena Jean. „Nisam želio biti teret. Jedna od stvari kad postanete star je da vas iritira što ste ovisni o nekome“, misli Philip. „Kako trošiti novac koji imamo? Trebamo li je trošiti na brigu za starce starije od 100 godina?“ pita se umirovljenica Kay.

„Dobro jutro“, zvonkim glasom pozdravlja njegovateljica dok unosi doručak u jednu od soba umirovljeničkog doma u britanskom Dorsetu, doma u kojem žive većinom oni koji ga si mogu platiti. No to ne znači da stare bez briga. Neki su u ugodnu starost uložili svoje nekretnine – prodali su kuću kako bi mogli dostojanstveno ostarjeti, što znači da raspolažu s ograničenom količinom novca.

„Mogla sam prodati kuću, jer sam je imala“, govori Audrey pa dodaje: „S tim pokrivam trošak života u domu. Zato se nadam da neću živjeti 100 godina. Do tada bih ostala bez novca. Mislim da nije pošteno što nam sve u životu određuje novac“, opisuje ono što bi mnogi nazvali životom u kapitalizmu. „Neki ljudi brinu koliko će dugo živjeti i hoće li do kraja moći ostati u ovom domu“, potvrđuje Jean.

Što se onda događa s onima koji više ne mogu plaćati dom? S onima koji toliko dugo žive da su uspjeli potrošiti svu svoju ušteđevinu? Najčešće bi trebala uskočiti lokalna zajednica, no jedno je ono što je lokalna zajednica spremna platiti, a drugo su stvarni troškovi koje domovi deklariraju.

„Gospođa nema dovoljno novca za boravak ovdje. Mi smo najjeftiniji na ovom području tako da nemate baš što birati“, govori radnica doma u telefonsku slušalicu, najvjerojatnije nekom od rođaka neke njihove siromašne štićenice. Iako ovaj dom nije profitna ustanova, trećina njegovih korsinika već je u crvenom što se novca tiče.

„Stalno mislite na to. Za pet godina ću stvarno imati problema. Mislim o budućnosti i cijeloj toj priči oko društvenog financiranja domova i kako ćemo si to uopće moći priuštiti“, govori Kay. „To je osjetljiva ravnoteža između potrebe za njegom i njenom cijenom koštanja. Ako društvo misli da je briga o ljudima jako važna, ovo bi bilo negdje na vrhu liste prioriteta“, misli Philip. „Država bi se trebala ponašati poput obitelji, kao zajednica, a kada ljudi trebaju pomoć, trebali bi je dobiti“, rezolutno govori Audrey.

Gradsko vijeće Dorseta izvijestilo je da se suočava sa sve većim financijskim pritiskom i kompleksnošću situacije. Kažu, svi koji trebaju skrb, tretiraju se pošteno i jednako. Vlada pak kaže da joj je poznato da je sustav socijalne skrbi pod pritiskom, zbog čega je za reformu sustava u Engleskoj osigurala dodatne 2 milijarde funti.